I Kž-374/1994-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 374/1994-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Novoselec dr. Petra, kao predsjednika vijeća, te Kocijančić Erike, Drakulić Milene, Frančula mr. Rudolfa i Primorac Vladimira, kao članova vijeća i savjetnika Vinja Ileane, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. H.R. zbog krivičnog djela iz čl. 161. st. 2. u vezi čl. 157. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 17. veljače 1994. br. K-142/93, u sjednici održanoj 14. prosinca 1994., u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske P.B.,

p r e s u d i o j e :

Djelomično se uvažava žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni, te se opt. H.R., za krivično djelo iz čl. 161. st. 4. u vezi čl. 156. st. 1. i 3. KZRH zbog kojeg je po sudu prvog stupnja oglašen krivim, na temelju čl. 161. st. 4. KZRH, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

U ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika i žalba opt. H.R. odbijaju se kao neosnovane i u pobijanom, a nepreinačenom, dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom opt. H.R. oglašen je krivim zbog teškog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 161. st. 4. u vezi čl. 156. st. 1. i 3. KZRH, pa je za to krivično djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. Ujedno mu je, na temelju čl. 63. OKZRH, izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije u trajanju od jedne godine.

Na temelju čl. 90. st. 1. ZKP, optuženik je obavezan na snašanje troškova krivičnog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP u ukupnom iznosu od 787.760 HRD (sada 787,76 kuna).

Oštećenici su upućeni da svoj imovinsko-pravni zahtjev ostvaruju u građanskoj parnici. Protiv te presude žale se optuženik i državni odvjetnik.

Optuženik se žali po svom branitelju, M.M., odvjetniku iz V., zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i izrekne mu se novčana kazna.

Državni odvjetnik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oglasi krivim zbog krivičnog djela iz čl. 161. st. 2. u vezi čl. 157. st. 1. KZRH, odnosno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno da se preinači i optuženik osudi na strožu kaznu.

Zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske je, nakon uvida u spis na temelju čl. 360. st. 2. ZKP, predložio da se žalba optuženika kao neosnovana odbije, a žalba državnog odvjetnika uvaži i postupi u pravcu žalbenog prijedloga.

Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana. Podnoseći žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, državni odvjetnik u svojoj žalbi pobija zaključak suda prvog stupnja o nepostojanju uzročne veze između alkoholiziranosti optuženika tempore criminis i načina njegove vožnje, te nastupjele posljedice, već smatra da je optuženika trebalo oglasiti krivim zbog umišljajnog oblika predmetnog krivičnog djela iz čl. 161. st. 2. u vezi čl. 157. st. 1. KZRH.

Međutim, suprotno takovom stajalištu državnog odvjetnika, sud prvog stupnja je na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, a posebno nalaza i mišljenja prometnog vještaka, osnovano zaključio da uzrok predmetne saobraćajne nezgode leži u neprilagođenoj brzini kojom se kretalo vozilo optuženika, te činjenici da optuženik nije zvučnim signalom upozorio djecu na svoj nailazak, a ne u njegovoj alkoholiziranosti i time smanjenim vozačkim sposobnostima, pa je valjano optuženika oglasio krivim zbog nehatnog oblika krivičnog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 161. st. 4. u vezi čl. 156. st. 1. i 3. KZRH.

Naime, nesporno je da je optuženik odgovoran za nastalu prometnu nezgodu za to što brzinu kretanja svog vozila nije prilagodio situaciji u prometu, tj. činjenici da se u blizini kolnika igra grupa djece, niti je djecu zvučnim signalom upozorio na svoj nailazak, pa kada je pok. A.G. počela prelaziti cestu, nije uspio izbjeći nalet na nju, uslijed čega je dijete zadobilo brojne povrede i naposljetku umrlo. Sporno je, međutim, da li je optuženik upravljajući vozilom na taj način postupao iz nehata, tj. olako držeći da do štetnih posljedica neće doći, ili je, pak, način optuženikove vožnje posljedicom njegove alkoholiziranosti, u kom slučaju bi djelo bilo počinjeno s eventualnim umišljajem i time društveno mnogo opasnije i teže.

U odgovoru na to pitanje sud prvog stupnja je pravilno svoju odluku temeljio na prihvaćenom nalazu i mišljenju prometnog vještaka ing. P.Š. iz kojeg nedvojbeno proizlazi da je optuženik u kritičnoj situaciji reagirao kao svaki prosječan vozač. Naime, pri brzini kretanja vozila od 61 km/h optuženik je, uočivši dijete kako namjerava prijeći cestu, započeo s kočenjem na udaljenosti od 18,4 m prije mjesta naleta, odnosno u momentu kada dijete još nije niti stupilo na kolnik. Osim toga, optuženik je u cilju izbjegavanja naleta, skrenuo vozilom u lijevo, kako je to vidljivo iz sačinjene fotodokumentacije i skice lica mjesta. Ovako utvrđena reakcija optuženika na nailazak djeteta, a to je, dakle, reakcija naglim kočenjem kada je dijete još izvan kolnika, te skretanje vozilom u lijevo, po ocjeni ovog Vrhovnog suda, kao suda drugog stupnja, predstavlja adekvatnu i očekivanu reakciju svakog prosječnog i trijeznog vozača, pa alkoholiziranost optuženika u konkretnoj situaciji očito nije bila od utjecaja na njegove vozačke sposobnosti, a time niti na način njegove vožnje.

Zbog toga, bez obzira na objektivno utvrđenu prisutnost alkohola u krvi optuženika od 1,72‰, ta činjenica, u ovom konkretnom slučaju, nije bila uzrokom nastale prometne nezgode, budući da ta i takova alkoholiziranost optuženika nije bitno umanjila njegove vozačke sposobnosti. Ovaj zaključak ima uporište i u opće poznatom stanovištu da konzumiranje alkohola različito djeluje na svakog pojedinog čovjeka ovisno o njegovoj tolerantnosti na alkohol i drugim individualnim psihofizičkim svojstvima, što indirektno potvrđuje i vještak K. dr. Z. kada, govoreći o uobičajenim posljedicama pijanstva i njegovom utjecaju na vozačke sposobnosti, navodi da se to odnosi na većinu odraslih ljudi, ali ne i na svakog pojedinca. Slijedom toga, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je kršenje prometnih propisa od strane optuženika posljedicom njegove nepažnje, a ne stanja alkoholiziranosti u kojem se nalazio, zbog čega se radi o nehatnom postupanju, pa ga je osnovano oglasio krivim zbog krivičnog djela iz čl. 161. st. 4. u vezi čl. 156. st. 1. i 3. KZRH.

S druge strane, prihvaćajući tvrdnju državnog odvjetnika da je optuženik preblago kažnjen, alkoholiziranost optuženika trebala je biti od utjecaja na visinu izrečene kazne kao otegotna okolnost pod kojom je djelo počinjeno.

I Kž 374/94

S tim u vezi, cijeneći po sudu prvog stupnja utvrđene olakotne okolnosti, a pravilnom ocjenom otegotne okolnosti da je optuženik već osuđivan zbog istovrsnog krivičnog djela, te da se kritične prilike upustio u upravljanje vozilom u alkoholiziranom stanju, trebalo mu je izreći nešto strožu kaznu i to upravo kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, budući da je ta kazna, po ocjeni ovog Vrhovnog suda, kao suda drugog stupnja, u svemu primjerena i podobna da se njome ostvari kako opća, tako i posebna svrha izricanja krivičnih sankcija.

Samim time, žalba optuženika kojom se zbog njegovog učestvovanja u domovinskom ratu predlaže blaže kažnjavanje, nije osnovana.

Na temelju čl. 369. ZKP, po službenoj je dužnosti ispitana i izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije u trajanju od jedne godine, pa je nađeno da je ta mjera, s obzirom na ranije optuženikovo kršenje prometnih propisa i činjenicu njegove alkoholiziranosti tempore criminis, u svemu opravdana.

Slijedom svega izloženog, trebalo je žalbu državnog odvjetnika djelomično uvažiti, a žalbu optuženika odbiti i na temelju čl. 377. st. 1. i čl. 374. st. 1. ZKP odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 14. prosinca 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vinja Ileana v.r.

Novoselec dr. Petar v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)