Revr-1216/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1216/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. O. iz G., kojeg zastupa punomoćnik V. B., odvjetnik u S. B., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, Zagreb, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Vinkovcima, radi isplate, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-2185/12-3 od 29. travnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-340/11-29 od 28. rujna 2012., u sjednici održanoj 21. prosinca 2016.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Revizija tuženice odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime prekovremenog rada bruto iznos od 52.436,72 kn, na ime rada noću bruto iznos od 1.854,20 kn, te terenskog dodatka iznos od 1.870,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 9.971,66 kn s pripadajućim zateznim kamatama (toč. I.), dok je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u visini od 63.044,57 kn tužitelj odbijen (toč. II.).

Drugostupanjskom presudom žalbe tužitelja i tuženice odbijene su kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude, u dijelu s kojim nije uspio u žalbenom postupku, tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP). Tuženica je protiv dijela presude kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen također podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP. Tužitelj predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se tužbeni zahtjev u cijelosti prihvati dok tuženica predlaže prihvatiti reviziju, ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje podredno preinačiti na način da se tužitelj odbije sa tužbenim zahtjevom. Obje stranke traže trošak parničnog postupka i trošak revizije.

Odgovori na revizije nisu podneseni.

Revizija tužitelja nije osnovana

Revizija tuženice nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojih pitanja je revizija podnesena i koja su u njoj određeno naznačena kao takva uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na ta pitanja odnose.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev za isplatu naknade za prekovremeni rad, za rad noću i terenski dodatak, a koji je tužitelj kao djelatna vojna osoba obavljao u sklopu dežurstva i stražarske službe u razdoblju od kolovoza 2008. do rujna 2009.

Prvostupanjski je sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev, a drugostupanjski je sud potvrdio takvu presudu u odluci o glavnoj stvari, utvrđujući da je kroz utuženo razdoblje tužitelj ostvario prekovremene sate rada zbog rada noću i terenski dodatak. Utvrđeno je da je tužitelj na ime takvog rada uvijek nakon obavljene službe koristio slobodne dane, ali ne za ukupno ostvarene prekovremene sate za koje zato u postupku traži naknadu.

Tužitelju je tako prema presudi suda prvog stupnja, koju je potvrdio sud drugog stupnja, dosuđen iznos od ukupno 56.160,92 kn, a preko tog iznosa za iznos od 63.044,57 kn je odbijen, jer su sudovi smatrali da tužitelju pripada pravo na naknadu za prekovremeni rad osnovom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima te općih propisa o radu koji su u supsidijarnoj primjeni na osnovi odredbe iz čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 - dalje: ZSOSRH/07) za odnose koji nisu regulirani tim Zakonom. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR), Zakona o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine“, broj 27/01) i Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, broj 27/05) te čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sklopljenog 2. srpnja 2004. („Narodne novine“, broj 92/04) i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08).

Pri tome su nižestupanjski sudovi u odnosu na dežurstvo koje je tužitelj vršio kontinuirano u trajanju od dvadeset četiri sata, rad od osam sati tretirali redovnim radom, daljnjih osam sati prekovremenim radom, a daljnjih osam sati su računali kao dnevni odmor. U dane vršenja službe vikendom nižestupanjski su sudovi tužitelju obračunali naknadu za prekovremeni rad od šesnaest sati te opet daljnjih osam sati računali kao dnevni odmor. Tužitelj, smatrajući ga važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, navodi pitanje:

Ima li oštećenik pravo na isplatu svih dodataka na plaću s osnova prekovremenog rada (rad noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i smjenskom radu) na straži i dežurstvu za utuženo razdoblje od 1. listopada 2007. do 30. rujna 2010. po obračunu od 24 sata/dan zbog pogrešne primjene materijalnog prava prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva uređenog podneskom od 7. srpnja 2012.?

Obrazlažući važnost navedenih pitanja ukazuje na veći broj odluka županijskih sudova u kojima je o navedenim pitanjima zauzeto drugačije shvaćanje.

U odnosu na pitanje koje postavljaju u podnesenoj revizijama, tužitelj zapravo ističe da smatra pogrešnim pravno stajalište nižestupanjskih sudova koji su mu u utuženom spornom razdoblju za dežurstva i obavljanje stražarske službe kao prekovremeni rad priznali 16 sati rada dnevno, a ne i više od toga.

Prema ocjeni ovog suda, u situaciji kad je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže, životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata.

Stoga se, uzimajući u obzir sve navedeno, rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe prilikom isplate plaće ne može, u spornom razdoblju, vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, odnosno kao prekovremeni rad, a pod koji prekovremeni rad bi se računao i dnevni odmor u trajanju od osam sati. Pravno stajalište da nije fizički moguće te da nije životno da bi djelatnik obavljao rad 24 sata dnevno i u kontinuitetu od sedam dana uzastopno ovaj sud je već zauzeo u odluci ovoga suda broj Revr- 753/09 od 17. studenoga 2009.

S obzirom na to da nižestupanjski sudovi u ovoj pravnoj stvari rad djelatne vojne osobe za vrijeme dežurstva i stražarske službe nisu vrednovali kao neprekidan rad u trajanju od dvadeset četiri sata već su od cjelodnevnog rada oduzimali po osam sati odmora i na taj način prihvatili nalaz i mišljenje financijskog vještaka, pravilno su primijenili materijalno pravo iz čl. 14. i čl. 97. st. 6. ZSOSRH/07, kao i čl. 39., odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora. Slijedom navedenog, revizija tužitelja nije osnovana pa ju je valjalo odbiti na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP.

Tuženica osporavajući shvaćanja nižestupanjskih sudova, kao važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni navodi pitanje:

„Imaju li djelatne vojne osobe pravo na dodatak na plaću za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanima u istom obimu kao i ostali državni službenici i namještenici, odnosno da li se na rad djelatnih vojnih osoba treba primijeniti odredba čl. 199. Zakona o radu pa shodno tome i Zakon o državnim službenicima i namještenicima, te odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike kojima su regulirani dodaci na plaću s osnova prekovremenog rada?“

Kao razlog važnosti postavljenog pitanja tuženica navodi da je riječ o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, a da o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje. Poziva se na nepodudarnost pravnog shvaćanja u pobijanoj odluci s pravnim shvaćanjem u odluci Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-2860/2011 od 12. siječnja 2012.

Međutim, u odluci Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-2860/2011 od 12. siječnja 2012. na koju se revidentica pozvala u reviziji, u kojoj se potražuje razlika plaće po osnovi prekovremenog rada za razdoblje do 1. listopada 2009., upravo je i zauzeto pravno shvaćanje koje je identično shvaćanju drugostupanjskog suda, a to je da se na pitanje prava dodatka na plaću u osnovi prekovremenog rada za utuženo razdoblje primjenjuju odredbe ZSOS odnosno KU. Također valja napomenuti da se odluka Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-2860/2011 od 12. siječnja 2012. (nepovoljnije za tuženicu) temelji na obračunu efektivnog rada tužitelja od 24 sata dnevno, dok se pobijana odluka temelji na obračunu efektivnog rada tužitelja od 16 sati dnevno.

Slijedom navedenog u odnosu na postavljeno pitanje nisu pravilno naznačeni razlozi zbog kojih bi postavljeno pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Kako je postojanje razloga važnosti za postavljeno pitanje pretpostavka dopuštenosti revizije iz čl. 382. st. 2. u vezi st. 3. istog članka ZPP, to glede postavljenog pitanja nisu ispunjene pretpostavke da bi se o podnesenoj reviziji moglo meritorno odlučivati.

Radi navedenog valjalo je reviziju tuženice odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP.

Zagreb, 21. prosinca 2016.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.