Rev-369/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 369/2013-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. d.d. iz K., koju zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u K., protiv I. tuženika Lovačkog društva „F.“ iz T., kojeg zastupa punomoćnik Z. B., odvjetnik u I. G., i II. tuženika H. V. I. G. d.d. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica V. K., odvjetnica u Z., radi naknade štete, odlučujući o revizijama I-tuženika i II-tuženika protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-1348/2012 od 8. studenoga 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-1180/2010-105 od 2. travnja 2012., u sjednici održanoj 3. rujna 2019.,

p r e s u d i o j e :

Revizija I. tuženika Lovačkog društva „F.“ T. odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e :

I. Prihvaća se revizija II. tuženika H. V. I. G. d.d. (u odnosu na prvo postavljeno pitanje), ukidaju se obje nižestupanjske presude – presuda Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-1348/2012 od 8. studenoga 2012. i presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P- 1180/2010-105 od 2. travnja 2012. u dijelu koji se odnosi na tog tuženika i predmet se u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. U odnosu na drugo i treće postavljeno pitanje revizija II. tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

III. O troškovima postupka nastalih u povodu revizije II. tuženika odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

„I tuženik Lovačko društvo „F.“ T. iz T., ... i II. tuženik H. V. I. G. d.d. Z. ... dužni su na ime naknade štete solidarno isplatiti tužiteljici M. d.d. iz K., ..., kunsku protuvrijednost iznosa od 13.500 EUR (trinaest tisuća i petsto eur) prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, zajedno sa zateznom kamatom koju banka u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju tekućom od 30. 11. 2004. g. do 31. 12. 2007.g., a od 1. 1. 2008. g. pa do isplate po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate, prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjega dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a I. tuženik Lovačko društvo „F.“ T. dužan je tužiteljici M. d.d. K. isplatiti razliku između iznosa od 263.712,57 kn (dvjesto šezdeset tri tisuće sedamsto dvanaest kuna i pedeset sedam lipa) i iznosa kunske protuvrijednosti od 13.500 EUR (trinaest tisuća i petsto eur) računajući prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate tekućom od 30. 11. 2004. g. do 31. 12. 2007. g., a od 1. 1. 2008. pa do isplate po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjega dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i da I i II tuženici solidarno naknade tužiteljici parnični trošak u iznosu od 119.470,42 kn, sve u roku od 15 dana.“

Drugostupanjskom presudom odbijene se žalbe I. i II. tuženika kao neosnovane, te je potvrđena prvostupanjska presuda (toč. I. izreke). Ujedno je odbijen zahtjev II. tuženika za naknadu troškova žalbe (toč. II. izreke.).

Protiv drugostupanjske presude I. tuženik i II. tuženik podnijeli su zasebne revizije - I. tuženik na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se u odnosu na njega obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a II. tuženik na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, uz prijedlog da se u odnosu na njega pobijana drugostupanjska presuda ukine.

Odgovor na revizije nije podnesen.

Revizija I. tuženika nije osnovana.

Revizija II. tuženika u odnosu na prvo postavljeno pitanje je dopuštena i osnovana, a u odnosu na drugo i treće pitanje nije dopuštena.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete počinjene od divljači - divljih svinja iz lovišta I. tuženika Lovačkog društva „F.“ T. i to na usjevima kukuruza kojeg je tužiteljica zasijala na poljoprivrednom zemljištu kojeg ima u zakupu, time da je taj zahtjev solidarno upravljen i protiv II. tuženika H. V. I. G. d.d. kao osiguravatelja I. tuženika. Nižestupanjski sudovi su zahtjev tužiteljice u odnosu na oba tuženika ocijenili osnovanim i prihvatili.

U odnosu na reviziju I. tuženika - Lovačko društvo „F.“ T.

Postupajući sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - pročišćeni tekst: dalje: ZPP), koji se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 25/13) u svezi s čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno revizijskim navodima I. tuženika, obje nižestupanjske presude sadrže razloge o svim odlučnim činjenicama (kako u odnosu na odgovornost ovoga tuženika, tako i visinu nastale štete), koji razlozi su sasvim jasni i imaju podlogu u izvedenim dokazima (ocijenjenim u skladu s čl. 8. ZPP-a), time da izreka prvostupanjske presude nije nerazumljiva i ne proturječi sama sebi niti danim razlozima, a drugostupanjski sud je pritom u obrazloženju svoje presude (kojom je odbio žalbu I. tuženika i u odnosu na njega potvrdio prvostupanjsku presudu) u dovoljnoj mjeri odgovorio na relevantne žalbene navode (čl. 375. st. 1. ZPP-a), tako da presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati. Slijedom navedenog, dakle, u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju upire revident u reviziji.

Nadalje, okolnost da je prvostupanjski sud odlučio o (zadnjem) preinačenom tužbenom zahtjevu tužitelja, a bez da je prethodno rješenjem odlučio prihvaća li ili ne preinaku tužbe, ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a kako to smatra revident, a također se ne može smatrati niti bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a (u svezi s čl. 190. st. 6. ZPP-a), obzirom da se I. tuženik po preinačenoj tužbi (podnesak na listu 360 i 361 spisa) nije izrijekom protivio preinaci već se upustio u daljnje raspravljanje, slijedom čega se ima smatrati da je pristao na preinaku tužbe (čl. 190. st. 3. ZPP-a), a kao što se to i navodi u pobijanoj drugostupanjskoj presudi.

U stvari kroz istaknutu bitnu povredu I. tuženik preocjenjuje provedene dokaze suprotstavljajući svoju ocjenu onoj sudskoj, a takav prigovor upućuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje što nije dopušten revizijski razlog u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

Prema tome, istaknuti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovan.

Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Iz stanja spisa predmeta, te na temelju utvrđenog činjeničnog stanja u pobijanim presudama, u bitnome, proizlazi:

- da je tužiteljica u proljeće 2004. zasijala kukuruzom veće površine poljoprivrednog zemljišta kojeg je imala u zakupu,

- da su u razdoblju rujan - studeni 2004. navedeni usjevi kukuruza uništeni od divljih svinja dolazećih iz lovišta kojim gospodari I. tuženik,

- da je tužiteljica poduzela mjere za sprječavanje štete od divljači i to: postavljanjem i paljenjem auto-guma; postavljanjem traka i PVC vreća; postavljanjem kolaca sa smotuljcima tkanine umočene u sredstvo koje odbija divljač,

- da I. tuženik nije poduzimao propisane mjere za sprječavanje štete od divljači,

- da pričinjena šteta na poljoprivrednim usjevima tužiteljice ukupno iznosi 263.712,57 kn (nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke D. O.).

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo - odredbe tada važećeg Zakona o lovu ("Narodne novine", broj 10/94, 29/99 i 14/01 - dalje: ZL) kada su obvezali I. tuženika naknaditi tužiteljici nastalu štetu.

Odredbom čl. 82. st. 1. ZL-a određeno je da za štetu koju počini divljač odgovoran je ovlaštenik prava lova u lovištu u kojemu ta divljač stalno živi, pod uvjetom da je oštećeni poduzeo propisane mjere za sprječavanje štete od divljači, koje je u smislu toga Zakona (čl. 78.) bio obvezan poduzeti.

Prema odredbi čl. 78. ZL-a, korisnici zemljišta imaju pravo i dužnost: odgovarajućim sredstvima poduzimati mjere radi zaštite od divljači u svojim rasadnicima, voćnim nasadima i na usjevima te surađivati u poduzimanju mjera za sprječavanje štete od divljači na svom zemljištu dobivenim od ovlaštenika prava lova prema njegovim uputama; priopćavati bez odgađanja ovlašteniku prava lova o okolnostima koje mogu utjecati na poduzimanje mjera za sprječavanje štete koju može nanijeti divljač na njihovu zemljištu, kao i o započetoj šteti; omogućavati ovlašteniku prava lova da na njihovu zemljištu poduzima mjere za sprječavanje štete od divljači; ukloniti poljoprivredne usjeve do propisanog agrotehničkog roka.

Obveza poduzimanja mjera sprječavanja štete od divljači prema odredbama ZL-a nije samo obveza oštećenika, već je to u prvom redu obveza organizacije koja gospodari lovištem (čl. 75.). Naime, prema odredbi čl. 75. ZL-a aktom o ustanovljenju lovišta određuju se mjere sprječavanja štete od divljači koje je dužna poduzimati organizacija koja gospodari lovištem, a naročito: donijeti godišnji plan za poduzimanje određenih mjera za sprječavanje štete (sezonski, po vrstama divljači i vrstama šteta od divljači, kulturama i sl.); nabaviti zaštitna sredstva potrebna za izvršenje godišnjeg plana; pravovremeno i besplatno raspodijeliti korisnicima zemljišta odgovarajuća zaštitna sredstva i dati im upute za njihovu upotrebu, osim sredstava za ograđivanje i zaštitu voćaka, kultura, plantažnih i sličnih nasada od divljači.

Slijedom rečenih odredaba ZL-a, a obzirom na utvrđenje da su predmetnu štetu na usjevima tužiteljice (koja ukupno iznosi 263.712,25 kn) počinile divlje svinje iz lovišta I. tuženika, da je tužiteljica poduzela potrebne, odgovarajuće i razumne mjere za sprječavanje štete od divljači, dok naprotiv I. tuženik (čija je to prvenstveno dužnost) nije poduzeo sve zakonom propisane zaštitne mjere, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je I. tuženik u smislu odredbe čl. 82. st. 1. ZL-a u obvezi naknaditi tužiteljici nastalu štetu.

Navodi revizije koji se svode na ponovljenu revidentovu tvrdnju da šteta na usjevima tužiteljice nije počinjena od divljači iz njegova lovišta već od strane domaćih životinja lokalnog stanovništva, kao i da je on poduzimao sve zakonom određene mjere za sprječavanje nastanka štete od divljači, dok s druge strane da tužiteljica nije poduzimala nikakve zaštitne mjere, ulaze u sferu osporavanja pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a što u reviziji nije dopušteno (arg. a contrario iz čl. 385. ZPP-a), zbog čega ovaj revizijski sud takve navode nije niti mogao uzeti u razmatranje.

Nadalje, neosnovan je navod revizije kojim se ukazuje na doprinos tužiteljice nastanku štete, jer obveza poduzimanja mjera radi sprečavanja štete od divljači prema odredbama ZL-a, kao što je već naprijed istaknuto, nije samo obveza oštećenika, već je to prvenstveno obveza organizacije koja gospodari lovištem, konkretno ovdje I. tuženika.

Također, neosnovani su i navodi revizije glede visine nastale štete, tim više, što se isti svode na osporavanje nalaza i mišljenja sudskog vještaka poljoprivredne struke D. O. Ovim navodima I. tuženik ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje dajući pritom svoju ocjenu izvedenih dokaza, pa glede toga treba ponoviti da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (arg. a contrario iz čl. 385. ZPP-a). No, neovisno o tomu, ipak treba reći da o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a). Držeći se ovog načela slobodne ocjene dokaza prvostupanjski sud je cijenio nalaz i mišljenje vještaka D. O., u korelaciji s nalazom drugih vještaka (N. G., prof. B. V. - Agronomski fakultet u Z.), te je naveo valjane razloge zbog čega je isti prihvaćen, a sa čime se suglasio i drugostupanjski sud. Slijedom rečenog, pravilno je odbijen prijedlog tuženika za izvođenje dokaza novim (kombiniranim lovno-poljoprivrednim) vještačenjem.

Iz iznesenih razloga nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je stoga, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, odlučeno kao u izreci ove presude.

U odnosu na reviziju II. tuženika - H. V. I. G. d.d. Z.

Obzirom da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude po II. tuženiku ne prelazi iznos od 200.000,00 kn , te kako pobijana presuda nije donesena na temelju odredbe čl. 373.a ili 373.b ZPP-a (čl. 382. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP-a), u ovom slučaju moguće je samo podnošenje revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a - koju je revident i podnio. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a, u takvoj (tzv. izvanrednoj) reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Dakle, iz sadržaja navedenih odredaba ZPP-a proizlazi da je za dopuštenost izvanredne revizije potrebno kumulativno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje (uz određeno navođenje propisa i drugih izvora prava koji se na njega odnose), da je riječ o pravnom pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom postupku i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih stranka smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju kada u reviziji nedostaje bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za njeno razmatranje u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a.

Prema pak odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a, u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je revizija podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

Nižestupanjski sudovi prihvaćanje tužbenog zahtjeva u odnosu na II. tuženika H. V. I. G. d.d. (solidarna isplata 13.500 EUR u kunskoj protuvrijednosti) obrazlažu time da je taj tuženik u obvezi naknaditi tužiteljici štetu u tom iznosu prema polici osiguranja broj ... sklopljenoj s I. tuženikom, jer da je uvidom u navedenu policu utvrđeno da je istom isključeno samo osigurateljno pokriće za štete na motornim vozilima, a ne i za štete na poljoprivrednim usjevima od divljači. Dakle, da sklopljena polica (ugovor o osiguranju) pokriva i štete na poljoprivrednim usjevima od divljači.

U reviziji II. tuženik postavlja slijedeća pitanja:

- ima li tužitelj pravo na isplatu od drugotuženika, ako drugotuženik odgovara prema odredbama police i uvjeta osiguranja, a uvjetima je propisano isključenje osigurateljnog pokrića za štete kakvu potražuje tužitelj?

- da li za dosuđivanje naknade štete po odgovornosti lovačkog društva potrebno nedvojbeno utvrditi što sve doprinosi ukupnosti nastale štete, pa tako i da li postoji utjecaj postupanja domaćih životinja (stoke) na ukupnost nastale štete, a za koje domaće životinje lovačko društvo ne odgovara?

- da li kod pažljive i savjesne ocjene dokaza sud treba staviti u kontekst životnosti i logičnosti sve podatke kojima raspolaže, pa u konkretnom slučaju raspraviti i obrazložiti da li je životno i logično da 50 grla divljih svinja u zadanom vremenskom razdoblju od jednog mjeseca pojede 500 tona kukuruza, pa da bi se ukupna šteta mogla pripisati odgovornosti lovačkog društva koje odgovara za divlje svinje, što je ujedno i pravno pitanje na okolnost da li je dužnost drugostupanjskog suda ocijeniti obrazložiti sve žalbene navode parničnih stranaka imajući u vidu da presuda Gž-1348/12 ne sadrži obrazloženje na koji način je raspravljen ovaj žalbeni navod drugotuženika?

Ovaj sud nalazi da odluka u ovome sporu u odnosu na II. tuženika ovisi upravo o prvo postavljenom pravnom pitanju u reviziji i da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava u ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni pa je utoliko u odnosu na to pitanje revizija dopuštena.

Obrazlažući važnost tog pitanja revident navodi da je u mnogobrojnim revizijskim odlukama već zauzeto stajalište kako su uvjeti osiguranja sastavni dio ugovora o osiguranju te da stoga sastavni dio ugovora o osiguranju (koji određuje opseg obveze osiguratelja) mogu biti samo odredbe sadržane u uvjetima osiguranja u vrijeme kad je ugovor zaključen (Rev- 1096/1999). Glede toga II. tuženik u reviziji ponavlja navod iz dosadašnjeg postupka da se prema odredbi čl. 6. st. 1. toč. m) Posebnih uvjeta za osiguranje od odgovornosti (važećih u vrijeme sklapanja predmetne police osiguranja), osiguranje ne odnosi na štete koje uzrokuje divljač na poljoprivrednim usjevima, osim ako je posebno ugovoreno - a što da ovdje nije slučaj, jer na polici osiguranja nema posebne odredbe u tom smislu. Stoga smatra da tužiteljica nema pravo na naknadu štete za slučaj koji uopće ne ulazi u krug osiguranih opasnosti (Rev-1160/06) i da je stoga primjenom navedene odredbe Posebnih uvjeta osiguranja u odnosu na njega trebalo odbiti tužbeni zahtjev.

Međutim, u konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi svoj zaključak o odgovornosti II. tuženika i njegovoj obvezi naknade štete tužiteljici temelje jedino i isključivo na sadržaju sklopljene police osiguranja u kojoj se navodi: „Isključeno je pokriće za štete na motornim vozilima“, no pritom neosnovano zanemaruju i ne razmatraju tuženikove Posebne uvjete za osiguranja od odgovornosti od 21. siječnja 1994. koji su u polici izrijekom navedeni kao sastavni dio ove police, i to konkretno odredbu čl. 6. st. 1. toč.m) Posebnih uvjeta prema kojoj „Osiguranje se ne odnosi na štete koje uzrokuje divljač na poljoprivrednim kulturama, osim ako je posebno ugovoreno“, a na koju se odredbu Posebnih uvjeta II. tuženik pozvao tijekom dosadašnjeg postupka (a i sada u reviziji), kao razlog isključenja njegove obveze naknade štete tužiteljici.

Kako nižestupanjski sudovi nisu imali u vidu (niti su cijenili) rečenu odredbu Posebnih uvjeta za osiguranje od odgovornosti, to zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje nije pravilno utvrđeno pa utoliko nema uvjeta za preinaku pobijane presude.

Zbog navedenog, na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ovog rješenja (toč. I.).

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će nadopuniti činjenično stanje u naprijed izloženom smislu, tj. razmotriti kako sadržaj sklopljene police osiguranja tako i Posebnih uvjeta, jer će tek potom, a vodeći pritom računa i o odredbi čl. 902. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/95, 7/96 i 112/99), biti u mogućnosti donijeti pravilnu i zakonitu odluku o tužbenom zahtjevu u odnosu na II. tuženika.

S obzirom da je revizija osnovana povodom postavljenog prvog pravnog pitanja, ostala pitanja u reviziji (drugo i treće pitanje) nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni pa je stoga glede tih pitanja reviziju valjalo odbaciti i riješiti kao u toč. II. izreke ovog rješenja (čl. 392. st. 2. ZPP-a).

Temeljem odredbe čl. 166. st. 3. i 4. ZPP-a, odluka o troškovima postupka nastalih u povodu revizije II. tuženika ostavljena je za konačnu odluku (toč. III. izreke ovog rješenja).

Zagreb, 3. rujna 2019.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.