Rev-1568/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1568/00-2

Gzz-49/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Damira Mratovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. K. iz V. G., zastupanog po punomoćniku A. Š., odvjetniku iz V. G., protiv prvotuženice Republike Hrvatske zastupane po Gradskom pravobraniteljstvu Velika Gorica, II-tuženika J. M. i III- tuženice K. M.oboje iz V. G., radi utvrđenja i iseljenja, odlučujući o reviziji II. i III-tuženika te zahtjevu za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 07. ožujka 1995. godine, br. Gt-42/95, izjavljene protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 09. prosinca 1994. godine br. Gž-5625/94 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici od 31. ožujka 1994. br. P-880/93, u sjednici održanoj dana 06. lipnja 2001.

p r e s u d i o je:

Odbija se revizija II. i III-tuženika i zahtjev za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika Republike Hrvatske kao neosnovani.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

“Utvrđuje se da je tužitelj S.K. iz V.G., isključivi nositelj stanarskog prava na jedno i pol sobnom stanu u V.G. ulaz I. kat I, stan broj 3 površine 43,35 m koji se sastoji od 1,5 sobe, kuhinje, kupaonice i WC-a slijedom čega u II- tuženi J.M. i III-tužena K.M. dužni iseliti iz navedenog stana te ga slobodnog od svih osoba i stvari predati tužitelju u roku od 15 dana.

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tuženika I do III kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda u cijelosti.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju su izjavili I. i II-tuženici zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s

prijedlogom da se obje presude nižestupanjskih sudova ukinu i predmet vrati na ponovno postupanje prvostupanjskom sudu.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti jer da je pobijanim presudama povrijeđeno postupno kao i materijalno pravo uz prijedlog da se pobijane presude ukinu.

Tužitelj je u odgovoru na zahtjev za zaštitu zakonitosti predložio da se isti odbaci podredno odbije kao neosnovan.

Revizija II. i III-tuženika kao i zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnišva Republike Hrvatske su neosnovani.

Ispitujući pobijanu presudu suda drugog stupnja kao i pravilnost postupka koji je prethodnio njenom donošenju, ovaj sud je ocijenio da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju povredu revizijski sud pazi temeljem čl. 386. ZPP po službenoj dužnosti.

Prvo i drugostupanjska presuda sadrže razloge o svim odlučnim činjenicama, ti razlozi međusobno ne proturječe, a niti utvrđenom činjeničnom stanju (naime, nema proturječnosti između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika) pa se obje presude nižih sudova mogu valjano ispitati.

Stoga suprotno revizijskim tvrdnjama kao i navodima u zahtjevu za zaštitu zakonitosti nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.

Prigovori u reviziji i zahtjevu za zaštitu zakonitosti svode se pretežito na ocjenu provedenih dokaza, suprostavljajući svoju ocjenu i temeljeći svoj pravni zaključak na činjenici koja je tek istaknuta u reviziji odnosno zahtjevu za zaštitu zakonitosti, a ta je da je I. i II-tuženicima novim rješenjem produženo pravo na privremeno korištenje spornog stana i to u kontinuitetu.

Tvrdnja istaknuta u zahtjevu da već samim pokretanjem parnice za otkaz stanarskog prava je tužitelju to pravo otkazano je pravno potpuno neprihvatljiva, jer jedino pravomoćna presuda ima pravno relevantno značenje, a u ostalom iz stanja spisa proizlazi da je otkazna parnica pokrenuta i nakon što je postupak pred prvostupanjskim sudom dovršen.

No, uostalom svi istaknuti prigovori odnose se na činjenična utvrđenja, te isticanje novih činjenica tek u reviziji i z.z.z., a takav prigovor u ovoj fazi postupka nije dopušteno isticati s obzirom na izričitu odredbu iz čl. 385. st. 3. ZPP.

Ni istaknuti prigovor pogrešne primjene materijalnog prava nije osnovan. Prvostupanjski sudovi su utvrdili da je tužitelj nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu što tuženici ni u žalbama nisu osporili.

Također nije sporno da su II. i III-tuženici koristili stan temeljem rješenja komisije br. 370-02-01/27-02/93 od 24. veljače 1993. godine.

Tim rješenjem stan im je dan na korištenje na rok od jedne godine a u vrijeme donošenja prvostupanjske presude to je vrijeme isteklo (što nedvojbeno proizlazi i iskaza II. i III-tuženika saslušanih kao stranaka).

Stoga je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da II. i III-tuženici koriste stan bez pravne osnove.

Kako je utvrđeno da tužitelj kao stanar nije dopustio II. i III-tuženicima useljenje u stan, to se njegov tužbeni zahtjev ukazuje osnovanim temljem čl. 68. st. 1. Zakona o stambenim odnosima – ZSO (“NN” br. 51/85, 42/86, 22/92, 70/93).

Valjalo je stoga odlučiti kao u izreci temeljem odredbe iz čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 06. lipnja 2001.

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.