Supreme Court dismisses appeal against refusal of investigative detention for extraditee pending new extradition request.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the Office for Combating Corruption's appeal against a lower court's refusal to order investigative detention. The Office argued that the defendant, recently extradited from Serbia, should be detained to ensure presence for a new extradition request regarding a different crime. The court held that since the defendant was extradited only for the original proceedings and no new extradition request existed at the time, the conditions for detention were not met. Consequently, the appeal was rejected as unfounded.
Legislator headnote
AI generatedArt. 14 para. 1 of the European Convention on Extradition; Art. 123 para. 1 items 1 and 3 of the Criminal Procedure Act: An extradited person cannot be detained for a new criminal proceeding unless the extraditing state consents or the person returns within 45 days, and detention requires specific statutory grounds not met in this case.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: II Kž 285/16-4
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Melite Božičević-Grbić i Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. P. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 173. stavka 3. u vezi stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08. – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 4. kolovoza 2016. broj Kv-Us-51/2016 (K-Us-12/2015), o odbijanju prijedloga za određivanje istražnog zatvora, u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 26. kolovoza 2016.,
r i j e š i o j e:
Odbija se žalba Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Rijeci, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog Z. P. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 173. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/97, odbijen je prijedlog Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta od 14. ožujka 2016. broj K-Us-200/12 za određivanje istražnog zatvora protiv optuženog Z. P. iz osnova u članku 123. stavku 1. točkama 1. i 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08).
Protiv tog rješenja žalbu je podnio Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se protiv optuženog Z. P. odredi istražni zatvor iz osnova u članku 123. stavku 1. točkama 1. i 3. ZKP/08.
Žalba nije osnovana.
Naime, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je ispravno zaključio da nisu ispunjene procesne pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženog Z. P. te odbio prijedlog Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, a za što je iznio valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
II Kž 285/16-4
Osporavajući ispravnost takvog zaključka, žalitelj u bitnome ističe da još nije odlučeno o dodatnoj molbi Republike Hrvatske za izručenje optuženog Z. P. i to radi vođenja postupka za kazneno djelo za koje se tereti u ovom postupku, ali koje odbijanje, prema mišljenju žalitelja, nije moguće jer su ispunjene sve pretpostavke za naknadno izručenje optuženika Republici Hrvatskoj. Također navodi da se izručena osoba može kazneno progoniti samo zbog kaznenog djela zbog kojeg je izručenje odobreno, a što znači da se izručenoj osobi osudom ne smije prekoračiti odluka zamoljene države o izručenju i da bi tek prilikom izricanja presude, u slučaju izostanka naknadnog pristanka zamoljene države za suđenje radi kaznenog djela u ovom postupku, bili povrijeđeni propisi kaznenog postupka.
Protivno takvim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je optuženi Z. P. rješenjem Ministarstva pravde Republike Srbije od 29. siječnja 2016. broj 713- 01-00446/2015-08 izručen Republici Hrvatskoj samo zbog vođenja kaznenog postupka koji se protiv njega vodio pred Općinskim sudom u Gospiću broj K-114/09. Navedeno izručenje je dopušteno pod uvjetima da se optuženik ne može bez suglasnosti nadležnih organa Republike Srbije goniti za druga prije izručenja učinjena kaznena djela, da se prema njemu ne može bez suglasnosti nadležnih organa Republike Srbije izvršiti kazna izrečena za druga prije izručenja učinjena kaznena djela i da se ne može bez suglasnosti nadležnih organa Republike Srbije izručiti trećoj državi radi gonjenja za kaznena djela učinjena prije dopuštenog izručenja.
Dakle, jedan od uvjeta pod kojima je Republika Srbija dopustila izručenje optuženog Z. P. bio je da se on ne može bez suglasnosti nadležnih organa Republike Srbije goniti za druga prije izručenja učinjena kaznena djela. Stoga je neosnovan žalbeni navod žalitelja da bi tek u trenutku izricanja presude, a u slučaju izostanka naknadnog pristanka Republike Srbije za suđenje radi kaznenog djela u ovom postupku, bili povrijeđeni propisi kaznenog postupka, budući da se protiv optuženog Z. P. bez suglasnosti nadležnih tijela Republike Srbije uopće ne može voditi kazneni postupak za drugo prije izručenja počinjeno kazneno djelo. Istražni zatvor je mjera osiguranja prisutnosti optuženika u postupku koja se određuje u vezi vođenja određenog postupka, pa kad nema mogućnosti vođenja kaznenog postupka, nema ni mogućnosti primjene mjere istražnog zatvora.
Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i da se prema odredbi članka 40. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“ br. 178/04. – dalje u tekstu: ZOMPO) izručena osoba može kazneno progoniti samo za kazneno djelo za koje je izručenje odobreno, osim ako se izručena osoba toga prava odrekla, a država koja izručuje nije postavila takav uvjet. Optuženi Z. P. se tog prava nije odrekao, a Republika Srbija je postavila uvjet da se optuženi Z. P. ne može kazneno progoniti za drugo kazneno djelo. Pravilnost pobijanog rješenja nije dovedena u sumnju ni žalbenim navodom da su ispunjene pretpostavke za određivanje istražnog zatvora protiv optuženog Z. P. imajući u vidu odredbu članka 14. stavka 1. točke a. Europske konvencije o izručenju kojom je propisano da izručena osoba neće biti osuđena niti pritvorena s ciljem izvršenja kazne ili sigurnosne mjere za kazneno djelo počinjeno prije njezina izručenja, a da se u ovom konkretnom slučaju radi o određivanju mjere istražnog zatvora prvenstveno kao mjere osiguranja nazočnosti optuženika koji nije bio dostupan tijelima kaznenog progona i koje rješenje treba biti podloga ekstradicijskom pritvoru u odnosu na dodatnu zamolbu za izručenje kao i u odnosu na eventualno određivanje suđenja u odsutnosti.
II Kž 285/16-4
Međutim, pozivajući se na odredbu prve rečenice članka 14. stavka 1. Europske konvencije o izručenju, koja je potvrđena Zakonom o potvrđivanju Europske konvencije o izručenju od 13. prosinca 1957., Dopunskog protokola Europske konvencije o izručenju od 15. listopada 1975. i Drugog dopunskog protokola Europske konvencije o izručenju od 17. ožujka 1978. („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 14/94, dalje u tekstu: Europska konvencija o izručenju) žalitelj zanemaruje da prva rečenica u članku 14. stavku 1. Europske konvencije započinje tekstom: „Protiv osobe koja se izruči neće se voditi postupak…“. Štoviše, drugom rečenicom članka 14. stavka 1. Europske konvencije o izručenju propisano je da se izručenoj osobi neće iz bilo kojeg razloga ograničiti njezina osobna sloboda, osim u slučaju: (a) kada strana koja vrši izručenje dade svoju suglasnost ili (b) kada izručena osoba, iako je imala mogućnost napustiti teritorij države kojoj je bila izručena, to ne učini u roku od 45 dana od njezinog puštanja na slobodu, ili se pak vrati na taj teritorij nakon što ga je napustila.
Dakle, izručena osoba, ne samo da ne smije biti osuđena niti pritvorena s ciljem izvršenja kazne ili sigurnosne mjere za kazneno djelo počinjeno prije njezina izručenja, nego ne smije biti podvrgnuta niti jednoj drugoj mjeri koja uključuje oduzimanje slobode, ako to nije predmet izručenja ili ako za to nisu ispunjeni uvjeti iz članka 14. stavka 1. točke a) ili b) Europske konvencije o izručenju.
S obzirom na to da je optuženi Z. P. rješenjem Ministarstva pravde Republike Srbije od 29. siječnja 2016. izručen Republici Hrvatskoj samo zbog vođenja kaznenog postupka koji se protiv njega vodio pred Općinskim sudom u Gospiću broj K-114/09, a u vrijeme odlučivanja o prijedlogu Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta za određivanju istražnog zatvora protiv optuženika nadležna tijela Republike Srbije nisu dala odobrenje za izručenje optuženog Z. P. radi vođenja kaznenog postupka i u ovom kaznenom predmetu, time nisu ispunjenje pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženika u ovom kaznenom postupku, pa je prvostupanjski sud s pravom odbio takav prijedlog Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta.
Budući da ni ispitivanjem pobijanog rješenja, sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08, nije utvrđeno da bi bile ostvarene povrede na čije postojanje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08 odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 26. kolovoza 2016.
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Dražen Kevrić, v.r.
Vesna Vrbetić, v.r.