Revr-505/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 505/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ivo Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Damira Mratovića, Ljubice Munić i mr. sc. Olge Jelčić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. L. iz S. B. i J. G. iz S. B., zastupani po punomoćniku M. B., odvjetniku iz S. B., protiv tuženika „S.“ d.o.o. S. B., zastupanog po punomoćnici T. R., odvjetnici iz S. B., radi utvrđenja i vraćanja na posao, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 27. svibnja 2004. br. Gž 403/04 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 6. veljače 2004. br. P 1373/01, u sjednici održanoj 27. siječnja 2005. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenosti odluka tuženika o poslovno uvjetovanim otkazima ugovora o radu tužiteljima od 18. svibnja 2001. i za vraćanje na rad kod tuženika. Ujedno je odlučeno da su tužitelji dužni tuženiku nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 5.347,00 kn. Odlučujući o žalbi tužitelja drugostupanjski sud je žalbu kao neosnovanu odbio i potvrdio prvostupanjsku odluku.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju su izjavili tužitelji zbog bitne povrede odredaba paničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu preinaku ili ukidanje prvostupanjske i drugostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

Tuženik nije podnio odgovor na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Sporno je jesu li zakonite odluke tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljima od 18. svibnja 2001., kao i odluke povodom zahtjeva za zaštitu prava od 6., lipnja 2001.

U postupku je utvrđeno:

- da je tuženik tužiteljima i još šestorici preostalih radnika tuženika otkazao ugovore o radu zbog toga što je zapao u poslovne teškoće (poslovno uvjetovani otkaz)

- da je u vrijeme kada je dat otkaz tužiteljima tuženik imao ukupno osam radnika

- da kod tuženika nije bilo izabrano radničko vijeće

- da je svim radnicima tuženika prethodno osnivač tuženika „S.“ d.o.o. S. B. stavila ponudu da će ih preuzeti što je većina radnika i prihvatila te s osnivačem tuženika sklopila nove ugovore o radu i prešla raditi kod osnivača

- da je kod tuženika ostalo trinaest radnika na jesen 2000., a u vrijeme otkaza da ih je bilo osam.

Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestupanjski sudovi nalaze da su bili ispunjeni zakonski uvjeti za redoviti poslovno uvjetovani otkaz, te tužbeni zahtjev odbijaju.

U reviziji tužitelji ističu da je na temelju provedenih dokaza pogrešno utvrđeno činjenično stanje, da su problemi kod tuženika nastali zbog odluka i politike osnivača tuženika. Tuženik da nije imao gospodarskih problema zbog zastoja proizvodnje uslijed pomanjkanja sirovina, nestanka električne energije, zastoja na tržištu bitno uvjetovanih uvjeta na tržištu i slično, već isključivo radi odluka i politike osnivača. Odluke o otkazu da su ništave iz razloga što se tuženik prije donošenja odluka o otkazu nije savjetovao sa radničkim vijećem, (čl. 145. Zakona o radu).

Ostali navodi revizije govore o odnosu između osnivača tuženika i tuženika, te o obvezama osnivača prema radnicima, a koji nisu od važnosti za ovaj spor koji se vodi između tužitelja kao radnika tuženika i tuženika.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji (čl. 392 a Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 177/03 – dalje ZPP).

U reviziji se jedino određeno ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava koju tužitelji vide u tome što nije prije otkaza bilo savjetovanja sa radničkim vijećem što bi prema odredbi čl. 145. Zakona o radu otkaz činilo ništavim.

Navodi revizije, inače svode se na pobijanje utvrđenog činjeničnog stanja u svezi zapadanja u poslovne teškoće tuženika.

Revizija protiv drugostupanjske presude iz čl. 382. st. 1. ZPP-a, dakle, i presude donesene u sporu koji pokreće radnik protiv odluke o prestanku ugovora o radu može se izjaviti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. tog Zakona uz iznimke navedene u tom članku, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. ZPP-a).

Dakle, ne može se revizijom pobijati utvrđeno činjenično stanje jer se revizija ne može izjaviti iz tog razloga.

Ne stoji revizijski razlog da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada nije prihvaćen tužbeni zahtjev iz razloga što se tuženik nije savjetovao sa radničkim vijećem prije donošenja odluke o otkazu.

Naime, prema odredbi čl. 145. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/00 – dalje ZR) poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem prije donošenja odluke o otkazu, ako to propusti odluka o otkazu je nevažeća.

Međutim, ovdje je u postupku utvrđeno da nakon osnivanja tuženika nije izabrano radničko vijeće pa, stoga, se neosnovano revidenti u reviziji pozivaju na propust poslodavca da se savjetuje s radničkim vijećem.

Prema tome, ne stoje revizijski razlozi jer je u postupku utvrđeno da je tuženik zapao u poslovne teškoće (zbog tih teškoća je faktično prestao s radom otkazavši radni odnos svim preostalim radnicima), a prije davanja otkaza nije bilo propusta na strani tuženika zbog toga što se nije savjetovao sa radničkim vijećem, budući da tog vijeća nije ni bilo.

Kako je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je temeljem čl. 399. ZPP-a odlučeno kao u izreci

U Zagrebu, 27. siječnja 2005. godine

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivo Grbin, v. r.