Rev-1005/1992 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1005/1992

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Miroslave Vekić, Vesne Milošević i Vladimira Drakulića kao članova vijeća u radnom sporu tužiteljice S.K. iz Z., … , koju zastupa I.S., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Kliničke bolnice za plućne bolesti "J. " Z., … , koga zastupa D.K. -Ž., odvjetnik iz Z., rješavajuži reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 21. siječnja 1992.g. br. Gž-124/92-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 11. listopada 1991.g. br. Pr-3667/91, u sjednici održanoj 17. lipnja 1992.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e:

Prvostepenom presudom koju je potvrdio drugostepeni sud, odbijajući žalbu tuženika, poništena je konačna odluka tuženika od 26. srpnja 1991.g. kojom je odbijen prigovor tužiteljice i potvrđena odluka ravnatelja od 1. srpnja 1991.g. (o prestanku radnog odnosa), pa je naloženo tuženiku da vrati tužiteljicu natrag na radno mjesto pravnika i da joj isplati iznos od 16.615,30 HRD sa zateznom kamatom i naknadi parnični trošak u iznosu od 6.000 HRD.

Protiv drugostepene presude tuženik je pravovremeno izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se obje nižestepene presude ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu ili da se preinače i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice uz obvezu naknade parničnog troška.

Odgovor na reviziju nije izjavljen.

Rev 1005/92

Javni tužitelj Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Među strankama nisu sporne slijedeće činjenice:

Tužiteljica je zasnovala radni odnos sa tuženikom 1984. g. na poslovima diplomiranog pravnika. Odlukom ravnatelja tuženika od 1. srpnja 1991.g. br. 01-3861/91 tužiteljici je prestao radni odnos "jer ne ostvaruje predviđene rezultate rada na poslovima na koje je raspoređena, a nema drugog radnog mjesta koje bi odgovaralo njenom znanju ili sposobnostima". Odluka se poziva na odredbu čl. 18. Osnovnog zakona o radnim odnosima i čl. 46. Pravilnika o radnim odnosima tuženika.

Prigovor tužiteljice protiv odluke ravnatelja odbio je Savjet tuženika svojom odlukom od 26. srpnja 1991.g. br. 01-4406/91. Savjet je svoju odluku o prigovoru donio nakon što je prigovor tužiteljice ispitala imenovana komisija u kojoj su bili - jedan liječnik (kao predsjednik komisije) i dvije diplomirane pravnice (kao članovi komisije).

Nezadovoljna konačnom odlukom savjeta tuženika, tužiteljica je ustala tužbom za njeno poništenje i za isplatu izgubljenog osobnog dohotka za razdoblje od 27.VII. do 31.VIII.1991.

Sudovi su usvojili tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti utvrdivši da je odluka savjeta nezakonita te su obvezali tuženika i na isplatu osobnog dohotka tužiteljice.

Postupak ravnatelja i savjeta tuženika u vezi prestanka radnog odnosa tužiteljice proveden je u smislu odredbe čl. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Sl. list SFRJ" br. 60/89 i 42/90 - dalje ZOPRO) koji je preuzet kao republički zakon ("NN" 34/91) i čl. 48. i 49. Pravilnika o radnim odnosima tuženika od 17.VII. i 14.XI.1990.g. Sudovi su među inim razlozima poništili konačnu odluku Savjeta tvrdeći da komisija, oformljena u povodu prigovora tužiteljice (čl. 18. st. 4. ZOPRO i čl. 49. st. 3. Pravilnika) nije bila sastavljena u smislu citiranih propisa jer u njoj nisu bila tri diplomirana pravnika (već samo dva, a treći je bio liječnik).

Tuženik u reviziji ističe da je i ovako sastavljena komisija bila nadležna za davanje ocjene o sposobnosti i znanju tužiteljice, budući da u tuženikovoj organizaciji nije bilo drugih dipl. pravnika (osim nje same) pa su angažirali dvije pravnice iz druge organizacije a treći član je bio liječnik iz te organizacije - koji poznaje organizaciju i rad kod tuženika. Tuženik se poziva i na mišljenje i stav Inspektorata rada Ministarstva rada i socijalne skrbi Republike Hrvatske u Zagrebu, da je sastav komisije tuženika koja je dala ocjenu o rezultatima i znanju tužiteljice, iako u njoj nisu bila tri dipl. pravnika, bio sukladan odredbama čl. 18. ZOPRO-a.

U čl. 18. st. 4. ZOPRO-a stoji da nadležni organ (Savjet tuženika) donosi odluku o prigovoru radnika (tužiteljice) na temelju nalaza komisije koju čine članovi koji imaju ne spreme određene vrste zanimanja. Da ta vrsta zanimanja mora najmanje isti stupanj struč

biti ista kao u radnika čije se znanje i sposobnosti za izvršavanje poslova radnog mjesta ocjenjuje i za kojeg se tvrdi da ne ostvaruje predviđene rezultate rada, proizlazi iz odredbe čl. 49. st. 3. Pravilnika o radnim odnosima tuženika koji kaže: "komisiju imenuje savjet a sastoji se od predsjednika i dva člana koji imaju isti stupanj stručne spreme određene vrste

, odnosno rezultati rada ispituju". zanimanja kao i radnik čije se znanje i sposobnosti

Komisija koja je oformljena nakon prigovora tužiteljice morala je biti sastavljena od troje dipl. pravnika. Ako u radnoj sredini tuženika nije bilo dipl. pravnika, trebalo ih je pozvati iz vana, kako je to uostalom učinjeno sa dva člana komisije.

Kad tuženik nije postupio u smislu cit. odredbi ZOPRO-a i Pravilnika odluka o prestanku rada tužiteljice nije bila zakonita i sudovi su imali razloga da ponište konačnu odluku savjeta, a slijedom toga je zakonita i odluka o isplati naknade za osobni dohodak koji je tužiteljica izgubila za navedeno razdoblje.

Ostali prigovori revidenta nisu od značaja za meritorno rješenje ovog radnog spora.

Ako je tužiteljica i zasnovala novi radni odnos 1. rujna 1991. (što ističe revident a to je istaknuto i u žalbi ali bez ponuđenih dokaza što drugostepeni sud nije prihvatio kao novu činjenicu) u drugoj radnog organizaciji, to nema utjecaja na nezakoniti prestanak radnog odnosa sa tuženikom temeljem odluke koja je oglašena ništavom, već može imati utjecaja prilikom izvršenja o dužini ostanka tužiteljice u ustanovi tuženika nakon primanja na isto radno mjesto i za eventualno novi zahtjev za naknadu osobnog dohotka.

Okolnost da savjet tuženika nije tužiteljici u toku postupka za prestanak radnog odnosa dao na uvid i očitovanje nalaz i mišljenje komisije predstavlja relativnu bitnu povredu postupka pred radnom organizacijom i može biti od značaja samo ako bi utjecao na konačnu odluku savjeta, što je u ovom konkretnom slučaju irelevantno, jer je dovoljan razlog za poništenje konačne odluke bio pogrešno i mimo zakonitih propisa i odluka tuženika - sastav komisije čije je mišljenje bilo od odlučne važnosti za donošenje konačne odluke o prestanku radnog odnosa.

Zbog svega navedenog, jer sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo, niti su ostvarili bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju ukazuje revizija (razlozi o svim odlučnim činjenicama koje uopće nisu sporne, su jasni i razumljivi, nisu proturječni) pa je reviziju trebalo odbiti i presuditi kao u izreci na temelju čl. 393. Zakona o parničnom psotupku koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku preuzet kao zakon Republike Hrvatske.

U Zagrebu, 17. lipnja 1992.

Predsjednik vijeća:

dr Ivo Grbin, v.r.