II Rev-23/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev-23/1997-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. d. c., T., koju zastupa Odvjetnički ured Š. i V. iz R., protiv tuženih 1. C. d.d. R. i 2. J. D. iz R., radi 9.453,70 USA dolara, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 11. lipnja 1996. godine broj Pž-1417/96-2, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci od 6. veljače 1996. godine broj P-5276/93, na sjednici održanoj dana 4. travnja 2002. godine,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija, pa se ukidaju presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 11. lipnja 1996. godine broj Pž-1417/96-2 i presuda Trgovačkog suda u Rijeci od 6. veljače 1996. godine broj P-5276/93 u odnosu na drugotuženika J.D. i predmet vraća na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud je svojom presudom od 11. lipnja 1996. godine broj Pž-1417/96-2 potvrdio presudu Trgovačkog suda u Rijeci od 6. veljače 1996. godine broj P-5276/93, kojom je odbijen tužitelj s tužbenim zahtjevom protiv prvotuženika C.R., dok je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika, kojemu je naloženo tužitelju platiti svotu od 9.453,70 USA dolara sa zateznom kamatom, po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju u dolarima kroz vrijeme od 21. travnja 1989. godine do isplate i nadoknaditi parnični trošak u svoti od 9.098,00 kn.

Protiv te presude izjavio je reviziju drugotuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrješne primjene materijalnog prava. U reviziji navodi da je ostvarena bitna povreda odredaba ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 13., jer postoji protuslovlje između sadržaja obrazloženja i navoda stranaka tijekom postupka. Revident također vidi nedostatke u provedenom postupku. Isto tako revident ističe da sudovi nisu prihvatili prigovor promašene pasivne legitimacije, odnosno isticanje drugog tuženika da nije bio u pravnom odnosu sa tužiteljem, a što je odlučno za sporni pravni odnos. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, ukine presude nižestupanjskih sudova i predmet vrati na ponovno suđenje.

Revizija je osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 386. ZPP ovaj sud je utvrdio da u provedenom postupku nije ostvarena bitna povreda odredbe ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 10., dakle nije ostvaren taj razlog za reviziju u bitnoj povredi odredbi ZPP na čije ostvarenje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. U pogledu prigovora promašene pasivne legitimacije, u svezi kojega revident smatra da je ostvarena bitna povreda odredbi ZPP valja napomenuti da je taj prigovor materijalnopravne, a ne postupovne prirode. Zbog toga neprihvaćanjem prigovora promašene pasivne legitimacije nižestupanjski sudovi nisu ostvarili bitnu povredu odredaba ZPP.

Međutim, ovaj sud smatra da su nižestupanjski sudovi u primjeni materijalnog prava ostvarili pogrješan pravni pristup. Naime, tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na stjecanju bez osnova. On u tužbi tvrdi, a što je utvrđeno i u provedenom postupku, da je dana 16. veljače 1989. godine primio od strane The C. svotu od 9.453,70 USA dolara, koju je svotu putem R. banke platio prvotuženiku. Ta je svota bila namijenjena za vozarinu na brodu P. za teret otpremljen iz R. luke u A.. Dana 13. ožujka 1989. godine ista banka iz N. tj. The C. je uplatila banci C. isto svotu od 9.453,70 USA dolara sa nalogom da tu svotu plati prvotuženoj. Prvotužena C. je 25. travnja 1995. godine dala nalog banci C. da tu svotu plati na račun drugotuženika J.D. kod B..

Dakle, tužitelj prijepornu svotu nije platio drugotuženiku, već je platio prvotuženiku. Zbog toga nije pravno neodlučan prigovor promašene pasivne legitimacije stavljen od drugotuženika, koji ističe da nije bio u pravnom odnosu sa tužiteljem. To posebno zbog toga jer i tužitelj u tužbi ne tvrdi da je platio drugotuženiku J.D., već navodi da je platio prvotuženiku kao i osnov toga plaćanja.

Prema tome, iz tužbenih navoda proizlazi da je tužitelj dva puta platio prvotuženiku dug na ime vozarine. Zbog toga bi u smislu čl. 212. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, dalje ZOO) on imao pravo tražiti vraćanje onoga što je platio drugi puta, odnosno što je platio bez osnova. Međutim, nižestupanjskim presudama je naloženo drugotuženiku platiti tužitelju ono što on nije primio od tužitelja, već od prvotuženika. Okolnost da je na račun drugotuženika plaćena svota koju je od tužitelja prvotuženik primio dva puta sama po sebi ne upućuje na zaključak da se u ovom slučaju radi o stjecanju bez osnova u smislu ZOO-a na strani drugotuženika. Budući da su nižestupanjski sudovi zaključili suprotno ostvarili su pogrešan pravni pristup u primjeni materijalnog prava, pa je zbog toga činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Naime, da bi se moglo pravovaljano zaključiti da je kod drugotuženika ostvareno stjecanje bez osnova potrebno je utvrditi njegov pravni položaj u sklopu zbivanja, koja su odlučna u ovoj parnici. Posebno valja utvrditi da li je drugotuženik bio u pravnom odnosu sa tužiteljem i sadržaj toga pravnog odnosa. Utvrđeno je da je drugotuženik primio na račun spornu svotu, ali valja utvrditi po kom osnovu je prvotuženik tu svotu platio drugotuženiku, nakon što ju je primio bez pravnog osnova od tužitelja, a nije ju vratio tužitelju.

O stjecanju bez osnova u smislu ZOO-a može biti riječi u onom slučaju, kada se ostvari bez pravnog osnova umanjenje imovine kod stranke koja je izvršila uplatu uz istovremeno povećanje imovine kod stranke kojoj je uplata izvršena. U postupku je utvrđeno da spornu svotu novca tužitelj nije platio drugotuženiku, već prvotuženiku.

Zbog toga su nižestupanjski sudovi ostvarili pogrješan pravni pristup u primjeni materijalnog prava, što je imalo za posljedicu nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

Radi toga je ovaj sud na temelju čl. 395. st. 2. ZPP ukinuo presude nižestupanjskih sudova u odnosu na drugotuženika J.D. i predmet vratio na ponovno suđenje. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će provesti dokaze na okolnost činjenica odlučnih za ostvarenje pravnog odnosa stjecanja bez osnova imajući u vidu prije iznijete primjedbe. Valja utvrditi pravni položaj svih sudionika prijepornog pravnog odnosa, a naročito pravni položaj drugotuženika i posebno njegov odnos prema tužitelju u svezi sa prijepornom svotom.

Nakon toga sud će donijeti na zakonu osnovanu odluku.

U Zagrebu, 4. travnja 2002. godine.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.