Gž R-5/2015-2 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-5/2015

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Sovjetke Režić kao predsjednice vijeća, te sutkinje izvjestiteljice Katije Blaće i Blaženke Rilov Čurić, kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. K., iz V., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku P. B., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu P. i M. B. u M., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, OIB ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu Makarska, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Makarskoj broj P-418/95 od 9. prosinca 2014., 14. svibnja 2015.,

p r e s u d i o j e

Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja na poništenje odluke tuženika kojom je tužitelju izrečena mjera prestanka radnog odnosa, povratak tuženika na rad te isplatu s osnova manje isplaćene plaće za razdoblje od 19. rujna 1985. do 30. lipnja 2014. iznosa od 1.216.507,92 kuna zajedno s zateznim kamatama.

Protiv ove presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači u smislu žalbenih navoda ili podredno, ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava.

Naime, sud prvog stupnja je utvrdio sve odlučne činjenice o kojima ovisi odluka o tužbenom zahtjevu, a dokaze kojima je utvrđivao ove činjenice savjesno i brižljivo je ocijenio. Predmet spora među strankama predstavlja zahtjev tužitelja na poništenje odluke tuženika kojom je tužitelju izrečena mjera prestanka radnog odnosa, povratak tuženika na rad te isplatu s osnova manje isplaćene plaće za razdoblje od 19. rujna 1985. do 30. lipnja 2014. iznosa od 1.216.507,92 kuna zajedno s zateznim kamatama.

U provedenom postupku sud prvog stupnja je utvrdio:

- da je tužitelj bio radnik tužene (bivšeg SUP-a Vrgorac) s tim da je obavljao poslove i radne zadatke operativnog radnika za pozorničko-patrolnu djelatnost, kontrolu i regulaciju prometa,

- da mu je odlukom Disciplinskog suda OSUP-a Split od 14. svibnja 1985. potvrđene Odlukom Disciplinskog suda RSUP-a br. DS-II-67/85 od 22. kolovoza 1985. bila izrečena mjera prestanka rada zbog teže povrede radne obveze,

- da je tužitelj vodio radni spor kod bivšeg Osnovnog suda udruženog rada u Splitu pod br. V-S-2701/85 u kojem je Odlukom od dana 5. studenog 1987. odbijen njegov zahtjev za poništenje navedenih odluka Disciplinskog suda OSUP-a Split a koja odluka je potvrđena odlukom Suda udruženog rada SRH br. XI Sž-2944/88 od dana 24. lipnja 1988.,

- da se protiv tužitelja vodio i krivični postupak pred Općinskim sudom u Vrgorcu pod broj K-15/88 zbog istih radnji koje su mu stavljene na teret i u disciplinskom postupku te da je došlo do obustave krivičnog postupka i to rješenjem od dana 7. kolovoza 1991. zbog nastupa apsolutne zastare kaznenog gonjenja,

- da je rješenjem Općinskog suda u Vrgorcu br. P 27/92 od dana 26. ožujka 1992. dopušteno ponavljanje pravomoćno završenog postupka u kojem je donesena odluka bivšeg suda udruženog rada Hrvatske br. XI Sž-2944/88 kojom je potvrđena odluka Osnovnog suda udruženog rada Split S-2701/85 od 5. studenog 1987. te su navedene odluke ukinute.

Prvostupanjski je sud na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, čija pravilnost žalbenim navodima nije dovedena u sumnju, pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio te je dao iscrpne i valjane razloge zašto je odbio tužbeni zahtjev pa te razloge u cijelosti prihvaća ovaj sud.

Navodi žalbe svode se na prigovore da je u konkretnom slučaju nastupila zastara vođenja disciplinskog postupka, jer da se disciplinski postupak imao provesti u roku od 6 mjeseci od dana saznanja za povredu radne obveze i počinitelja (članak 18. stavak 1. Pravilnika), tužitelju da se stavlja na teret da je u travnju 1984. počinio povredu radne obveze, a da je tužena tek koncem veljače 1985. pokrenula disciplinski postupak a koncem kolovoza 1985. i to 16 mjeseci nakon navodne povrede radne obveze, okončala disciplinski postupak donošenjem drugostupanjske presude pa da je očito da je nastupila zastara vođenja disciplinskog postupka te da tužitelj nije počinio radnje za koje se teretio odnosno da nije počinio težu povredu radne obveze koja mu je stavljena na teret.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare u vrijeme kada je počinjena povreda radne dužnosti zbog koje je tužitelju izrečena mjera prestanka radnog odnosa, valja navesti kako tada na snazi je bi Zakon o radnim odnosima radnika u udruženom radu SR Hrvatske („Narodne novine“, broj 40/82) koji je u odredbi članka 95. stavka 1. propisivao kako pokretanje i vođenje postupka zastarijeva istekom jedne godine od dana saznanja za povredu radne obaveze i druge povrede radne discipline i učinioca ali se ne može pokretati nakon isteka roka od dvije godine od dana učinjene povrede s time da se zastara prekida pokretanjem postupka kod suda udruženog rada.

U stavku 2. citiranog članka bilo propisano ako radnja kojom je učinjena povreda radne obaveze povlači krivičnu odgovornost, pravo na pokretanje i vođenje postupka za utvrđivanje radnikove odgovornosti i pravo na izricanje mjera zastaruju u roku jedne godine od dana saznanja za povredu i učinioca, ali se taj postupak ne može voditi nakon što nastupi zastara prava na krivično gonjenje.

Nadalje, Pravilnikom o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika u radnoj zajednici tuženika člankom 11. utvrđene su teže i lakše povrede radne discipline, a u točci 10. citiranog članka kao teža povreda navedeno je „nedolično ponašanje u službi i izvan službe“, dok je u članku 18. stavku 1. citiranog Pravilnika propisano da se disciplinski postupak ne može pokrenuti ako je od učinjene teže povrede radne discipline proteklo šest mjeseci, dok je u stavku 4. citiranog članka propisno da ukoliko počinjena povreda povlači i krivičnu odgovornost da se postupak tada može pokrenuti i u vremenu u kojem zastaruje i gonjenje za krivično djelo.

Dakle navedenim Pravilnikom propisan je duži zastarni rok pokretanja disciplinskog postupka ukoliko počinjena povreda povlači i krivičnu odgovornost.

Nije u pravu tužitelj kada u žalbi navodi kako se disciplinski postupak kod tužene trebao provesti u roku od 6 mjeseci od dana saznanja za povredu radne obveze i počinitelja jer da tužitelj nije pravomoćno kazneno (krivično) osuđen jer je protiv njega krivični postupak obustavljen rješenjem od dana 7. kolovoza 1991. zbog nastupa apsolutne zastare.

Ovakav stav tužitelja je sasvim pogrešan kada se ima u vidu mišljenje proširene opće sjednice Vrhovnog suda Jugoslavije (Zbirka sudskih odluka, knjiga sedamnaesta, svezak drugi, 1972) iz kojeg proizlazi kako je disciplinski organ ovlašten sam ustanoviti da povreda radne obaveze istodobno predstavlja i krivično djelo iako prethodno u krivičnom postupku u pogledu toga djela nije pravomoćno utvrđena krivična odgovornost radnika jer da bi drugačije shvaćanje vodilo zaključku da se postupak zbog povrede radne dužnosti može voditi samo do isteka kraćeg roka zastare. Ocjena organa radne zajednice da je radnja kojom učinjena povreda radne dužnosti i koja je kao takva predviđena krivičnom normom kao krivično djelo, predstavlja samo običnu ocjenu u vezi s vođenjem postupka zbog povrede radne dužnosti, da je radnja te povrede ujedno i radnja nekog krivičnog djela te da ta ocjena ne može imati nikakav prejudicijelnog značenja ni za krivični ni za neki drugi sudski postupak. Upravo imajući u vidu citirano mišljenje očito je kako disciplinski postupak protiv tužitelja, pokrenut dana 6. ožujka 1985. zbog povrede radne dužnosti iz travnja 1984., pokrenut unutar roka propisanog člankom 18. stavkom 4. citiranog Pravilnika tuženika odnosno očito je da u trenutku pokretanja disciplinskog postupka protiv tužitelja nije nastupila zastara pokretanja disciplinskog postupka.

Dakle, nakon utvrđenja da disciplinski postupak pokrenut unutar roka propisanog Pravilnikom, dakle prije nastupanja zastare, prvostupanjski je sud dao iscrpne i valjane razloge na temelju kojih je zaključio da je upravo tužitelj od M. B. kupio motor, dijelove šasije i prometnu dozvolu za osobni automobila Mercedes, zatim na nepoznat način pribavio drugo vozilo „Mercedes 220“ i zatim na to vozilo utisnuo broj motora i broj šasije koji odgovaraju podacima iz prometne dozvole osobnog vozila koje je pripadalo M. B., a koje razloge u cijelosti prihvaća ovaj sud, te da je na takav način tužitelj počinio težu povredu radne discipline propisanu točkom 10. članak 11. citiranog Pravilnika tuženika i to „nedolično ponašanje u službi“, a koje ponašanje ujedno predstavlja i kazneno (krivično) djelo krivotvorenja isprave iz članka 212. stavak 1. Krivičnog zakona SR Hrvatske („Narodne novine“, broj 50/78, 25/84, 52/87, 43/89, 8/90, 9/91, 33/92, 39/92, 77/92 i 91/92).

Zbog svega navedenog prvostupanjski sud je pravilno ocijenio kako je mjera prestanka rada tužitelju pravilno izrečena u zakonito provedenom disciplinskom postupku.

Potrebno se osvrnuti i na navode tužitelj u žalbi kako su disciplinski organi tuženika postupali protivno odredbi članak 63. stavka 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa kojeg da je Republika Hrvatska preuzela („Narodne novine“, broj 34/91) te navesti kako citirani zakon u vrijeme vođenja disciplinskog postupka protiv tužitelja nije ni bio na snazi, naime isti zakon je objavljen u Službenom listu SFRJ 60/89 a disciplinski postupak se protiv tužitelja vodio tijekom 1985.

Odluka o troškovima parničnog postupka je pravilna i na zakonu utemeljena.

Polazeći od izloženog, valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu. (članak 368. stavak 1. ZPP).

U Splitu 14. svibnja 2015.

Predsjednica vijeća:

Sovjetka Režić, v. r.