Pž-2938/2010-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

62. Pž-2938/10-3

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom sudaca od Kamelije Parać, predsjednice vijeća, Gorane Aralice Martinović, suca izvjestitelja i Lidije Tomljenović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. D. S., Z., kojeg zastupa punomoćnik P. F., odvjetnik u Z., protiv tuženika P. d.o.o., S., kojeg zastupa punomoćnik B. Š., odvjetnik u P., zbog povrede autorskog prava i radi isplate iznosa od 7.378,56 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-493/06 od 1. srpnja 2009., u sjednici vijeća održanoj 6. studenoga 2013.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-493/06 od 1. srpnja 2009. u točki I. izreke, u dijelu točke II. izreke u kojem je tuženiku naloženo tužitelju platiti iznos od 7.378,56 kn sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s Uredbom o visini zatezne kamate na iznos od 614,88 kn za razdoblje od 31. ožujka 2003. do 31. prosinca 2007., na iznos od 614,88 kn za razdoblje od 30. lipnja 2003. do 31. prosinca 2007., na iznos od 614,96 kn od 30. rujna 2003. do 31. prosinca 2007., na iznos od 614,88 kn za razdoblje od 31. prosinca 2003. do 31. prosinca 2007., na iznos od 614,88 kn za razdoblje od 31. ožujka 2004. do 31. prosinca 2007., na iznos od 614,88 kn za razdoblje od 30. lipnja 2004. do 31. prosinca 2007., na iznos od 614,88 kn za razdoblje od 30. rujna 2004. do 31. prosinca 2007., na iznos od 614,88 kn od 31. prosinca 2004. do 31. prosinca 2007., na iznos od 614,88 kn za razdoblje od 31. ožujka 2005. do 31. prosinca 2007., na iznos od 614,88 kn za razdoblje od 30. lipnja 2005. do 31. prosinca 2007., na iznos od 614,88 kn za razdoblje od 30. rujna 2005. do 31. prosinca 2007., te na iznos od 614,88 kn od 31. prosinca 2005. do 31. prosinca 2007., kao i u dijelu u kojem je tuženik obvezan na naknadu troškova postupka u iznosu od 5.503,75 kn.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-493/06 od 1. srpnja 2009. u točki I. izreke i u dijelu točke II. izreke u kojem je tuženiku naloženo tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu na iznos od 7.378,56 kn za razdoblje od 1. siječnja 2008. do isplate i sudi:

Nalaže se tuženiku platiti tužitelju zakonsku zateznu kamatu na iznos od 7.378,56 kn koja teče za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, a od 1. srpnja 2011. do isplate po stopi od 12% godišnje, dok će se u slučaju promjene eskontne stope Hrvatske narodne banke, zakonska zatezna kamata obračunati prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjega dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u roku od osam dana.

Obrazloženje

Trgovački sud u Splitu pobijanom je presudom zabranio tuženiku da u svom ugostiteljskom objektu grillu O., P. b.b., O., priopćava javnosti autorska glazbena djela hrvatskih i stranih autora, snimke izvedbi umjetnika izvođača i snimke sadržane na fonogramima za koje ne posjeduje odobrenje udruge nositelja prava iz čl. 157. Zakona o autorskim i srodnim pravima (točka I. izreke), naložio tuženiku platiti tužitelju iznos od 7.378,56 kn sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s Uredbom o visini zatezne kamate na iznos od 614,88 kn za razdoblje od 31. ožujka 2003. do 31. prosinca 2007., na iznos od 614,88 kn za razdoblje od 30. lipnja 2003. pa do naplate, na iznos od 614,96 kn od 30. rujna 2003. pa do naplate, na iznos od 614,88 kn za razdoblje od 31. prosinca 2003. pa do naplate, na iznos od 614,88 kn za razdoblje od 31. ožujka 2004. pa do naplate, na iznos od 614,88 kn za razdoblje od 30. lipnja 2004. pa do naplate, na iznos od 614,88 kn za razdoblje od 30. rujna 2004. pa do naplate, na iznos od 614,88 kn od 31. prosinca 2004. pa do naplate, na iznos od 614,88 kn za razdoblje od 31. ožujka 2005. pa do naplate, na iznos od 614,88 kn za razdoblje od 30. lipnja 2005. pa do naplate, na iznos od 614,88 kn za razdoblje od 30. rujna 2005. pa do naplate, te na iznos od 614,88 kn od 31. prosinca 2005. pa do naplate (točka II. izreke), kao i naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 5.503,75 kn, sve u roku osam dana (točka III. izreke).

Prvostupanjski sud je tako odlučio jer je tužitelj ovlašten za davanje odobrenja korisniku za priopćavanje javnosti autorskih glazbenih djela te iskorištavanje snimljenih izvedbi umjetnika izvođača, a tuženik je bez odobrenja javno koristio glazbu u svom objektu. Utuženo je razdoblje od 1. siječnja 2003. do 31. prosinca 2005. Tuženik se protivio tužbi negirajući da je u svome objektu reproducirao glazbu i osporavajući zapisnike kao dokaz, navodeći da se u njemu potpisala izvjesna Zorica Knežević koja nije bila zaposlenik tuženika. Sud je u dokaznom postupku pregledao zapisnike o izvršenoj kontroli javnog korištenja autorskih glazbenih djela, te saslušao svjedoke – kontrolore tužitelja i Zoricu Knežević, koja je u svom iskazu izjavila da je bila zaposlenica tuženika od 1997. godine. Iz dokaznog materijala proizlazi da je kontrola javnog korištenja autorskih glazbenih djela kod tuženika izvršena u sedam navrata tijekom razdoblja od tri godine, te je prigodom svake kontrole utvrđeno javno korištenje, a saslušani kontrolori su napomenuli da se zapisnici sastavljaju samo kada naiđu na korištenje glazbe u pojedinom objektu. Navode tuženikove svjedokinje sud je ocijenio neodgovarajućim stvarnom stanju stvari i nevjerodostojnim, jer je sam tužitelj za tu osobu naveo da ona nije nikad radila kod njega, a kasnije je poziva kao svjedokinju koja upravo tvrdi da je bila dugogodišnja djelatnica. Zapisnike su tužiteljevi kontrolori sastavili na temelju ovlaštenja koje tužitelj ima pozivom na odredbu čl. 168. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima.

Protiv presude je žalbu podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Napominje da je predmetni ugostiteljski objekt odavno uklonjen, te je dio tužbenog zahtjeva koji se tiče zabrane trebalo odbiti. Budući da se tužiteljev zahtjev temelji na računima i zapisnicima, trebao je s tom dokumentacijom podnijeti prijedlog javnom bilježniku na temelju vjerodostojne isprave, a ne tužbu. Iskaze kontrolora kao svjedoka smatra nevjerodostojnima jer nisu u svom iskazu znali precizno opisati lokaciju predmetnog objekta, a zapisnike nije potpisao nitko od djelatnika.

Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

Žalba je djelomično osnovana, ali ne iz razloga navedenih u žalbi.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11-pročišćeni tekst i 25/13; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita u dijelu naznačenom u točki I. izreke ove presude, dok je u dijelu naznačenom u točki II. izreke ove presude prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo glede načina određivanja stope zakonskih zateznih kamata.

Iz spisa te iz obrazloženja presude proizlazi da je predmet spora zaštita autorskih prava autora, umjetnika izvođača i proizvođača fonograma te plaćanje naknade zbog neovlaštenog korištenja tih prava od strane tuženika u njegovu ugostiteljskom objektu.

Žalbeni navod prema kojem zbog uklanjanja predmetnog ugostiteljskog objekta nije bilo mjesta donošenju odluke o zabrani daljnjeg priopćavanja glazbe nije osnovan, jer tijekom postupka ničim nije dokazano da navedeni ugostiteljski objekt više ne postoji, odnosno, ako je riječ o montažnom objektu (što bi proizlazilo iz navoda svjedokinje u postupku), moguće je da on postoji na nekom drugom mjestu, pa i dalje postoji razlog za zabranu daljnjeg priopćavanja.

Uz tužbu je tužitelj, uz ostalu relevantnu dokumentaciju, priložio i sedam zapisnika (listovi 11. do 17.), koji su uredno potpisani od strane kontrolora, dok osim jednog, od strane osoba koje su navedene kao djelatnici nazočni u trenutku kontrole nijedan nije potpisan, pa postoji napomena „nema ovlast za potpis“, a iz svih proizlazi da je u lokalu u trenucima kontrole puštana domaća glazba na radiju putem glazbene linije. Već iz navedene dokumentacije proizlazi postojanje osnove tužbenog zahtjeva, tj. činjenica korištenja glazbe tijekom utuženog razdoblja. Tuženik je osporio činjenicu korištenja glazbe, ali nije to dokazao, niti je dokazao eventualno podmirenje tražbine.

Za zapisnike je bitno da ih je potpisao kontrolor i da je sastavljen u skladu s propisima, čemu je u konkretnom slučaju udovoljeno, a sud je i dodatno saslušao kontrolore, te je iz njihovih iskaza, a oni su službene osobe, pravilno ocijenio da je u svih sedam navrata puštana glazba. S obzirom na broj kontrola koje provede i protek vremena neživotno bi bilo očekivati da će se kontrolor detaljno sjećati svake lokacije, te je to irelevantno za ocjenu njihove vjerodostojnosti.

U tijeku postupka nije počinjena ni jedna od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Iz navedenog proizlazi da je u konkretnom slučaju počinjena povreda predmeta zaštite (autorskih prava autora, umjetnika izvođača i proizvođača fonograma).

Slijedom svega navedenoga, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučno činjenično stanje te pravilnom primjenom u pobijanoj odluci navedenih materijalnopravnih odredaba na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno našao predmetni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

S obzirom na to da tuženik nije ispunio svoju novčanu obvezu po dospijeću, osim glavnice je dužan platiti i zatezne kamate u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05; dalje: ZOO). Za razdoblje od dospijeća tuženikove obveze na isplatu do 31. prosinca 2007. zakonska zatezna kamata pravilno je određena u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj 153/04) koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisivala godišnju stopu zatezne kamate.

Međutim, prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je i za razdoblje od 1. siječnja 2008. do isplate odredio samo „zakonske zatezne kamate“ (u skladu s citiranom Uredbom). Naime, od 1. siječnja 2008. primjenjuje se odredba čl. 29. st. 2. ZOO-a (čl. 1165. ZOO-a) kojom je propisano da se stopa zateznih kamata na odnose koji, kao u konkretnom slučaju, ne proizlaze iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava, određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena. Zbog toga je, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do isplate, stopu zakonske zatezne kamate trebalo odrediti u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a. S obzirom na to da je za navedeno razdoblje prvostupanjski sud propustio primijeniti citiranu odredbu, pogrešno je primijenio materijalno pravo, pa je na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a valjalo preinačiti pobijanu presudu u dijelu naznačenom u točki II. izreke ove presude.

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a djelomično odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu kao u točki I. izreke, dok ju je primjenom odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a valjalo djelomično preinačiti i odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

U Zagrebu 6. studenoga 2013.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

KAMELIJA PARAĆ, v.r.