Rev-1995/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1995/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S.S. iz P., …. , kojega zastupa punomoćnik P.J., odvjetnik u P., protiv tuženika Poduzeće "U. " Brodogradilište P. iz P., kojeg zastupa punomoćnik D.Z., dipl. pravnik, radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Puli od 7. rujna 1992. godine posl. br. Gž-740/92, kojom je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Puli od 30. travnja 1992. godine posl. br. P-106/92, u sjednici održanoj dana 23. veljače 1994.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika Poduzeće "U. " Brodogradilište P. odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Puli od 30. travnja 1992. godine posl. br. P-106/92 suđeno je:

"Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja S.S. koji glasi:

"Poništava se otkaz radnog odnosa od 1. 06. 1990. godine kojeg je tuženik dao tužitelju i tuženiku se nalaže da tužitelja vrati u radni odnos u Brodogradilište "U. " na poslove elektrovarioca, te da tužitelju plati naknadu u visini izgubljenog osobnog dohotka od dana 1. 06. 1990. godine kao dana isteka otkaznog roka do ponovnog stupanja tužitelja na rad, te da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 28.800.- (dvadesetosamtisuća-osamsto) HRD, sve u roku od 15 dana"."

Presudom Okružnog suda u Puli od 7. rujna 1992. godine posl. br. Gž-740/92 odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i u cijelosti potvrđena navedena presuda suda prvog stupnja.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da sud reviziju prihvati, pobijane presude preinači odnosno da ukine presudu suda drugog stupnja i predmet vrati na ponovno suđenje drugom vijeću.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženika sud prvog stupnja dostavio je primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (dalje: ZPP), na odgovor tužitelju te na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.

Tužitelj nije odgovorio na izjavljenu reviziju niti se o istoj izjasnilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju povredu revizijski sud pazi, pozivom na odredbu čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

Također ne postoji ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP. Ovo iz razloga što pobijana presuda, suprotna tvrdnji revidenta, sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama pa se pravilnost pobijane presude može valjano provjeriti. Revident ne navodi u čemu bi se sastojala proturječnost između izreke presude i njenog obrazloženja, a ovaj sud ne nalazi da takva proturječnost postoji.

Zbog navedenih razloga ovaj je sud ocijenio da revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka u ovoj pravnoj stvari nije ostvaren.

Neosnovana je i tvrdnja revidenta da se pobijana presuda temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava te da se tako ostvario revizijski razlog propisan odredbom čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio kao pravilna utvrđenja nižih sudova iz kojih proizlazi:

- da je dana 8. I. 1990. godine direktor tuženika podnio disciplinskoj komisiji zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka protiv tužitelja zbog toga što je, po tom zahtjevu, dana 14., 15. i 18.XII. 1989. godine neopravdano izostao s posla,

- da je dana 17. siječnja 1990. godine "poslat novi zahtjev", ali zbog toga što je dana 10. i 11. siječnja 1990. godine odbio izvršiti radni zadatak,

- da je, po utvrđenju da je tužitelj bio na opravdanom bolovanju dana 14. i 15. XII. 1989. godine, disciplinska komisija tuženika dana 23. siječnja 1990. godine tužitelju izrekla mjeru prestanka radnog odnosa s odgodom na šest mjeseci,

- da je po prigovoru tužitelja, Radnički savjet tuženika dana 29. III. 1990. godine odlučio o ukidanju odluke disciplinske komisije i o vraćanju predmeta toj komisiji na ponovno razmatranje s time što ta odluka Radničkog savjeta nije proslijeđena disciplinskoj komisiji,

- da je u međuvremenu dana 7. III. 1990. godine disciplinskoj komisiji podnijet novi zahtjev protiv tužitelja, s navodom da je 1. veljače 1990. godine imao četiri "neopravdana" sata, dana 2. veljače 1990. godine također četiri sata kao i 5. veljače 1990. godine, a 9. veljače 1990. godine šest sati,

- da je istog dana protiv tužitelja podnijet i zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka iz toga što je dana 9. i 12. II. 1990. godine imao šest sati "neopravdanih", a 13. veljače još osam sati neopravdanih sve zbog neizvršavanja radnih zadataka,

- da je potom dana 21. III. 1990. godine podnijet isti zahtjev ali zbog toga što tužitelj nije dana 12., 13. i 14. ožujka 1990. godine obavio radni zadatak,

- da je disciplinska komisija (ne raspravljajući ponovno predmet po odluci Radničkog savjeta od 29. III. 1990. godine), zbog tih novih povreda tužitelja, dana 26. III. 1990. godine opozvala ranije njemu određenu odgodu izvršenja rješenja - mjere prestanka radnog odnosa, čime je faktično određen prestanak radnog odnosa tužitelja,

- da je Radnički savjet tuženika dana 22. svibnja 1990. godine odbio prigovor kojeg je tužitelj izjavio protiv te odluke disciplinske komisije,

- da je tužitelj dana 15. VI. 1990. godine "protiv" te odluke Radničkog savjeta tuženika pokrenuo postupak pred sudom udruženog rada - kojeg je dana 21. IX. 1990. godine poništio navedenu odluku disciplinske komisije od 26. III. 1990. godine i odluku Radničkog savjeta od 22. svibnja 1990. godine,

- da je po donošenju te odluke suda, tužitelj suspendiran rješenjem od 21. IX. 1990. godine o privremenom udaljenju iz poduzeća zbog povreda učinjenih u ožujku i travnju mjesecu 1990. godine (prema u IV. mjesecu podnijetim zahtjevima za pokretanje disciplinskog postupka za te njegove povrede radnih dužnosti),

- da je disciplinska komisija tuženika raspravljala o tim povredama, ali i o povredama glede kojih je sud udruženog rada već bio poništio odluku disciplinske komisije i Radničkog savjeta tuženika, po čemu je potvrdila tu suspenziju, zaključila dana 4. X. 1990. godine da je tužitelj odgovoran za teže povrede radne dužnosti (iz 1989. godine i početka 1990. godine ali i za one iz travnja mjeseca 1990. godine) tako da mu je izrečena mjera prestanka radnog odnosa i da je prigovor tužitelja protiv te odluke disciplinske komisije odbijen dana 23. XI. 1990. godine kao neosnovan.

- da je tužitelju stavljeno na teret da je počinio i disciplinska djela za koja su podnesene prijave 11.

IV. 1990. godine, 16. IV. 1990. godine, 23. IV. 1990. godine i 25. IV. 1990. godine (dakle sve iz travnja 1990. godine),

- da je o disciplinskoj odgovornosti tužitelja odlučeno odlukom disciplinske komisije tuženika od 4.

X. 1990. godine time da je o prigovoru tužitelja na odluku disciplinske komisije tuženika odlučeno 23. XI. 1990. godine odlukom Radničkog savjeta tuženika na način da je odbijen prigovor tužitelja kao neosnovan i potvrđena odluka disciplinske komisije tuženika.

Na tako utvrđeno činjenično stanje niži su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja.

U smislu odredbe čl. 67. st. 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnih odnosa ("Narodne novine", br. 34/91, u daljnjem tekstu: ZOPRO) zastara vođenja disciplinskog postupka nastupa ukoliko je od dana saznanja za počinjene povrede radne obveze do dana kada je odluka tužene postala konačna proteklo više od šest mjeseci.

Suglasno ovoj zakonskoj odredbi prema stajalištu ovog revizijskog suda, unutar zakonom određenog roka od šest mjeseci potrebno je da se pokrene disciplinski postupak i izreče disciplinska mjera prestanka radnog odnosa. Vrijeme potrebno za dostavu ove odluke nije relevantno za pitanje zastare nastupa disciplinskog postupka. Naime, prema stajalištu ovog revizijskog suda u disciplinski postupak unutar roka od šest mjeseci ulaze sve radnje, od saznanja za počinjeno djelo pa do donošenja odluke drugostupanjskog organa o prigovoru na odluku disciplinske komisije, ali ni u kojem slučaju nije pravno odlučno, za nastup zastare disciplinskog postupka, pitanje dostavljanja konačne odluke disciplinskog organa drugog stupnja. Kako je u ovoj pravnoj stvari zadnja prijava o izvršenom disciplinskom djelu izvršena 25. travnja 1990. godine, a odluka o odbijanju prigovora tužitelja protiv odluke disciplinske odluke tuženika donesena 23. studenog 1990. godine dakle po proteku roka od šest mjeseci to proizlazi da je prije donošenja konačne odluke o disciplinskoj odgovornosti tužitelja nastupila zastara vođenja disciplinskog postupka. Pritom na navode revidenta valja odgovoriti da Zakonom o osnovnim pravima iz radnih odnosa ni Zakonom o radnim odnosima nije propisan prekid tijeka zastare pa taj pravni institut ni ne dolazi u primjenu kod odlučivanja o zastari vođenja disciplinskog postupka.

Skraćivanje rokova zastare propisanih ZOPRO ("Službeni list", br. 60/89) Zakonom o izmjenama i dopunama ZOPRO ("Službeni list", br. 42/90) dovelo je do toga da je novi zakon blaži zakon za počinitelja disciplinskog djela pa se upravo taj zakon primjenjuje kod ocjene da li je došlo do zastare vođenja disciplinskog postupka ili ne.

Zbog navedenih razloga nije se, po ocjeni ovoga suda, ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava te je revizija tuženika temeljem čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 23. veljače 1994.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin v.r.