Gzz-166/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz 166/04-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak Radej i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja INA Rafinerija nafte Sisak, protiv tužene B. N. iz S., uz učešće umješača na strani tužene, S. i N. M. iz S., koje zastupa E. F., odvjetnik iz S., radi otkaza stanarskog prava, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 22. ožujka 2002. broj G-DO-187/02, protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Sisku od 15. studenog 2001. broj Gž-1286/01, u sjednici održanoj dana 23. studenog 2005. godine,

r i j e š i o j e:

I/ Prihvaća se zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 22. ožujka 2002. broj G-DO-187/02, te se ukidaju presuda Županijskog suda u Sisku od 15. studenog 2001. broj Gž-1286/01 i presuda Općinskog suda u Sisku od 25. listopada 2000. broj P-607/97 i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II/ O troškovima postupka u povodu zahtjeva za zaštitu zakonitosti odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Pravomoćnom drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Sisku od 15. studenog 2001. broj Gž-1286/01 odbijena je žalba tužene i potvrđena je prvostupanjska presuda Općinskog suda u Sisku od 25. listopada 2000. broj P-607/97, kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev za otkaz stanarskog prava na stanu u S., u površini 47,95 m².

Protiv te pravomoćne drugostupanjske presude Državni odvjetnik Republike Hrvatske podnio je zahtjev za zaštitu zakonitosti od 22. ožujka 2002. broj G-DO-187/02 (dalje: zahtjev) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP. Predlaže da se prvostupanjska i drugostupanjska presuda ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

U zahtjevu se, u bitnom, navodi da nisu ostvarene zakonske pretpostavke za otkaz stanarskog prava na temelju odredbe čl. 99. st. 1. i 3. Zakona o stambenim odnosima, jer da u postupku nije sa sigurnošću utvrđeno da tužena nije stanovala u stanu od useljenja do 1992. i da nakon 1984. nije ostvareno zajedničko domaćinstvo s kćerkom S., koja koristi stan, da su sudovi propustili izvesti dokaz uvidom u dokumentaciju, koja je priložena spisu, a iz koje proizlazi da je tužiteljica tražila dodjeljivanje stana za "sebe i kćerku S." i da joj je dodijeljen dvosobni stan, što znači za dvije osobe; da utvrđenja suda da tužena nakon 1984. nije ostvarila zajedničko domaćinstvo s kćerkom S. nije utemeljena na jedino relevantnim podacima sadržanim u iskazu tužene i umješača (kćerke tužene), te da su utvrđenja suda o toj činjenici suprotna provedenim dokazima.

Stranke nisu odgovorile na zahtjev.

Zahtjev je osnovan.

Osporena presuda ispitana je u granicama iz čl. 408. st. 1. ZPP i utvrđeno je da postoje povrede koje Državni odvjetnik ističe u zahtjevu.

U ovom sporu radi otkaza stanarskog prava na temelju odredbe čl. 99. st. 1. i 3. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine" broj 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93; dalje: ZSO), u kojem je istaknut prigovor da nisu ostvarene u tim odredbama propisane pretpostavke za otkaz stanarskog prava, budući da stan koristi kćerka tužene (umješač) koja je član obiteljskog domaćinstva tužene, te da sama tužena nije koristila stan iz opravdanih razloga, tj. zbog slabog zdravstvenog stanja, za odluku o sporu odlučno je, je li kćerka tužene član obiteljskog domaćinstva tužene koja je s njom zajedno stanovala dvije godine i je li tužena opravdano, zbog slabog zdravstveno stanja, boravila izvan stana kod svoje druge kćeri u T..

Činjenicu da kćerka tužene nije bila član obiteljskog domaćinstva tužene, sudovi, između ostalog, utvrđuju iz okolnosti da je sporni stan dodijeljen samoj tuženoj, a ne za nju i njezinu kćer.

Međutim, sudovi pri tome zanemaruju isprave na listu spisa 108-110 i ne ocjenjuju okolnost da je tužena tražila stan za sebe i kćerku S., te da joj je dodijeljen dvosobni stan, što nedvojbeno odgovara stambenim potrebama dvočlanog obiteljskog domaćinstva.

Propust sudova da izvedu te dokaze i da u presudi navedu razloge o njihovoj ocjeni predstavlja nedostatak zbog kojeg se presude ne mogu ispitati.

Nadalje, u obrazloženju prvostupanjske presude navedeno je, a te navode prihvaća i drugostupanjski sud, da iz izvještaja Kućnog savjeta i izvještaja svjedoka Ž. B., te podataka policije o prebivalištima tužene i njezine kćerke (umješača) proizlazi da je tužena "napustila predmetni stan ubrzo nakon što ga je dobila na korištenje, te ga dala za stanovanje svojoj kćerki S. M. i njezinoj obitelji".

Ovi navodi proturječni su sadržaju citiranih isprava.

Izvješće Ž. B. (list spisa 9) datira od 06. srpnja 1995. i u njemu je samo navedeno da u vrijeme obilaska stana (06. srpnja 1995.) u njemu nije zatečena tužena, nego njezina kćerka, koja je izjavila da njezina majka živi kod njezine sestre u T., jer zbog zdravstvenih problema nije u mogućnosti brinuti se za sebe i da ona živi u stanu od dana dodjele. To izvješće ne sadrži podatke o tome da je tužena napustila stan ubrzo nakon što ga je dobila na korištenje. S obzirom na vrijeme kada je obilazak stana izvršen, izvješće ne može ni sadržavati relevantne podatke o tome da li je i kada tužena napustila stan. U njemu mogu biti utvrđeni samo podaci o činjenicama koje postoje u vrijeme obilaska.

U dopisu Kućnog savjeta stambene zgrade 11 od 28. svibnja 1996. (list spisa 32) navedeno je da u spornom stanu od 1986. pa nadalje stanuje obitelj M., dok nije ništa navedeno o tome da bi tužena napustila stan "ubrzo nakon što je isti dobila na korištenje".

Dakle, navodi presuda o tome da je tužena napustila stan ubrzo nakon što ga je dobila na korištenje proturječni su i sadržaju ove isprave.

Iz "podataka policije o prebivalištu tužene" (uvjerenje o prebivalištu PU Sisačko- moslavačke broj: 511-10-06/09-8320/95 od 20. travnja 1995. – list spisa 6) proizlazi da je tužena od 30. svibnja 1967. do 13. travnja 1995. imala prijavljeno prebivalište u T..

Isprava takvog sadržaja samo je dokaz da tužena nije uredno prijavljivala promjenu svog prebivališta, a ne i dokaz da je "napustila predmetni stan ubrzo nakon što ga je dobila na korištenje." Naime, ako je nesporno da je tužena uselila u stan, a to je nesporno, onda bi u uvjerenju o prebivalištu bio zabilježen i podatak o promjeni prebivališta iz T. u S., a kako taj podatak nije evidentiran, iz citiranog uvjerenja može se samo zaključiti, kako je već navedeno, da tužena promjenu prebivališta nije uredno prijavljivala, a ne i da je napustila stan u S..

S druge pak strane, sudovi ne ocjenjuju iskaz svjedoka V. V. (zapisnik s ročišta za glavnu raspravu od 14. ožujka 1999. – list spisa 21), koji je, na temelju neposrednih saznanja, kao osoba koja stanuje u istoj zgradi od 1966., iskazao da je tužena u stanu živjela od useljenja, a da je nakon nekog vremena došla živjeti i S.. Budući da ovaj svjedok nije iskazao da bi tužena napustila stan i da bi nakon toga u stan uselila njezina kćerka S., utvrđenje sudova da je kćerka S. uselila u stan nakon što ga je tužena napustila, proturječi ovom relevantnom dokazu.

Imajući u vidu iskaz navedenog svjedoka V. V., kao i naprijed navedene dokaze, navodi presuda o tome da su iskazi tužene i njezine kćerke (umješača) neuvjerljivi, ukazuju se netočnim.

S tim u vezi u zahtjevu se osnovano ističe da su iskazi tužene i njezine kćerke (umješača) jedini dokazi koji sadrže relevantne podatke o tome da su tužena i njezina kćerka zajedno stanovale u spornom stanu od 1984. pa unaprijed.

Propust sudova da relevantno činjenično stanje utvrdi suglasno navedenoj procesnopravnoj građi i o tome u presudi navede jasne, potpune i suglasne razloge, predstavlja nedostatak zbog kojeg se presude ne mogu ispitati (bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP), radi čega je prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti navedenu povredu.

Nadalje, utvrdit će je li slabo zdravstveno stanje tužene bilo razlogom njezinog ranijeg (prije 1996.) izbivanja iz stana, posebno imajući u vidu da je tužena imala i jedan epileptički napad, a da nije mogla isključiti mogućnost i daljnjih napada, te da je upravo zbog zdravstvenih tegoba (problema s disanjem koji su vjerojatno posljedica TBC) tuženoj uvažena žalba na rješenje o dodjeli stana tako što joj je dodijeljen stan na I. katu. Zdravstveno stanje tužene i prije 1996. (gušenje, otežano disanje, visoki krvni tlak, posebno tzv. donji preko 100, pa i do 125 mm Hg i epileptički napad), upućuju na zaključak da bi se njezino eventualno izbivanje iz stana i boravak kod druge kćerke, koja je medicinska sestra, moglo smatrati opravdanim razlogom nekorištenja stana, a što čini osnovu za primjenu čl. 99. st. 2. ZSO. Odluka se temelji na odredbi čl. 394. st. 1. i čl. 166.st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 23. studenog 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v. r.