I Kž-612/2001-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-612/01-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i sudskog savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. P., zbog kaznenog djela pokušaja silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 18. lipnja 2001. godine broj K-119/98, u sjednici održanoj dana 9. listopada 2001. godine,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se, djelomično, žalba opt. S.P., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, tako da se optuženik za djelo zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 79. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1.OKZRH, primjenom čl. 38. i čl. 39. st. 1. toč. 3. OKZRH, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, u koju mu se na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 9. do 10. rujna 1997. godine.

II. U ostalom dijelu žalba opt. S.P. odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim opt. S.P. zbog kaznenog djela pokušaja silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH, pobliže opisanog u izreci te presude, te ga na temelju čl. 79. st. 1. KZRH osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, u koju mu je na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 9. do 10. rujna 1997. godine.

Na temelju čl. 90. st. 4. ZKP/93 optuženik je oslobođen od naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik putem branitelja Z.B., odvjetnika iz Zagreba, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakonika, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi optužbe.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, vraćajući spise prema čl. 373. st. 2. ZKP, stavio je prijedlog da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba je djelomično osnovana.

Žalitelj tvrdi, da se bez suglasnosti stranaka nije mogao pročitati iskaz svjedoka A.V., jer se nazočnost tog svjedoka mogla osigurati. Takvom tvrdnjom žalitelj želi ukazati, da postoji bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 2. ZKP/93 (sada čl. 367. st. 3. ZKP).

Protivno takvoj žalbenoj tvrdnji, prvostupanjski sud je u zakonito i pravilno provedenom postupku opravdano zaključio, da se svjedok A.V. ne može pronaći i da se njezin iskaz može pročitati bez suglasnosti stranaka. Iz podataka u spisu (list 82 do 100) objektivno slijedi, da je A.V. bila preko tri mjeseca nedostupna prvostupanjskom sudu, da na pročitani iskaz svjedoka A.V. stranke nisu imale primjedbi, a takvo čitanje zapisnika o iskazu svjedoka A.V., prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, nije bilo ni moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje pobijane presude.

Stoga nije počinjena istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 2. ZKP/93 (sada čl. 367. st. 3. ZKP), niti bilo koja druga postupovna povreda iz čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP/93 (sada čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP), na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Iz navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Nije u pravu optuženik kad se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i u svezi s tim zbog povrede kaznenog zakona.

Optuženik u žalbi, kao i tijekom prvostupanjskog postupka, poriče da bi upotrebom sile ili prijetnje htio izvršiti obljubu s ošt. M.F., te da se radilo o dobrovoljnom susretu i razgovoru poznanika koji je završio ljubavnim nesporazumom. U prilog takve teze optuženik u žalbi iznosi svoju subjektivnu ocjenu izvedenih dokaza, osobito iskaza oštećenice saslušane kao svjedoka, iz kojih izvodi svoju verziju događaja. Tako žalitelj posebice ukazuje, da je prvostupanjski sud neosnovano odbio prijedlog da se saslušaju kao svjedoci S.V. i J.K., koji bi potvrdili da su se optuženik i oštećenica dobro poznavali, te da je među njima postojala simpatija. Treba odmah kazati, da saslušanje tih svjedoka nije od značaja za utvrđivanje odlučnih činjenica, a o tomu oštećnica je decidirano iskazala, da nikada prije nije razgovarala ni kontaktirala s optuženikom, te da sigurno neće ni ubuduće (list 51/II i 85). Nadalje, navodima žalbe nastoji se dovesti u pitanje primjena sile i prijetnje, te pružanja otpora oštećenice, s tvrdnjom da oštećenica nije pružala otpor.

Takvim žalbenim navodima, optuženik zapravo ponavlja svoju obranu, koju je prvostupanjski sud, na temelju rezultata glavne rasprave, s pravom odbacio kao neistinitu i izveo pravilan zaključak, da je opt. S.P. počinio djelo, na način pobliže opisan u izreci prvostupanjske presude.

Za svoja činjenična utvrđenja, prvostupanjski sud naveo je razumljive razloge i među inim, protivno žalbenom prigovoru, na valjan i u svemu prihvatljiv način izložio iz kojih razloga uzima iskaz ošt. M.F. istinitim, a protivno tomu obranu optuženika neprihvatljivom.

Naime, odlučnu činjenicu, upotrebu sile i prijetnje, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio iskazom ošt. M.F., saslušane kao svjedoka, koja je dosljedno, okolnosno i uvjerljivo teretila opt. S.P.. Iskaz ošt. M.F. potkrijepljen je iskazom svjedoka A.V., kojoj prvostupanjski sud nije imao razloga nepokloniti vjeru, a vjerodostojnost tog iskaza nije dovedena u sumnju žalbenim navodima optuženika (list 55/II, 56 i 98/II). Isključeno je, kako tvrdi žalitelj, da su optuženik i oštećenica došli dobrovoljno na osamljeno mjesto, u stubište zgrade, jer je oštećenica, sasalušana kao svjedok, decidirano iskazala, da se stalno protivila hvatanju optuženika, najprije za rame, zatim za ruku i nasilnom odvođenju na osamljeno mjesto u prostor stubišta zgrade i međukata. Tu ju je optuženik, uz držanje ruke na ustima, pokušavao ljubiti, te skidati hlače, iskazala je oštećenica. Dodala je još, da ju je u tim okolnostima, unatoč stalnog nastojanja da se otrgne i oslobodi optuženika, obuzeo strah, jer joj je on, među inim kazao, da će izvaditi "suzavac" ili "skakavac". Oštećenica se uspjela osloboditi optuženika, nakon što joj je optuženik uspio skinuti hlaće, poleći je na tlo i podići noge u zrak, jer se tada optuženik spustio nekoliko stuba niže i započeo otkopčavanje šlica na svojim hlačama, a ona ga je, iskoristivši taj trenutak, udarila s obje noge u trbuh i pobjegla, kako je iskazala, na treći kat, u stan prijateljice A.V., gdje je ispričala sve što joj se dogodila, a nakon toga je majka njene prijateljice telefonom pozvala policiju (list 50/II od 51/II, 83/II do 86 i 98/II). Kraj takvog stanja stvari, bez značaja je žalbeni prigovor, da oštećenica i optuženik nisu imali vanjskih tragova ozljeđivanja.

S obzirom na pouzdanost kojom su utvrđene odlučne činjenice izložene u prvostupanjskoj presudi, žalbeni prigovor da je trebalo saslušati kao svjedoke S.V. i J.K. na okolnost prethodnih odnosa optuženika i oštećenice, te da su optuženik i oštećenica kritične večeri bili zajedno, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, ne ukazuje se osnovanim, jer činjenice koje se tim dokazima žele dokazati nisu odlučne činjenice, niti bi one mogle dovesti u sumnju istinitost iskazivanja oštećenice, kako se odvijao događaj na osamljenom mjestu, u stubištu zgrade.

Iz izloženog slijedi, protivno navodima žalitelja, da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, koje su od važnosti za donošenje odluke u ovom kaznenom predmetu, pa nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjenog stanja i u svezi s tim zbog povrede kaznenog zakona.

Međutim, u pravu je optuženik kad ističe da mu je izrečena prestroga kazna.

Naime, budući da je djelo ostalo u pokušaju, bez vanjskih ozljeda oštećenice, a radi se o prvom sukobu optuženika sa zakonom, ocijenjene okolnosti od strane prvostupanjskog suda, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, ukazuju

da će se u konkretnom slučaju svrhe kaznenopravnih sankcija iz čl. 6. i 50. KZ ostvariti i blažom kaznom i to kaznom zatvora u trajanju od šest mjeseci na koju je optuženik osuđen ovom presudom.

Stoga je djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika, na temelju čl. 390. st. 1. ZKP, preinačena prvostupanjska presuda u odluci o kazni, dok je odbijanjem žalbe optuženika, na temelju čl. 387. ZKP, u svemu ostalome potvrđena prvostupanjska presuda.

U Zagrebu, 9. listopada 2001. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ahmed Kapetanović, v.r.

Milan Gudelj, v.r.