Croatian Supreme Court dismisses appeals as inadmissible due to lack of legal importance and value threshold.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appeals filed by both the plaintiff and defendant as inadmissible. The plaintiff argued for the importance of the case regarding legal uniformity, while the defendant contested the award of damages and publication costs. The court rejected the plaintiff's appeal because the specific legal issue was already settled by lower courts and did not require uniform application, and it rejected the defendant's appeal because the disputed amount per plaintiff did not exceed the statutory value threshold for review.
Legislator headnote
AI generatedčl. 382. st. 1. i čl. 392. st. 2. ZPP; Revizija je nedopuštena ako se ne radi o pravnom pitanju važnom za ravnopravnost građana i jedinstvenu primjenu zakona, te ako vrijednost predmeta spora ne prelazi 100.000 kuna.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Rev-x 108/10-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak Radej i mr. sc. Jadranka Juga kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. Š. iz V., B. n. M., T. P. iz Š., I. D. iz Z., A. L. iz Z., i N. K. iz Z., svi zastupani po punomoćniku I. P., odvjetniku iz Odvjetničkog društva K. i P. iz Z., protiv tuženika G. I. d.d. iz Z., zastupanog po punomoćnici V. A., odvjetnici iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja i tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-1634/08-2 od 15. rujna 2009., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-1525/98 od 4. prosinca 2007., u sjednici održanoj 10. ožujka 2010.,
r i j e š i o j e:
Odbacuju se revizije tužitelja i tuženika kao nedopuštene.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke naloženo je tuženiku da svakom od tužitelja plati iznos od 35.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate tekućom od 4. prosinca 2007. pa do isplate, te je naloženo tuženiku da tužiteljima naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 43.247,38 kuna. U toč. II. izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženiku da objavi u cijelosti pravomoćnu presudu u prvom slijedećem broju tjednika G., dok su u toč. III. izreke prvostupanjske presude odbijeni tužitelji s dijelom svojih tužbenih zahtjeva u iznosu od 90.000,00 kuna svaki, a u toč. IV. izreke prvostupanjske presude naloženo je tužiteljima da tuženiku naknade trošak parničnog postupka od 90.211,68 kuna.
Drugostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu u toč. I. i II. izreke prvostupanjske presude, a u toč. II. izreke drugostupanjske presude odbijena ja žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je svaki tužitelj odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 65.000,00 kuna, kao i u dijelu u kojem je tužiteljima naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 65.152,88 kuna. U toč. III. izreke drugostupanjske presude djelomično je prihvaćena žalba tužitelja te je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je svaki tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom u iznosu od 25.000,00 kuna, kao i u dijelu u kojem je tužiteljima naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak preko iznosa od 65.152,88 kuna do iznosa od 90.211,68 kuna, odnosno za iznos od 25.058,80 kuna te je u tom dijelu suđeno na način da se tuženiku nalaže da tužiteljima isplati na ime naknade štete daljnji iznos od 25.000,00 kuna svakom, sa zakonskim zateznim kamatama, sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata tekućim od 4. prosinca 2007. do 1. siječnja 2008., a nadalje pa do isplate, kamate koje se utvrđuju za svako obračunsko razdoblje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te da je tuženik dužan tužiteljima na ime parničnog postupka platiti daljnji iznos od 30.760,22 kune kao da im je dužan tuženik naknaditi i trošak žalbenog postupka u iznosu od 3.308,60 kuna. Ujedno je odbijen zahtjev tuženika da mu tužitelji s naslova parničnog troška isplate iznos od 25.058,80 kuna a tužiteljima je određeno da im se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.
Protiv drugostupanjske presude u odnosu na troškove parničnog postupka reviziju su izjavili tužitelji temeljem čl. 382. st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) navodeći materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana u odnosu na koje postoji pravno shvaćanje ovog suda ali je drugostupanjska odluka utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. Tužitelji predlažu da ovaj revizijski sud prihvati reviziju te ukine nižestupanjske presude u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka.
Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio i tuženik i to u odnosu na dio u kojem je tuženiku naloženo da ukupno svakom od tužitelja plati po 60.000,00 kuna kao i u dijelu u kojem je tuženik obvezan pravomoćnu presudu objaviti u tjedniku G., a zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju tuženika i prvenstveno preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
Tužitelji i tuženik nisu dostavili odgovore na revizije.
Revizije nisu dopuštene.
U odnosu na reviziju tužitelja ovaj revizijski sud je sukladno čl. 392. a. st. 2. ZPP ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu koji se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojih je revizija i podnesena.
Materijalnopravno pitanje zbog kojeg su tužitelji izjavili reviziju u smislu čl. 382. st. 2. toč. 3. ZPP je pitanje primjene odredbe čl. 154. st. 2. ZPP, odnosno da li tužiteljima pripadaju u cijelosti troškovi parničnog postupka kada se u postupku raspravljalo samo o osnovi tužbenog zahtjeva i kada nisu nastali troškovi parničnog postupka obzirom na visinu tužbenog zahtjeva ili se primjenjuje odredba čl. 154. st. 2. ZPP te svakoj od stranaka pripada pravo na trošak parničnog postupka srazmjerno uspjehu u parnici.
Nižestupanjski sudovi su u ovom postupku zauzeli pravno stajalište da svakoj od stranaka treba priznati potreban, opravdan i zatražen trošak razmjeran uspjehu u parnici. Tužitelji suprotno tome smatraju da je obzirom na ranije pravno shvaćanje ovog revizijskog suda u postupku trebalo samo tužiteljima priznati pravo na trošak parničnog postupak razmjerno uspjehu u parnici, pri čemu se tužitelji pozivaju na zauzeto pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 6. lipnja 1980. kao i na pravna shvaćanja ovog suda zauzeta sukladno tome u ranijim odlukama.
Odredbom čl. 154. st. 2. ZPP određeno je da ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.
Međutim, točno je da je ovaj sud u svezi parcijalnog uspjeha stranaka u postupku i primjene čl. 154. st. 2. ZPP zauzeo u svezi tog pitanja pravno shvaćanje još na sjednici Građanskog odjela od 6. lipnja 1980., a koje pravno shvaćanje se odnosi na to da prilikom određivanja troškova postupka izraz „djelomični uspjeh“ i „razmjerni dio troškova“ treba ocjenjivati ne samo kvantitativno već i kvalitativno.
To znači da u slučaju kad je tuženik osporavao osnovu tužbenog zahtjeva u potpunosti, zbog čega su jedino nastali troškovi parničnog postupka, tužitelju se mogu priznati troškovi parničnog postupka u cijelosti, neovisni o visini zatraženog a dosuđenog iznosa. Kod toga treba napomenuti da primjena čl. 154. st. 2. ZPP kod razmjernog ili djelomičnog uspjeha u parnici je pravilo, ali iznimno i na način kako je to navedeno i na sjednici Građanskog odjela ovoga suda od 6. lipnja 1980. mogu se troškovi parničnog postupka priznati samo tužitelju. Pravno stajalište zauzeto na sjednici Građanskog odjela ovog suda od 6. lipnja 1980. prije svega se odnosi i na troškove primjerice vještačenja ili očevida koji su uvijek potrebni bez obzira na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, primjerice kod naknade štete. Međutim, kao što je navedeno iznimno, zavisno od svih konkretnim okolnosti slučaja i ocjene suda moguće je da se troškovi parničnog postupka ocjenjuju ne samo kvantitativno već i kvalitativno, te je moguće obzirom na sve konkretne okolnosti priznati i samo tužitelju troškove parničnog postupka a tuženiku uopće ne priznati troškove parničnog postupka ako su ti troškovi nastali isključivo i jedino u svezi raspravljanja o osnovi tužbenog zahtjeva.
Međutim, prema pravnom stajalištu ovog suda u ovoj konkretnoj pravnoj stvari nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 154. st. 2. ZPP kada su trošak parničnog postupka odredili obzirom na postignuti uspjeh, odnosno priznali su opravdan, potreban i zatražen trošak tužiteljima, a isto tako tuženiku i naložili svakoj strani platež tog troška. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju nema mogućnosti za primjenu iznimke prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 6. lipnja 1980. i to iz razloga što su tužitelji prvotno postavili tužbeni zahtjev gdje je svaki od njih potraživao od tuženika iznos od 250.000,00 kuna. Takva vrijednost predmeta spora i visina tužbenog zahtjeva egzistirala je od podnošenja tužbe pa sve do 4. travnja 2001. kada su tužitelji snizili tužbene zahtjeve na način da je svaki od njih potraživao 125.000,00 kuna.
Prije navedenog sniženja tužbenog zahtjeva održano je šest ročišta te su stranke dostavile sudu niz podnesaka i isprava, što ukazuje da je u dobrom dijelu postupka tužbeni zahtjev bio daleko veći od kasnije postavljenog i na kraju od iznosa koji su sudovi prihvatili opravdanim i dosudili tužiteljima. U dijelu gdje su tužitelji snizili tužbeni zahtjev zapravo se radi o povlačenju tužbe pa bi tužitelj sukladno čl. 158. st. 1. ZPP bio dužan u tom dijelu naknaditi trošak parničnog postupka tuženiku.
Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili odredbu čl. 154. st. 2. ZPP kada su svakoj stranci priznali trošak parničnog postupka koji je opravdan i to razmjerno uspjehu u parnici, te u konkretnom slučaju se ne može primijeniti iznimka da bi se tužitelju u cijelosti priznao trošak parničnog postupka. U protivnom tužitelji bi nerealno i nekritički mogli postaviti visinu tužbenog zahtjeva, na koji način bi tuženik bio prisiljen troškove svog odvjetnika plaćati u nerealno visokim iznosima sukladno važećoj odvjetničkoj tarifi.
Obzirom na navedeno, pravno pitanje zbog kojeg su tužitelji izjavili reviziju nije važno za ravnopravnost građana i radi osiguranja jedinstvene primjene zakona, jer se ne radi o pretpostavkama iz čl. 382. st. 2. toč. 3. ZPP, odnosno u konkretnoj pravnoj stvari o pitanju u odnosu na koje je revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. Upravo suprotno u ovoj pravnoj stvari obzirom na konkretne okolnosti nižestupanjski sudovi su zauzeli pravno shvaćanje u odnosu na trošak parničnog postupka sukladno pravnom shvaćanju ovog suda.
Stoga je reviziju tužitelja valjalo odbaciti, temeljem odredbe čl. 392. st. 2. ZPP kao nedopuštenu jer se u konkretnom slučaju ne radi o pravnom pitanju koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.
U odnosu na reviziju tuženika ista je izjavljena u odnosu na drugostupanjsku presudu u dijelu u kojem je tužiteljima svakom od njih priznata naknada štete od po 60.000,00 kuna te u dijelu u kojem je tuženik obvezan objaviti pravomoćnu presudu u tjedniku Globus.
Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP revizija protiv drugostupanjske presude dozvoljena je ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kuna ili ako je presuda donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, te ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373. a. i 373. b. ZPP.
U konkretnoj pravnoj stvari tuženik pobija drugostupanjsku presudu u odnosu na svakog tužitelja za 60.000,00 kuna. Dakle, radi se o tužbenim zahtjevima koji se odnose na novčanu svotu u odnosu na svakog tužitelja te je vidljivo da je vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi 100.000,00 kuna.
Obzirom da se ne radi o presudi koja bi bila donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv oduke o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, te se ne radi o tome da je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373. a. i 373. b. ZPP, revizija tuženika je nedopuštena jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude za svakog tužitelja ne prelazi 100.000,00 kuna. Kod toga treba napomenuti da je po pravnom shvaćanju ovog suda tužbeni zahtjev na objavu presude zapravo akscesorni zahtjev glavnom zahtjevu za naknadu štete, a ako bi se uzelo da se radi o samostalnom zahtjevu tada u odnosu na njega nije navedena vrijednost predmeta spora pa bi trebalo primijeniti odredbu čl. 40. st. 5. ZPP kada se uzima da je vrijednost predmeta spora 50.000,00 kuna ako ista nije bila naznačena u tužbi, odnosno ako prvostupanjski sud nije sukladno čl. 40. st. 4. ZPP utvrdio vrijednost spora na način određen u toj odredbi.
Stoga je reviziju tuženika temeljem odredbe čl. 392. a. ZPP valjalo kao nedopuštenu odbaciti i ukupno riješiti kao u izreci ovog rješenja.
U Zagrebu, 10. ožujka 2010.
Predsjednik vijeća:
Ivan Mikšić, v. r.