Pn-1309/2015-31 · Općinski sud u Splitu
Legislator summary
AI generatedOpćinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, u pravnoj stvari tužitelja ad. 1 A. T. pok. J. iz O. G., T. 16, OIB: …, tužitelja ad. 2 B. T. pok. J. iz O. G., OIB: … i tužitelja ad. 3 D. T. sina A. O.: …, svi zastupani po pun. A. Ć., odvj. u S., protiv tuženika ad. 1 S. D. d.d., OIB: …, zastupanog po odvjetnicima iz O.D. d.o.o., tuženika ad. 2 A. D., z. z. i direktor trgovačkog društva A. d.o.o., OIB: … i tuženika ad. 3 J. M. iz Z., OIB: …, tuženici ad. 2 i ad. 3 zastupani po odvjetnicima iz O. B., DP, Z., tuženik ad. 2 zastupan i po pun. D. M., odvj. u S., radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 15. studenog 2017. godine u nazočnosti pun. tužitelja, pun. tuženika ad. 1 i zamj. pun. tuženika ad. 2 i ad. 3, dana 9. siječnja 2018. godine
Legislator headnote
AI generatedPn-1309/2015-31 · Općinski sud u Splitu: U ovoj pravnoj stvari trebalo je primijeniti odredbe Zakona o medijima (Narodne novine br. 59/04, dalje ZM), koji je stupio na snagu 18. svibnja 2004. g., kojim danom je prestao važiti Zakon o javnom priopćavanju (Narodne novine br. 83/96, 105/97, 143/98, 20/00 i 96/01), a prema odredbi čl. 69. ZM-a, a u odnosu na tužbe protiv tuženika ad.1, dok je u odnosu na tuženike ad. 2 i ad. 3, kao fizičke osobe valjalo primijeniti opće odredbe Zakona o obveznim odnosima.
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Pn. 1309/15
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, u pravnoj stvari tužitelja ad. 1 A. T. pok. J. iz O. G., T. 16, OIB: …, tužitelja ad. 2 B. T. pok. J. iz O. G., OIB: … i tužitelja ad. 3 D. T. sina A. O.: …, svi zastupani po pun. A. Ć., odvj. u S., protiv tuženika ad. 1 S. D. d.d., OIB: …, zastupanog po odvjetnicima iz O.D. d.o.o., tuženika ad. 2 A. D., z. z. i direktor trgovačkog društva A. d.o.o., OIB: … i tuženika ad. 3 J. M. iz Z., OIB: …, tuženici ad. 2 i ad. 3 zastupani po odvjetnicima iz O. B., DP, Z., tuženik ad. 2 zastupan i po pun. D. M., odvj. u S., radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 15. studenog 2017. godine u nazočnosti pun. tužitelja, pun. tuženika ad. 1 i zamj. pun. tuženika ad. 2 i ad. 3, dana 9. siječnja 2018. godine
p r e s u d i o j e
I. Odbijaju se zahtjevi tužitelja ad. 1, ad. 2 i ad. 3 koji glase:
"1. Dužni su tuženici ad. 1, ad. 2 i ad. 3 u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe solidarno isplatiti tužitelju ad. 1 na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje, na čast, ugled i dostojanstvo iznos od 12.500,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate.
2. Dužni su tuženici ad. 1, ad. 2 i ad. 3 u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe solidarno isplatiti tužitelju ad. 2 na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje, na čast, ugled i dostojanstvo iznos od 12.500,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate.
3. Dužni su tuženici ad. 1, ad. 2 i ad. 3 u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe solidarno isplatiti tužitelju ad. 3 na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje, na čast, ugled i dostojanstvo iznos od 12.500,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate.
4. Dužni su tuženici ad. 1, ad. 2 i ad. 3 u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljima ad. 1, ad. 2 i ad. 3 cjelokupni parnični trošak."
II. Nalaže se tužiteljima ad. 1, ad. 2 i ad. 3 naknaditi tuženiku ad. 1 parnični trošak u iznosu od 7.500,00 kn, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
III. Nalaže se tužiteljima ad. 1, ad. 2 i ad. 3 naknaditi tuženiku ad.2 parnični trošak u iznosu od 6.875,00 kn te tuženiku ad.3 parnični trošak u iznosu od 6.875,00 kn.
Obrazloženje
Dana 27. listopada 2015. godine zaprimljena je tužba tužitelja ad. 1 A. T., ad. 2 B. T., ad. 3 S. T. i ad. 4 D. T., protiv tuženika ad. 1, ad. 2 i ad. 3, radi naknade štete. Nakon što je postupak počeo teći, tužitelj ad. 3 S. T. je preminuo, što je utvrđeno rješenjem ovog suda koje je pravomoćno, postupak po njegovoj tužbi, s obzirom na njegov istaknuti zahtjev prema tuženicima, izdvojen je iz ovog predmeta i dobio je poseban poslovni broj, pod gornjim poslovnim brojem nastavilo se raspravljati u odnosu na tužbe preostalih tužitelja, sada tužitelja ad. 1, ad. 2 i ad. 3, sve sukladno načelu ekonomičnosti postupka. U tužbi se navodi da je u dnevnom listu S. D. od 28. srpnja 2015. godine objavljen članak pod naslovom S. n. a. n. T. n., sa fotografijama tužitelja i tuženika ad.
3. Navedeni članak da je objavljen nakon što je novinar tuženika ad. 1 D. D. pozvan od strane tužitelja u zaseok T. u O. G., kako bi na temelju činjenica sa kojima su ga upoznali tužitelji kao izvanknjižni suvlasnici i suposjednici ogromne površine zemljišta pored kojeg se postavljaju vjetrenjače u cilju izgradnje V. O., upoznao širu javnog o gruboj uzurpaciji njihovog zemljišta od strane investitora A. projekt d.o.o. Tužitelji da su novinara D. upoznali sa svim bitnim činjenicama, da se vjetrenjače postavljaju protivno pozitivnim propisima blizu njihovih starih kuća te da se namjeravanom gradnjom V. mijenja čitav ekosustav.
Sporni članak da je nastao nakon što je novinar izašao na lice mjesta i obavio razgovor sa tužiteljima osobno i sa tuženicima ad. 2 i ad. 3 kao odgovornim osobama investitora i suvlasnika investitora, a ovi tuženici da su iznijeli neistinite tvrdnje kojima su svoje postupke pokušali prikazati zakonitima, a tužitelje prikazati kao ljude koji od investitora žele izvući samo novac. Navodi tuženika ad. 1 i ad. 2 da predstavljaju neistine koje su tužiteljima nanijele duševne boli i velike neugodnosti, zbog iznošenja netočnih informacija tužitelji da su tuženiku ad. 1 kao nakladniku i glavnom uredniku poslali zahtjev za objavu ispravka informacije, po kojem nije postupljeno, zbog čega je podnesena tužba protiv glavnog urednika radi objave ispravka informacije.
Radi navedenog tužitelji da trpe štetu, neimovinsku štetu, te postavljaju zahtjev kojim svaki od tužitelja od svih tuženika solidarno traže iznos od po 50.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe pa do isplate. Ujedno potražuju i naknadu parničnog troška od tuženika.
Svojim podneskom od 22. veljače 2017. godine svi tužitelji smanjuju svoj tužbeni zahtjev, tako da svaki od njih od tuženika solidarno potražuje iznos od po 12.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate.
Tuženik ad. 1 u svom odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbenom zahtjevu i predlažu da sud isti odbije kao neosnovan, navodi da je sporni tekst autora članka napisan u potpunosti u skladu sa Zakonom o medijima, kodeksom časti hrvatskih novinara i pravilima struke, tekst da je nastao upravo na poziv tužitelja autoru članka da isti napravi prilog o temi obrađenoj u gore spomenutom članku. Autor članka da je napravio reportažu o problematici izgradnje V. na području O. na kojem području tužitelji posjeduju zemlju, predmetni tekst da je napravljen u formi reportaže, novinskog izražavanja koje uključuje teren, sugovornike, dakle dijalog ili izjave, vlastita zapažanja, lamentiranja i komentiranja, opise te između ostalog slušanje i druge strane, ako je to, zbog sporenja potrebno. Slijedom navedenog autor članka da je nakon razgovora sa tužiteljima postupajući u dobroj vjeri i u skladu sa pravilima struke obavio razgovor i sa drugom stranom odnosno predstavnicima investitora – tuženicima ad. 2 i ad. 3, njihove izjave da je sam autor članka prenio u tekstu i da su te izjave autorizirane izjave navedenih tuženika.
Tuženici ad. 2 i ad. 3 u svom odgovoru na tužbu navode da se protive tužbenom zahtjevu u cijelosti te predlažu da sud iste odbije u cijelosti kao neosnovane. Navode da je tuženik ad. 2 bivši direktor društva A. projekt d.o.o. Z., investitora i nositelja projekta izgradnje V. O., tuženik ad. 3 da je direktor društva F. U. d.o.o., kao povezanog društva. U ovom projektu da je utvrđen i interes RH, tijekom realizacije projekta investitor da je postupao u skladu sa svim zakonskim procedurama, da su ishođene sve potrebne dozvole. Obitelj T., pored okolnosti da kod projekta ne postoje ni najmanje nepravilnosti, ustrajali su u zahtjevu da im pripada pravo na naknadu štete te zaprijetili da u slučaju ako investitor ne prihvati njihov zahtjev za isplatu iznosa od 3 miliona E, oni "ulaze u rat sa A." te da će pokrenuti sva raspoloživa sredstva sa ciljem ometanja realizacije, stopiranja i uzurpacije projekta, pozivanjem medija, te u konačnici i upotrebom fizičke sile. Tuženici ad. 2 i ad. 3 u svom odgovoru na tužbu precizno i opširno navode sve što je kasnije uslijedilo, što se događalo između njih i investitora projekta i obitelji T., u konačnici, navode da su sami tužitelji krivi za objavljivanje članka u novinama, jer su sami inicirali izlazak novinara na teren, koji je nakon njihovih neistinitih optužbi saslušao i predstavnike investitora, pri tome ističu da je novinar vjerno prenio izjave od strane investitora, posebno izjavu tuženika ad. 3 vezano za izrečene prijetnje i ucjene od strane dijela obitelji T., jer su takve prijetnje zaista izrečene i pretočene u stvarnost. Dakle, tuženici ad. 2 i ad. 3 navode da oni nisu tužiteljima prouzročili nikakvu štetu.
U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom predmeta ovog suda P-9832/15; članka objavljenog u listu S. D. dana 28. srpnja 2015. godine; zahtjeva tužitelja za ispravak informacije sa dokazima o slanju; dokumentacije vezane za vlasništvo i posjed nekretnina tužitelja; dokumentacije vezane za projekt V. O. po nositelju zahvata A. projekt d.o.o. Z.; saslušanjem tužitelja ad. 3 u svojstvu parnične stranke, kao i tuženika ad. 2 i ad. 3; saslušanjem svjedoka D. D..
Stranke su popisale parnični trošak.
Zahtjevi tužitelja ad. 1, ad. 2 i ad. 3 nisu osnovani, u odnosu ni na jednog tuženika.
U ovoj pravnoj stvari trebalo je primijeniti odredbe Zakona o medijima (Narodne novine br. 59/04, dalje ZM), koji je stupio na snagu 18. svibnja 2004. g., kojim danom je prestao važiti Zakon o javnom priopćavanju (Narodne novine br. 83/96, 105/97, 143/98, 20/00 i 96/01), a prema odredbi čl. 69. ZM-a, a u odnosu na tužbe protiv tuženika ad.1, dok je u odnosu na tuženike ad. 2 i ad. 3, kao fizičke osobe valjalo primijeniti opće odredbe Zakona o obveznim odnosima.
U postupku nije bilo sporno da su prije podnošenja tužbe tužitelji prethodno od nakladnika, tuženika ad.1, zatražili objavljivanje ispravka sporne informacije u skladu s odredbom čl. 22. st. 2. ZM-a pa treba zaključiti da su ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe za naknadu štete, ovo navodi i sam tuženik ad. 1, a spisu je zahtjev sa dokazom o slanju i priložen.
Prema odredbi čl. 21. st. 1. ZM-a nakladnik koji informacijom objavljenom u medijima prouzroči drugome štetu dužan ju je naknaditi, izuzev u slučajevima propisanim Zakonom.
Prema odredbi čl. 21. st. 4. al. 3. ZM-a osloboditi se odgovornosti nakladnik može i u slučaju ako je informacija kojom je šteta učinjena utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovan razlog povjerovati da su točne i poduzeo sve mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri.
Prije osvrta na postojanje okolnosti koje oslobađaju nakladnika odgovornosti za štetu, potrebno je razmotriti čime se sve tužitelji osjećaju povrijeđenim, te koji je osnov odgovornosti tuženika. Tužba je podnesena vezano za objavljeni članak u listu S. D. od 28.srpnja 2015.godine pod naslovom „S. n., a n. T. n.“, članak je objavljen na dvije strane u listu tuženika ad. 1, u formi reportaže sa fotografijama, izjavama tužitelja i tuženika ad. 2 i ad. 3, autor članka je novinar tuženika ad. 1 D. D.. Vezano za utvrđenje činjeničnog stanja, sud je izveo dokaz saslušanjem tužitelja ad. 3, tuženika ad. 2 i ad. 3 i svjedoka D. D..
Tužitelj ad. 3 D. T., koji je osobno dobro upoznat sa čitavom situacijom, navodi da može dati iskaz u ime svih tužitelja. Predmet ovog spora da je članak u S. D. koji je objavljen 28. srpnja 2015. godine, sva dokumentacija da je priložena sudskom spisu i zaista da je točno i precizno navedeno sve sa čime su tužitelji kao mještani nezadovoljni i čime se smatraju pogođenim u smislu predmetnog vjetroparka. Tužitelj ad. 1 da je njegov otac, tužitelj ad.2 da je njegov stric, da su oni zaista pozvali novinara S. D. D., da su mu htjeli na licu mjesta kazati sve čime su nezadovoljni i u pogledu čega su se osjećali pogođenima, da su smatrali da to treba izaći u novinama, novinar da je pristupio na lice mjesta u društvu fotografa, da su mu rekli sve ono što su smatrali potrebnim, da ih je uredno saslušao, zapisivao svoje bilješke i otišao.
Kako članak nije određeno vrijeme objavljen, to da mu nije bilo jasno radi čega te da je nekoliko puta zvao novinara i pitao ga, u konačnici da je članak izašao i da su oni kao tužitelji bili iznimno nezadovoljni člankom. Naime, od strane tuženika ad. 2 i 3 da je iznesen čitav niz laži i neistina, navodim da on ni u jednom jedinom trenutku nije spomenuo 3 miliona E kao iznos koji traže, to iz njegovih usta da nije izišlo. Sam članak da je bio koncipiran tako da su mu se mještani podsmjehivali, izrugivali, svi tužitelji da su bili pogođeni navodima članka i onime kako je isti bio sastavljen.
Što se tiče tuženika ad. 2 i 3, sa tuženikom ad. 2 da se sastao puno puta prije objavljivanja članka, a sa tuženikom ad. 3 moguće dva puta, da su pregovarali u pogledu ovog problema, između njih u tim osobnim kontaktima, a jedan susret da je bio u kancelariji odvjetnice tužitelja ad. 3 A. B., da nikada nije bilo povišenih tonova ni prijetnji, ni s jedne strane. Dakle, s obzirom na probleme koje kao vlasniku O.-a stvara i stvarat će vjetropark, probleme ostalim tužiteljima, da su pokušali naći rješenje problema, pa da mu je sa strane tuženika ad. 2 ponuđen određeni novčani iznos na ime puta i na ime kuća, koji nije bio ni na kakav način adekvatan.
Navodi da je on osobno za sebe tražio milion kuna, a na ime tih milion kuna da je bio voljan dati njima na 25 godina koncesiju svog dijela zemljišta koje je pored vjetroparka, oni da na to nisu pristali. On da im jest u tim kontaktima kazivao da će zvati novinare, da će zvati ekipu emisije Provjereno, to da je točno, dakle, to da im je kazao kao buduću mogućnost za kojom će posegnuti u slučaju njegovog nezadovoljstva pregovorima, tuženik ad. 2 da mu je kazao da ne poseže za tim, da mu to ne treba i da se toga okane. Osobno protiv tuženika ad. 2 i 3 da nije podnio kaznenu prijavu vezano za moguću prijetnju ili tome slično, ali da jest prijavio čitav slučaj policiji, dokumentacija o tome da je kod njegovog odvjetnika.
Preostali tužitelji da nikada nisu prijetili tuženicima ad. 2 i 3. Navodi da je on zaista dana 28. srpnja 2015. godine telefonskim putem nazvao autora članka i kazao mu da ga može biti sram da je to mogao napisati, da su to neistine i tome slično. Navodi da je točno da ga je u tom razgovoru prozvao da navija za investitore projekta, sam razgovor sa novinarom u O. da je vođen u nazočnosti svih tužitelja, da se tužitelji u tom razgovoru nisu protivili jedan drugome, suprotstavljali, da su bili suglasni i složni. Navodi da nije od novinara prije objavljivanja članka tražio da mu dostavi nacrt članka, da nije vidio što će isti objaviti, da nije to niti tražio, da je bio zatečen sadržajem kada je članak objavljen.
Tuženik ad. 2 A. D. u svom iskazu navodi da je on bivši direktor društvo A. projekt, da je sada direktor društva F. ulaganja, da su to dva povezana društva, a opet sve vezano za predmetni projekt. Projekt vjetroparka, kako je navedeno u odgovoru na tužbu i tijekom postupka da je napravljen u potpunosti u skladu sa zakonom i pozitivnim propisima RH, sukladno dopuštenju da je ishođena lokacijska, građevinska i uporabna dozvola, sama uporabna dozvola da je izdana krajem 2015. godine, 28. prosinca 2015. godine i projekt da je u funkciji, vjetropark da je u funkciji.
Navodi da sam tužitelja D. T. i ostale članove obitelji T. upoznao jedne prigode prilikom obilaska gradilišta, u kontaktu s mještanima koji su imali svoje zahtjeve, da su istupili predstavnici odnosno članovi obitelji tužitelja, te naveli da imaju primjedbi, kasnije da se s njima stupilo u susrete i sastanke vezano za rješavanje spornih okolnosti, njihovih zahtjeva i primjedbi. Naime, prvo da je primjedba bila vezana za pristupni put koji je navodno prešao preko njihovog zemljišta, predstavnici investitora da su sa svoje strane utvrdili da je to zemljište u vlasnosti RH, a da oni imaju ishođeno odnosno stečeno pravo služnosti puta, te uputili tužitelje da se vezano za te primjedbe obrate ili H.
š. ili RH. Kasnije da su nezadovoljstva iskazivana u pogledu njihovih objekata koji su bili pored vjetroparka, u konačnici, da su navodili, tužitelj ad.3 da je vlasnik O.-a, da radi vjetroparka trpi štetu, svi tužitelji da su navodili da trpe štetu, pa tako i ovaj I. T., član njihove obitelji, koji nije tužitelj. U tim brojnim susretima da nije bilo povišenih tonova, da su oni sa svoje stranke čitavo vrijeme tražili da oni preciziraju tu eventualnu štetu, kako bi uopće znali o čemu razgovaraju, dakle, oni da su trebali konkretizirati što im je to na ime štete prouzročeno, da bi im uopće mogli utvrditi je li to točno i sukladno tome reagirati, dakle, s strane investitora da je postojala volja da se bilo što riješi, ali da se to treba konkretizirati i dokazati.
Sa tužiteljima tako nešto da nije bio slučaj, konačno, na sastanku 4. svibnja 2015. godine u H. R. u S., I. T., a sa strane tužitelja da su bili još i Z. T. i nazočni tužitelj, da je rekao da svi tužitelji traže ukupno 3 miliona E na ime naknade štete koju oni svi zajedno vezano za predmetni vjetropark trpe, a sve opet vezano za njihovih 100.000 m zemljišta, sveukupno, dakle, 30 E po kvadratu, da se nije radilo ni o kakvoj koncesiji, niti o bilo kakvom otkupu zemljišta, nego naknade štete njima koja im je nanesena sa strane investitora – projektom i koju će oni zbog projekta trpjeti.
Naravno da ova šteta s njihove strane nije bila konkretizirana, to da su ponovno tražili, i oni da su jednostavno rečeno trebali specificirati to što traže, to da nisu napravili, svi zajedno da su samo tražili ovaj iznos, a kasnije da je sam tužitelj ad. 3 kazao da za sebe traži milion kuna na ime naknade štete. Te prigode da su kazali sa strane investitora da na tako nešto ne mogu pristati, a oni da su im na kraju tog razgovora kazali da u slučaju da se ne uspiju dogovoriti u smislu predloženog, da će oni poduzeti sve i to apsolutno sve mjere kako bi spriječili provedbu projekta, fizički zapriječiti pristup gradilištu, jednostavno, projekt blokirati i isto tako se obratiti medijima.
Navodim da ga je negdje kroz lipanj 2015. godine zvao novinar S. D., autor članka, kazao da je bio u O. i da su mu tužitelji kazali svoj dio priče, a da on traži i drugu stranu priče, da su mu tužitelji dali njegov broj mobitela i da ga kontaktira. S njim da su se tuženik ad. 3 i on našli, da je novinar pisao bilješke, da su mu kazali sve ovo što je u članku objavljeno, njegove riječi i riječi tuženika ad. 3 da su vjerno prenesene, da su oni bili zadovoljni odnosno novinar da je korektno prenio njihove riječi u objavljeni članak.
Dakle, o svemu onome što je u članku navedeno da je precizno iskazao, kao i bitnom dijelu odnosno pozadini slučaja. Navodi da su tuženik ad. 3 i on tražili da im novinar prije objave članka pošalje sadržaj članka koji će biti objavljen, to da je on i napravio putem e-maila, a da su mu odgovorili da je sa njihove strane članak vjeran onome što su mu naveli. Navodi da je 3 milijuna E, tu cifru kao zahtjev tužitelja, prilikom razgovora prvi spomenuo novinar D., koji je njega i tuženika ad. 3 pitao je li točno da su tužitelji tražili tu cifru, a da su mu oni to i potvrdili.
Tuženik ad. 3 J. M. u svom iskazu navodi da je točno je da on direktor društva F. ulaganja, kako u promatrano vrijeme kada je objavljen predmetni članak, tako i danas. Sve ono što je tuženik ad. 2 kazao u svom iskazu da je točno i precizno da je navedeno, u potpunosti da se slaže sa iskazom istog i potvrđuje njegove navode. Na ovom sastanku od 4. svibnja 2025. godine da je najviše u ime troje nazočnih T. govorio sam I. T., a D. i Z. da su se s tim slagali, a ispred investitora da je najduže govorio on i njihove prijetnje o kojima je iskazivao tuženik ad. 2 da su bile u velikoj mjeri usmjerene prema njemu, da se zaista najviše prijetilo medijima i da je bilo rečeno da će biti objavljeno njegovo. Navodi da je zaista na tom sastanku T., nakon istjecanja njihovog zahtjeva kazao da je jednostavno rečeno to ucjena s njihove strane, jer je to bio neargumentirani zahtjev i da se radilo isključivo o ucjeni.
Svjedok D. D., zaposlenik tuženika ad. 1, novinar, navodi da je u radnom odnosu kod ovog tuženika još od kraja 80-ih godina, neprekidno do danas, da se sjeća se predmetnog slučaja, a da želi napomenuti da osim ovog članka i slučaja nikada u toku čitavog svog radnog vijeka nije imao slučaj da je vezano za članak koji je on sastavio i napisao podnesena bilo kakva tužba. Navodi da se sjeća da mu je vezano za potrebu istraživanja predmetnog događaja pristupio baš zaposlenik tuženika ad. 1 A. K. koji je inače iz mjesta O. i koji je jako dobro upoznat sa lokalnim prilikama i kazao da bi mještani – T., sada tužitelji tražili da se istraži odnosno napiše, do potrebe, članak vezano za slučaj sa vjetroparkom u njihovom mjestu.
On da je pošao tamo zajedno sa fotoreporterom, da ih je dočekao K., i da je razgovarao sa svim tužiteljima, a najviše sa tužiteljem D. T.. Dakle, da su kazali sve što je vezano za predmetni slučaj, za probleme koje imaju i da je poseban naglasak bio na tri problema, a to je blizina vjetrenjača starim kućama, put koji prelazi preko ograde odnosno zadire u istu i put koji sječe prolaz do T. kuća. Sve ono što je napisao, a da su oni kazali da je točno i vjerno preneseno, da su to sve navodi samih tužitelja, a da se radi o formi reportaže koja ne predstavlja samo intervju, odnosno ne predstavlja intervju, tako da je tu i komentar autora.
Ta forma da ne traži autorizaciju, a ni T. da nisu tražile isto, odnosno sa T. da nije bilo govora o tome, da ga nisu pitali da im pošalje članak prije objavljivanja. Sami T. da su mu dali broj tuženika ad. 2 i 3 te da se dogovorio s njima da čuje i tu stranu priče, sa njima da se našao u kafiću N. u S., ponovno u društvu fotoreportera, da ni jedan niti drugi put nije snimao razgovor, nego uzimao bilješke u notes, tuženici ad. 2 i 3 da su tražili autorizaciju, da im je kazao što je to forma same reportaže i da na to ne ide autorizacija, da su dogovorili da im pošalje članak prije objavljivanja, to da im je poslao e-mailom i da su se oni sa tim složili.
Navodi da predmetni članak nije mogao još niti biti na kioscima, a da ga je nazvao tužitelj D. T. i kazao da on radi za njih, misleći na tuženike, a ne za T., da mu je on odgovorio da ne radi za nikoga, dakle za nikoga od stranaka, nego da je novinar i da je to njegov posao. Nakon ovoga da nije više radio na predmetnoj priči niti da je imao bilo kakvih kontakata sa kime. Napominje da je onaj dio članka koji predstavlja izjave stranaka vjerno objavljen. Navodi da je iznos od 3 miliona E prvi put naveden od samih T. u kući jednog od njih prilikom susreta o kojima je iskazivao, dakle, da je jedan od njih, moguće D. stric ili otac u množini kazao da oni "nije da ne bi prodali, da traže za to 3 milijuna E", nitko od nazočnih da se tome nije suprotstavio i tome negirao, a kasnije kod razgovora sa tuženicima ad. 2 i 3, bez da je on kao novinar to spomenuo ili pitao, da su oni prvi kazali da T. od firmi traže 3 milijuna E. Navodi da T. prije objavljivanja članka nisu tražili da im članak dostavi na pregled, da oni to nisu tražili, a da on to i nije bio dužan ponuditi.
Temeljem svih izvedenih dokaza, a činjenično stanje je prema stavu ovog suda u potpunosti utvrđeno i nije ostalo neriješenih pitanja, sud drži da objavljena informacija, predmetni članak u listu S. D., nije bio podoban da uvrijedi tužitelje, ni na bilo kakav način, da isti nije niti napisan od strane novinara tuženika ad. 1, niti intoniran na način da bi mogao povrijediti pravo osobnosti tužitelja, zaista se radi o formi reportaže sa inkorporiranim fotografijama, vjerno su prenesene izjave tužitelja i tuženika ad. 2 i ad. 3, svih sudionika problema radi kojeg su uostalom tužitelji „naručili“ preko privatnih kanala objavljivanje istih i intervenciju medija, mogućnost da javnosti predoče svoju priču u ovom problemu. Članak autor nije sročio na podrugljiv način za tužitelje, isti nisu izloženi niti podsmijehu niti poruzi čitatelja, jednostavno rečeno, dobili su priliku reći što žele i to su rekli na način koji je bio moguće uvrjedljiv za investitore i tuženike ad. 2 i ad.
3. Tužitelji su prava za koja su mislili da ih imaju, kod gradnje vjetroparka u O., pokušali zaštiti, pa i putem medija, lista S. D., željeli su svoje probleme priopćiti čitateljima, novinar tuženika ad.1 pristupio je na lice mjesta, uredno saslušao tužitelje, prenio njihove riječi i optužbe na račun investitora projekta, a zatim priliku da kažu što imaju dao tuženicima ad. 2 i ad. 3, a što je bilo jedino pravilno i profesionalno. To što tužitelji nisu bili „zadovoljni“ člankom, stvarno nije problem tuženika ad. 1, jer su očito njihova očekivanja bila nerealna, očito su mislili da će objavljena biti samo njihova strana priče, a kako svaka medalja ima dvije strane, nisu računali na izjave tuženika ad. 2 i ad. 3, koji su sa punim pravom, kod okolnosti da se radilo i radi o projektu sa svim urednim dozvolama i zakonitim u cijelosti, kazali ono što su željeli kazati, vezano za projekt i odnose sa tužiteljima, uostalom, na to imaju i pravo, s obzirom da su prozvani od strane tužitelja.
Kada se sve izjave tužitelja ad. 3, tuženika ad. 2 i ad. 3 i svjedoka D. stave u korelaciju, između sebe i sa svim izvedenim dokazima, sud dolazi do zaključka da informacija tuženika ad. 1 nije podobna da uvrijedi tužitelje, sve vezano za sadržaj iste, ton iste i način na koji je sročena, novinar tuženika ad. 1, autor članka postupao je zaista u dobroj vjeri, nije prešao granicu dobrog ukusa kod mogućnosti da iskaže svoju slobodu vezano za formu članka, a da sami tuženici ad. 2 i ad. 3, čije su izjave u članku vjerno prenesene nisu uvrijedili tužitelje, nisu iznijeli niti uvrede niti klevete na račun tužitelja, nego su iznijeli svoje viđenje problema, koje tužiteljima naravno ne odgovara, jer su u ovoj priči subjektivni, što je moguće i razumljivo.
Nikakvo negativno svjetlo na tužitelje nisu bacili ni tuženik ad. 1, a ni ostali tuženici, tužitelji u zajednici uživaju onaj ugled kakav su stekli prije objavljivanja informacije, a sud drži da ovom informacijom isti nije mogao biti narušen, informacija nije podobna da uvrijedi, objektivno nije podobna da uvrijedi pa tako ni čitatelji nisu zasigurno zauzeli prema tužiteljima negativan stav, stav autora članka, niti izjave tuženika ad. 2 i ad. 3 u biti nisu podobne da uvrijede, dakle, onoliko koliko su tužitelji nezadovoljni izjavama tuženika ad. 2 i ad. 3, toliko i ovi tuženici mogu biti izjavama tužitelja, a za navesti je da su tužitelji tražili izlazak novinara i objavu članka, upravo su oni to inicirali, da su mislili da će biti objavljena samo njihova strana priče, a da očito nisu očekivali da će im tuženici ad. 2 i ad. 3 biti u prilici replicirati, što su oni i napravili, očito vjerodostojno i točno, bez izricanja uvreda na račun tužitelja i omalovažavanja istih, uz ovom slučaju dnevni list nije i ne bi trebao biti ničiji servis, pa toga moraju biti svjesni i svi oni koji iniciraju neku priču i traže priliku da iznesu svoj problem.
Dakle, odgovornost tuženika ad. 1 vezano za Zakon o medijima i Zakona o obveznim odnosima ne postoji, tuženik ad. 1 nije tužiteljima nanio nikakvu štetu koju bi im trebao naknaditi, niti tuženici ad. 2 i ad. 3 nisu povrijedili nikakvo pravo tužitelja da bi istima trebali naknaditi štetu. Radi navedenog je zahtjeve tužitelja valjalo odbiti u cijelosti, kao neosnovane. Tužiteljima od strane tuženika nije povrijeđeno pravo osobnosti, i to pravo na ugled, čast i dostojanstvo, te poslovni ugled.
Što se tiče koncepcije neimovinske štete i naknade takve štete prema ZM-u, potrebno je primijeniti odredbe novog Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i 41/08, dalje ZOO), koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona, a prema odredbi čl. 21. st. 3. ZM-a koji propisuje da se na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju propisi o obveznim odnosima, osim ako Zakonom nije drugačije određeno.
Novi ZOO uveo je objektivnu koncepciju štete navodeći u odredbi čl. 1046. da je šteta povreda prava osobnosti čime je utvrđen pojam neimovinske štete. To znači da šteta nastaje samom povredom nekog prava osobnosti, a posljedice takve povrede koje se očituju u fizičkoj i/ili duševnoj boli, predstavljaju kvalifikatorne okolnosti koje utječu na visinu pravične novčane naknade, a u skladu s odredbom čl. 1100. ZOO-a.
To znači da će se u sporovima protiv nakladnika radi naknade neimovinske štete uzrokovane objavom informacije pravno priznatom štetom smatrati ona povreda prava osobnosti koja je uzrokovala fizičke i/ili psihičke boli, odnosno strah odgovarajuće jakosti i trajanja.
Zaštićena prava osobnosti samo su primjerice nabrojana u odredbi čl. 19. st. 2. ZOO-a gdje se spominje pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. Zbog svega navedenog, imajući u vidu sve okolnosti slučaja, sve izvedene dokaze, sud je stava da tužiteljima nije djelovanjem tuženika nastupila nikakva šteta, vezano za predmetnu informaciju, a niti uopće, pa je njihove zahtjeve valjalo odbiti u cijelosti odnosno odlučiti kao u tč. I. izreke ove presude.
Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl.155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst i 25/13, dalje ZPP), tuženici (zastupani po svom punomoćniku svaki) u cijelosti su uspjeli u postupku, pa je valjalo obvezati tužitelje da im naknade parnični trošak. Obistinjeni trošak tuženiku ad.1 odnosi se na trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kn; zastupanja na 5 ročišta u iznosu od po 1.000,00 kn; 25% PDV-a u iznosu od 1.500,00 kn; što zbrojeno daje iznos od 7.500,00 kn, koliko su tužitelji zajedno obvezani isplatiti ovom tuženiku. Obistinjeni trošak tuženiku ad.2 odnosi se na trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 kn (50% - jedan podnesak za tuženike ad.2 i ad.3); trošak zastupanja na 5 ročišta u iznosu od po 1.000,00 kn; 25% PDV-a u iznosu od 1.375,00 kn; što ukupno zbrojeno daje iznos od 6.875,00 kn, koliko su tužitelji ad. 1, ad. 2 i ad. 3 obvezani isplatiti tuženiku ad. 2 na ime naknade parničnog troška. Istovjetan trošak priznat je i tuženiku ad.3, kao što je priznat tuženiku ad. 2. Preostali trošak tuženicima nije priznat, jer isti nije bio potreban za vođenje postupka.
U Splitu, 9. siječnja 2018. godine
S U D A C
Julijana Ponoš, v. r.
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u Splitu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u pet primjeraka, u roku od 15 dana, od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tuženika ad. 1
3. Pun. tuženika ad. 2 i 3
4. Pun. tuženika ad. 2