I Kž-1088/2003-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-1088/03-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Milivoja Mikora, Damira Kosa, Senke Klarić-Baranović i Hajrije Novoselec, kao članova vijeća, uz učestvovanje višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. M., zbog kaznenog djela iz čl. 91. st. 1. KZ i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Sisku od 09. listopada 2003. broj K-26/02, saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića, u sjednici održanoj dana 14. siječnja 2004. godine

r i j e š i o j e:

I/ Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, te se prvostupanjska presuda ukida i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II/ Nad opt. M. M. produljuje se pritvor temeljem čl. 388. st. 5. u vezi čl. 102. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u nastavku: ZKP).

Obrazloženje

Županijski sud u Sisku je presudom od 09. listopada 2003. broj K-26/02 opt. M. M. proglasio krivim da je počinio kazneno djelo iz čl. 99. st. 1. KZ u svezi sa čl. 33. KZ i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci, u koju kaznu je po čl. 63. st. 1. KZ uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 25. srpnja 2002. pa nadalje. Optuženika je po čl. 122. st. 4. ZKP oslobodio od obaveze plaćanja troškova kaznenog postupka.

Protiv ove prvostupanjske presude državni odvjetnik je podnio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se ta presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je kao drugostupanjski sud spise dostavio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje i obavijestilo ga o sjednici vijeća ovog suda, sukladno odredbi iz čl. 373. st. 1. i 2. ZKP.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je spise vratilo drugostupanjskom sudu uz podnesak od 31. prosinca 2003. godine broj KŽ-DO-2040/03, s prijedlogom da se žalba prihvati i pobijana presuda ukine te vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, pri čemu je ustrajao na sjednici vijeća drugostupanjskog suda, saslušani zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislav Dujmić.

Žalba je osnovana.

Drugostupanjski sud je pobijanu presudu ispitao i po službenoj dužnosti, pri čemu nije našao da bi bile počinjene one povrede odredaba kaznenog postupka koje su navedene u odredbi čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP, niti da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon. Opravdano žalitelj prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja glede namjere s kojom je optuženik postupao opisane zgode i to s uvjerljivim razlozima da je o toj odlučnoj subjektivnoj činjenici iz ostalih utvrđenih objektivnih činjenica izveden pogrešni zaključak, pri čemu se prvostupanjski sud oslonio prije svega na nalaz i mišljenje sudsko-medicinskog vještaka i djelomično prihvaćajući obranu optuženika.

Iz navoda obrazloženja pobijane presude (str. 6. odlomak 4.) proizlazi da je prvostupanjski sud prihvatio kao istinite iskaze saslušanih svjedoka (što znači oštećenika S. K., S. Č. i D. Č.), te nalaz i mišljenje sudskog medicinskog vještaka (dr. S. K.), kao i da je djelomično prihvatio istinitim iskaz optuženika i to u dijelu u kojem opisuje (u obrazloženju presude na str. 6. odlomak 5.) da je imao u rukama sjekiru i da je jednom udario u metalnu kutiju, koju je oštećenik držao ispred glave, međutim otklanja vjerovati optuženiku u tvrdnji da je od oštećenika prethodno bio napadnut tom metalnom kutijom, dakle otklanja tezu nužne obrane.

Kraj takve ocjene izvedenih dokaza i uz takvu ocjenu obrane optuženika, za sada

čne činjenice

proizlazi da je zaključak prvostupanjskog suda glede utvrđenja odlu subjektivnog odnosa počinitelja prema djelu neuvjerljiv i pogrešan.

Naime, nesporno je utvrđeno da se događaj zbivao najprije u kući, a potom na dvorištu, te da je oštećenik zadobio u izreci pobijane presude pobliže opisane tjelesne ozljede, označene kao lake, od kojih je dio zadobio u kuhinji, a dio na dvorištu. Događaj je razjašnjavao sudskomedicinski vještak (list 35-36 i 57-58 u spisu) na temelju zapisa o ovim ozljedama. Među ostalim, vještak je mišljenja da su oguljotine i pliće razderotine po rukama mogle nastati prilikom udaraca po predmetu koji je oštećenik držao u rukama i koji je očito bio metalan i bridovit. Zbog toga i nije u dovoljnoj mjeri prvostupanjski sud postupio prema odredbi čl. 351. st. 2. ZKP, koja nalaže sudu da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima i tek na temelju takve ocjene da izvodi zaključak je li neka činjenica dokazana, obzirom da mišljenje vještaka ne isključuje zaključivanje da je optuženik sjekirom zamahivao kako to opisuju svjedoci S. K. i S. Č.

Prema stanju stvari, svjedokinja D. Č. nije očevidac događaja, dok su nasuprot tome očevici događaja sam oštećenik S. K. i S. Č., koji su ispitani, odnosno čiji su zapisnici o iskazu datom tijekom istrage pročitani, a slijedom sadržaja tih dokaza očevidac je bila i R. Č., koja nije saslušana.

U istražnom iskazu oštećenika S. K. (.list 28 i 29 u spisu) između ostalog stoji da je optuženik sjekiru držao u rukama na način kao da će zamahnuti, tako da je željezni dio sjekire bio u zraku iznad ramena, a on da je u daljnjem tijeku događaja najprije podigao stolicu u zrak jer je optuženik ponovno zamahnuo, pri čemu je sjekirom i razbio tu stolicu, a on da je uspio uzeti željezni okvir iz peći i digao ga iznad glave, nakon čega je optuženik mahao sjekirom više puta, dok se on tim okvirom branio. Ovaj istražni iskaz oštećenika pročitan je na glavnoj raspravi temeljem čl. 331. st. 1. toč. 1. ZKP, čemu je obrana prigovarala, zahtijevajući da se svjedoka sasluša neposredno i uz tvrdnju da je iskaz neistinit.

U zapisniku o očevidu (list 5 i 6 u spisu) između ostalog stoji da je nađena sjekira drške duljine 75 cm i dužine oštrice 11 cm, te metalnog dijela 15 cm, kao i da je pregledana ladica, na kojoj se u središnjem dijelu uočava mehaničko oštećenje, kao i na predjelu dijela ladice. Nema zapisa o bilo kakvoj stolici. Nadalje, iz ovog zapisnik razvidno je ladica nije izuzeta. Nadalje, iz kaznene prijave (list 3 i 4 u spisu) razvidno je da je mjesto događaja fotografirano i da će fotodokumentacija očevida biti dostavljena naknadno. U spisima, međutim, ne postoji ovakav fotoelaborat.

Prema odredbi čl. 321. st. 2. i 3. ZKP dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud smatra da su važne za pravilno presuđenje, pri čemu će se izvoditi dokazi koje predlaže tužitelj, potom dokazi koje predlaže obrana, a potom i dokazi čije izvođenje vijeće određuje po službenoj dužnosti. Prvostupanjski sud u potpunosti nije poštivao smisao ove odredbe kaznenog postupka, jer nije po službenoj dužnosti pribavio gore navedeni fotoelaborat očevida, odnosno pribavio spomenuti predmet, razgledao ih, a po potrebi proveo i vještačenje po vještaku odgovarajuće struke, odnosno i rekonstrukciju, a po potrebi saslušanje djelatnika redarstvenih vlasti Z. C., koji je vršio radnju očevida, u svojstvu svjedoka, na okolnosti oštećenja ladice, odnosno stolice, kako bi mogao savjesno i u skladu s odredbom čl. 351. st. 2. ZKP ocijeniti vjerodostojnost iskaza optuženika na jednoj strani, te iskaza svjedoka i to ošt. S. K. i S. Č., očevidaca, a uz to nije saslušao niti R. Č., također očevica.

U zapisniku o istražnom iskazu svjedokinje S. Č. (list 30 i 31 u spisu), čiji je iskaz tijekom glavne rasprave pročitan temeljem čl. 331. st. 1. toč. 1. ZKP, a glede kojeg dokaza je obrana zahtijevala da se izvede neposredno, odnosno prigovarala je vjerodostojnosti sadržaja tog iskaza, između ostalog stoji da je u kuhinji u kojoj se zbio prvi dio događaja, optuženik mahao sjekirom u namjeri da po glavi i tijelu udari oštećenika, ali da je ovaj držeći u rukama željeznu kutiju koju je izvadio iz peći uspio zaustavljati udarce, te da se na toj kutiji vidjelo jako puno takvih udaraca, pri čemu da je optuženik govorio: "Ne izlazite van, ima ih još s puškama, pucat će!", a stoji i to da je nakon prestanka sukoba između optuženika i oštećenika, optuženik njoj rekao: "Ako prijaviš policiji, ja ću te zaklati!". U tom smislu prijetnji iskazao je i oštećeni svjedok S. K. (list 29 u spisu).

Najzad, iz iskaza svjedokinje D. Č. (list 140 u spisu), koji je dala tijekom glavne rasprave, između ostalog stoji da nije očevidac događaja, ali da ona osobno smatra da je njena majka S. Č. sve ovo vješto iskonstruirala i otišla s drugim čovjekom u Hrvatsku, znajući da će optuženik doći za njom jer ju je volio, kako bi ga se na izvjestan način riješila, jer će biti pritvoren. Činjenicu ljubomore u pobijanoj presudi utvrdio je i prvostupanjski sud. Po ocjeni drugostupanjskog suda, kraj okolnosti da optuženik negira namjeru na usmrćenje oštećenika, prije nego što se svim raspoloživim dokazima u potpunosti ne razjasni objektivni učin djela i to iz svega onoga što je optuženik konkretno poduzimao opisane zgode u kuhinji i dvorištu, a pri tome još i ne utvrde sve važne dokazne činjenice – indicije i ne dovede ih se u vezu s postojanjem ili nepostojanjem svih odlučnih činjenica, niti odlučna činjenica namjere s kojom je optuženik postupao, ne može biti pouzdano utvrđena.

Slijedom navedenih razloga drugostupanjski sud je odlučio kao u točki I/ izreke ovog rješenja (čl. 388. st. 1. ZKP).

Drugostupanjski sud je uslijed gore navedene odluke, slijedom obveze iz čl. 388. st. 5. ZKP, ispitao postoje li još razlozi za pritvor i pri tome našao da postoje razlozi za produljenje pritvora koji opravdavaju pritvorske osnove iz čl. 102. st. 1. toč. 1. i 3. ZKP.

Naime, prema stanju stvari proizlazi da optuženik ima prebivalište u Srbiji, gdje mu žive ostali članovi obitelji, pa iz toga slijedi opasnost da bi boravkom na slobodi mogao pobjeći s teritorija Republike Hrvatske i time bio nedostupan sudu, što opravdava osnov iz čl. 102. st. 1. ZKP, odnosno da je iz sadržaja izvedenih dokaza, između ostalog, razvidno i to da je optuženik na djelo bio motiviran ljubomorom u odnosu na S. Č., dakle da kod njega postoje emocije i daljnji motiv da na štetu S. K., koji sada živi u izvanbračnoj zajednici sa S. Č., počini novo kazneno djelo, čime je opravdan pritvorski osnov iz čl. 102. st. 1. toč. 3. ZKP.

Zbog toga je drugostupanjski sud odlučio kao u točki II/ drugostupanjskog rješenja (čl. 388. st. 5. ZKP).

Prvostupanjski sud će slijedom odredbe čl. 393. u ponovnom suđenju za osnovu uzeti prijašnju optužnicu, dopustiti strankama da na glavnoj raspravi ističu nove činjenice i predlažu nove dokaze, a po službenoj dužnosti izvest će i one dokaze, na koje ga je uputio drugostupanjski sud, te tako raspraviti sva ona sporna pitanja koja su istaknuta u ovom drugostupanjskom rješenju.

U Zagrebu, 14. siječnja 2004. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vojimir Katić, v. r.

Vesna Vrbetić, v. r.