Rev-2351/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2351/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza kao predsjednika vijeća, te mr. Jasne Brežanski, Ivana Mikšića, Katarine Buljan i Ljubice Munić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. S. iz Z., zastupane po Č. P., odvjetniku u Z., protiv tuženika Republike Hrvatske zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu radi utvrđenja djelomične ništavosti i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 13. lipnja 2000. broj XVII Gž-8619/99-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 19. svibnja 1999. broj Ps-1400/98, u sjednici održanoj dana 25. veljače 2003. godine

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Utvrđuje se da je odredba čl. 3. točka 1. Ugovora o kupoprodaji stana u Z., ulica K…. sklopljenog između tužiteljice S.S. iz Z., i tuženika Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane dana 18.3.1996. pod brojem Klasa: 371-07/95-04/17224 Ur.broj: 15-95-01 djelomično ništava i to iznad iznosa od 104.202,41 kn.

II Utvrđuje se da je djelomično ništava odredba čl. 4. točka 2. Ugovora o kupoprodaji navedenog u točki I izreke i to iznad iznosa od 3.126,07 kn.

Utvrđuje se da je djelomično ništava odredba čl. 4. točka 4., al. 2 i 3 navedenog Ugovora i to iznad iznosa od 368,03 kn.

III Utvrđuje se da je djelomično ništava odredba čl. 10. točka 1. navedenog Ugovora i to iznad iznosa od 114.825,36 kn.

IV Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici na ime povrata razlike učešća u cijeni stana iznos od 2.884,63 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.7.1998. pa do isplate, u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici na ime povrata preplaćenog iznosa mjesečnih obroka plaćenih do dana 19.5.1999. g. iznos od 13.244,79 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počam od 30.7.1998. pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.

VI Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.172,00 kn, u roku od 15 dana.

VII O d b i j a s e zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na iznose navedene u točki IV i V izreke i to za razdoblje od datuma navedenih u točki IV i V izreke pa do utuženja kao neosnovan."

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tuženika protiv navedene prvostupanjske presude, te je ista presuda potvrđena.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da uz prihvaćanje revizije nižestupanjske presude budu ukinute i da predmet bude vraćen na ponovno suđenje, odnosno da presude budu preinačene na način da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

U odgovoru na reviziju tužiteljica predlaže da revizija bude odbijena kao neosnovana.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku – ZPP (“Narodne novine” broj 53/91 i dr.) na koju, sukladno odredbi iz čl. 386. ZPP, revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a ne postoji niti u reviziji istaknuta bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, čije postojanje se obrazlaže tvrdnjom da u nižestupanjskim presudama nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

Budući odlučne činjenice nisu sporne, nije jasno koje bi to razloge nižestupanjske presude trebale sadržavati o takvim činjenicama, koje se ne dokazuju, jer se nedostaci u obrazloženju presuda u odnosu na odlučne činjenice mogu ticati samo spornih činjenica koje je sud utvrđivao izvođenjem dokaza.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmetnim tužbenim zahtjevom zahtijeva se utvrđenje djelomične ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o prodaji stanova sklopljenog između stranaka dana 18.03.1996. temeljem odredaba Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine" broj 43/92, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 58/95 – dalje Zakon o prodaji stanova), koje se tiču ugovorene prodajne cijene predmetnog stana, te da tuženik u otklanjanju posljedica ništavosti isplati tužiteljici iznos od 13.244,79 kn, te iznos od 2.884,63 kn na ime povrata razlike plaćenog učešća cijene stana.

Zahtjev za utvrđenje djelomične ništavosti Ugovora tužiteljica temelji na činjenici da su nakon sklapanja Ugovora odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 29.01.1997. broj U-1-697/95 ("Narodne novine" broj 11/97) ukinute pojedine odredbe Zakona o prodaji stanova koji se odnose na prodaju državnih stanova i kojima je bila određena viša cijena za "višak" u površini stana.

Odlučujući o tom zahtjevu sudovi su osnovano zaključili da su ukinute odredbe navedenog Zakona bile neustavne i prije donošenja Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske o njihovu ukidanju, pa tako i u vrijeme sklapanja predmetnog prodajnog Ugovora i da su stoga odredbe Ugovora u dijelu kojim je utvrđena cijena stana djelomično ništave u smislu odredbe iz čl. 103. i 105. Zakona o obveznim odnosima – ZOO (“Narodne novine” broj 53/91 i dr.), a što proizlazi i iz kasnije Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 53/01).

Odredbe Zakona o prodaji stanova o cijeni stana prisilne su naravi, tako da u slučaju sklapanja ugovora o prodaji uz primjenu tog Zakona stranke mogu ugovoriti prodajnu cijenu koja se određuje po kriterijima propisanim tim Zakonom, pa stoga, ako je ugovorena i isplaćena viša cijena od propisane, a što je ovdje slučaj, sukladno odredbi iz čl. 463. ZOO, kupac ima pravo zahtijevati da mu se plati razlika između ugovorene, odnosno isplaćene i propisane cijene.

Pozivajući se na navedenu odredbu ZOO-a, tuženik u reviziji neosnovano ističe da, obzirom da je tužitelj isplatio samo dio ugovorene prodajne cijene, "nije moguće utvrđivati i određivati obvezu tuženika na povrat, navodno, više uplaćenih mjesečnih obroka", već da "ukoliko tužitelj želi plaćati zakonom određenu cijenu u obrocima koji su drugačiji od ugovorenih, tada se to može urediti samo izmjenom predmetnog Ugovora, i to slobodnom voljom ugovornih strana, a ne odlukom suda", te da bi se tim izmijenjenim Ugovorom iznos više uplaćenih mjesečnih obroka trebao uračunati u buduće obroke, jer da bi na taj način kupac plaćao manji iznos pojedinog mjesečnog obroka, odnosno "krajnji rok otplate mjesečnih obroka bi bio kraći, a Državni proračun bi se oteretio obveze isplate više uplaćenih iznosa mjesečnih obroka kupcu – tužitelju."

Navedeno pravno prosuđivanje tuženika je proizvoljno i u suprotnosti s navedenom odredbom ZOO-a, kojom je određeno da u slučaju kad je ugovorena veća cijena od one koju je za određenu vrstu stvari propisao nadležni organ, kupac duguje samo iznos propisane cijene, a ako je već isplatio ugovorenu cijenu, ima pravo zahtijevati da mu se vrati razlika.

Dakle, rečenom odredbom ZOO-a određene su obveznopravne posljedice ugovaranja prodajne cijene protivno prinudnim propisima, a to je da se razlika do ugovorene veće cijene ne može tužbom ostvariti, a ako je kupac cijenu već platio, može zahtijevati da mu se vrati razlika.

To što je u konkretnom slučaju dogovoreno obročno plaćanje prodajne cijene, ne može utjecati na pravo tužiteljice da zahtijeva vraćanja onog dijela plaćenje cijene kojeg, zbog ugovaranja veće cijene od propisane, nije bila dužna platiti.

Prema tome, suprotno revizijskim navodima, o zahtjevu za vraćanje neosnovano plaćene cijene stana, čija visina nije sporna, odlučeno je uz pravilnu primjenu materijalnog prava kada je taj zahtjev prihvaćen.

Slijedom izloženog proizlazi da revizijski razlozi nisu ostvareni, pa je na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP revizija odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 25. veljače 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Hautz, v. r.