Legislator Case Law & Legislation
Gž-1054/2013-2 AI generated

Court dismissed invalidity claim for unsigned contract, ruling it void ab initio rather than voidable due to lack of consent.

Case Number Gž-1054/2013-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Court of Appeal dismissed the plaintiff's request to declare the credit contract void, overturning the first-instance judgment that had granted it. The plaintiff argued the contract was void because they did not sign it, while the defendant contended they had already acknowledged the debt through a separate protest procedure. The court ruled that a contract requiring a signature cannot be voided for non-signature; instead, it is deemed non-existent from the start, making the invalidity claim legally unfounded.

Legislator headnote

AI generated

čl. 103. st. 1. ZOO; čl. 373. st. 3. ZPP: A contract lacking the necessary consent of a party is not voidable but non-existent ab initio, rendering a claim for its invalidity inadmissible.

Keywords

AI generated
contract invalidity non-existent contract lack of consent void ab initio credit agreement civil procedure signature requirement

Cited Legislation

AI generated

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

Gž. 1054/13

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Josite Begović kao predsjednice vijeća, Emira Čustovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Verice Perić Aračić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. M. iz M., kojeg zastupa punomoćnik B. Š., odvjetnik u P., protiv tuženika O. banka d.d., koju zastupaju odvjetnici iz O. društva K. & O., j.t.d. iz D., radi utvrđenja ništenosti, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Metkoviću posl. br. P. 69/11 od 17. svibnja 2013. godine, u sjednici vijeća održanoj 23. srpnja 2014. godine,

p r e s u d i o j e

Žalba se uvažuje, te se preinačuje presuda Općinskog suda u Metkoviću posl. br. P. 69/11 od 17. svibnja 2013. godine tako da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

Nalaže se tužitelju platiti parnične troškove tuženiku u svoti od 48.120,00 kn u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom doslovce je suđeno:

„I. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu-kreditna partija 50-56-12769-8 od dana 15. srpnja 1997.godine, na iznos od 100.000,00 D. u kunskoj protuvrijednosti, između prednika tuženika-D. banke d.d. D. kao vjerovnika te tužitelja N. M. iz M., Z. i F. 159 kao solidarnog dužnika pod 2, ništetan u onom dijelu gdje se navodi da je solidarni dužnik, radi osiguranja tražbine vjerovnika prema dužniku N. T. iz M., Z. 34, suglasan da se temeljem ovog Ugovora može neposredno provesti prisilna ovrha na cjelokupnoj njegovoj pokretnoj i nepokretnoj imovini, odnosno, da su ništetne odredbe čl. 8. i čl. 12. Ugovora o kreditu od 15. srpnja 1997. godine.

II. Dužan je tuženik nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 44.745,00 kuna u roku od 15 dana.“

Protiv navedene presude tuženik je izjavio žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle, zbog svih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, odnosno da se presuda ukine i odbaci tužba.

Žalba je pravovremena i dopuštena.

Tužitelj je odgovorio na žalbu.

Žalba je osnovana.

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu – kreditna partija 50-56-12769-8 od 15. srpnja 1997. godine sklopljenog između prednika tuženika, kao vjerovnika, te tužitelja N. M., kao solidarnog dužnika, u onom dijelu gdje se navodi da je solidarni dužnik, radi osiguranja tražbine vjerovnika prema dužniku N. T. iz M., suglasan da se temeljem Ugovora može neposredno provesti prisilna ovrha na cjelokupnoj njegovoj pokretnoj i nepokretnoj imovini, odnosno da su ništetne odredbe članaka 8. i 12. Ugovora o kreditu.

Ugovor o kreditu zaključen je između prednika tuženika i N. T., kao korisnika kredita, te M. V. i tužitelja, kao solidarnih dužnika, kao i založnog dužnika L. T. 15. srpnja 1997. godine, a tužitelj je ovlastio banku da može bez ikakvog njegovog daljnjeg pitanja i sudjelovanja naplatiti dospjele tražbine sa svih depozitnih računa i da se radi ostvarenja dužne činidbe, nakon dospjelosti obveza, može neposredno provesti prisilna ovrha na cjelokupnoj njegovoj pokretnoj i nepokretnoj imovini.

Tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti se temelji na tvrdnji da tužitelj, kao solidarni dužnik, nije potpisao ugovor o kreditu, iako ne spori da je potpisao mjenicu koja je bila sredstvo osiguranja ugovora o kreditu.

U parničnom postupku koji se vodio pred prvostupanjskim sudom pod posl. br. P. 526/00 po tužbi D. banke d.d. D., protiv N. T., M. V. i N. M., radi naplate tražbine po ugovoru o kreditu, N. M. (tamo trećetuženik) u odgovoru na tužbu nije tvrdio da nije potpisao ugovor o kreditu već je tvrdio da ne postoji njegova solidarna odgovornost iz razloga što je tuženik N. T., korisnik kredita, u postupku protesta mjenica u cijelosti priznao dug po izdanoj mjenici.

Prema odredbi članka 103. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) ništetan je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima, te moralu društva osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Ništetni ugovori imaju takav nedostatak u bitnim sastojcima za sklapanje ugovora koji čine povredu javnog poretka, pa zbog toga ne proizvode pravne učinke.

Od ništetnih ugovora valja razlikovati nepostojeće ugovore, koji su također nevaljani, a to su oni ugovori kojima nedostaje jedan ili više bitnih sastojaka za nastanak ugovora. Nepostojeći ugovori se razlikuju od ništetnih po tome što su kod ništetnih ispunjene pretpostavke za nastanak ugovora, ali usprkos tome ugovor ne proizvodi pravne učinke jer je protivan javnom poretku, dok kod nepostojećih ugovora nisu ispunjene pretpostavke za nastanak ugovora jer nema suglasnosti volja za nastanak ugovora, dakle, nema ugovora.

Nepostojeći ugovor ne postoji, a ništetni ugovor u stvarnosti postoji (volje su se suglasile), ali ne proizvodi pravni učinak zbog toga što je protivan javnom poretku.

Prvostupanjski sud je utvrdio da ugovor o kreditu od 15. srpnja 1997. godine nije potpisao tužitelj, te je zaključio da je zbog tog razloga ugovor o kreditu ništetan u odnosu na tužitelja.

Navedeni ugovor o kreditu u odnosu na tužitelja ne može biti ništetan zbog činjenice da ga tužitelj nije potpisao. Zbog tog razloga ugovor se može smatrati jedino nepostojećim. Temu raspravljanja pred sudom određuje tužitelj kada postavlja tužbeni zahtjev i kada navodi činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, a u konkretnom slučaju tužitelj je tvrdio da je ugovor ništetan zbog toga što ga on (tužitelj) nije potpisao, a po stajalištu ovog suda ugovor zbog tog razloga ne može biti ništetan, jer ugovor u takvoj situaciji ni ne nastaje.

Iz navedenog slijedi da je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio postavljeni tužbeni zahtjev, jer pravilnom primjenom odredbe članka 103. stavak 1. ZOO-a na utvrđeno činjenično stanje valjalo je zaključiti da tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora nije osnovan, pa je stoga ovaj sud žalbu tuženika prihvatio i presudu preinačio oslonom na odredbu članka 373. stavak 3. ZPP-a.

Budući je tužitelj u cijelosti izgubio spor dužan je naknaditi parnične troškove tuženiku i to troškove za zastupanje po odvjetniku prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav odgovora na tužbu, zastupanje na 8 ročišta, što ukupno daje 40.000,00 kn, a kada se toj svoti doda porez na dodanu vrijednost proizlazi da je tužitelj dužan naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 48.120,00 kn.

Radi navedenog, oslonom na odredbe članaka 166. stavak 1. u vezi sa člankom 155. stavak 1. i člankom 154. stavak 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci.

U Dubrovniku, 23. srpnja 2014. godine

Predsjednica vijeća :

Josita Begović