Rev-x-52/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 52/2014-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. F. u. B. A. L., T., Kneževina Liechtenstein, zastupanog po punomoćniku M. L., odvjetniku u Z., protiv tuženika M. P. iz Z., zastupanog po punomoćniku T. Č., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4396/13-2 od 23. srpnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6085/12-79 od 28. siječnja 2013., u sjednici održanoj 20. studenog 2018.,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se djelomično revizija tužitelja i preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4396/13-2 od 23. srpnja 2013. te presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6085/12-79 od 28. siječnja 2013. i sudi:

Tuženik je dužan platiti tužitelju iznos od 9.203,25 EUR i to s kamatama na iznos od 18.000,00 DEM tekućim od 19. veljače 1986. do 28. veljače 2002. po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju za DEM., na iznos od 9.203,25 EUR-a kamate tekuće od 1. ožujka 2002. do 31. prosinca 2005. po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju za EUR, od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. zakonske zatezne kamate po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po stopi koja se za svako polugodište određuje, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. do isplate, zatezne kamate po stopi koja se za svako polugodište određuje, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 468,75 kn, u roku od 15 dana.

Odbija se revizija tužitelja u preostalom dijelu koji se odnosi na zatezne kamate tekuće od 11. do 18. veljače 1986. na glavnicu od 18.000,00 DEM.

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tužitelja kao nedopuštena glede pitanja:

„Je li ugovor o zajmu kao ugovor nastao i kad zajmodavac nije zajmoprimcu i faktično, fizički isplatio ugovoreni iznos novca, ili drugačije, je li ugovor o zajmu nastao i onda, kad je zajmodavac ugovoreni iznos zajma isplatio trećoj osobi za račun zajmoprimca, dakle, kad nije iznos ugovorenog zajma i faktično isplatio zajmoprimcu?“

„Je li prvo i drugostupanjski sud dužan po službenoj dužnosti utvrditi mjerodavno pravo tamo gdje stranke nisu izvršile izbor, ili je sud ovlašten i bez sporazuma o mjerodavnom pravu (bez izbora mjerodavnog prava) odrediti mjerodavno pravo suprotno propisima Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (čl. 20 ZRSZ, "N.N.", br. 53/91), posebno je li drugostupanjski sud ovlašten u gotovo istom sastavu (dva suca od kojih je jedan izvjestitelj u oba predmeta) u 2 različita žalbena postupka donijeti dvije suprotne odluke u istom pitanju određivanja mjerodavnog prava?“

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se tuženiku naloži plaćanje iznosa od 9.203,25 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. veljače 1986. do isplate, s time da se kamata računa od 11. veljače 1986. do 31. prosinca 2001. kao na DEM, a od 1. siječnja 2002. na EUR, pa sve do isplate te tužitelju nadoknaditi parnične troškove. Točkom II. izreke te presude naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 8.281,25 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv navedene presude tužitelj je podnio reviziji iz članka 382. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju podnosi zbog više pravnih pitanja predlažući preinačenje nižestupanjskih presuda prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, odnosno ukidanje istih i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženik osporava sve revizijske navode predlažući odbijanje revizije kao neosnovane.

Revizija je djelomično osnovana u odnosu na prvopostavljeno pitanje, dok je u odnosu na preostala pravna pitanja nedopuštena.

Prema članku 382. stavak 2. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U reviziji iz stavka 2. tog članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (članak 382. stavak 3. ZPP).

U svom prvom pravnom pitanju tužitelj se poziva odredbe iz članka 84. i 88. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno na institut naknadnog odobrenja u slučaju neovlaštenog zastupanja. Pritom se, naznačujući razloge zbog kojih smatra da su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, poziva i na odluku revizijskog suda br. Rev-1612/1999. (naznaka je pogrešna jer se zapravo radi o odluci Rev-1234/2007-7) i to u dijelu koji glasi:

„Kad u vrijeme potpisivanja ugovora osoba koja ga je potpisala za prodavatelja nije imala punomoć, ali je prodavatelj naknadno dostavio valjanu punomoć, treba smatrati da je odobrio sklapanje ugovora.“

Prema tome, polazeći od ovakvog sadržaja revizije, valja zaključiti da je pravno pitanje određeno naznačeno i ono se zapravo svodi na upit - je li u konkretnom slučaju s obzirom na ponašanje i poduzete radnje jedne od ugovornih stranaka (tužitelja) došlo do naknadnog odobrenja ugovora, koji je u ime te ugovorne strane, kao punomoćnik, potpisala osoba bez njezinog ovlaštenja.

Slijedom navedenog, podnesena revizija je dopuštena jer je tužitelj je u odnosu na istaknuto pravno pitanje određeno izložio razloge, iz kojih jasno proizlazi da je pobijana odluka nepodudarna već zauzetom shvaćanju revizijskog suda, u odluci broj Rev-1234/07-7 od 27. studenog 2007.).

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu devizne novčane tražbine u iznosu od 9.203,25 EUR-a (odnosno 18.000,00 DEM) u ispunjenju ugovora o zajmu sklopljenog (na hrvatskom jeziku) između stranaka 2. studenog 1986., u T., Kneževina Liechenstein. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da su stranke ugovora o zajmu (list 2. spisa) upravo stranke iz ove parnice, tj. tužitelj kao zajmodavac i tuženik kao zajmoprimac, da su prije spornog ugovora o zajmu stranke nesporno sklopile kupoprodajni ugovor kojim je tužitelj prodao i isporučio tuženiku video opremu s cijenom od 43.000,00 DEM i da je po osnovi kupoprodaje isplaćeno 25.000,00 DEM, dok je za preostali iznos kupoprodajne cijene tuženiku odobren zajam u iznosu od tadašnjih 18.000,00 DEM uz godišnju kamatu od 10%, s tim da je u članku 3. tog ugovora zajmoprimac potvrdio primitak zajma u gotovini. Također je utvrđeno da se na ugovoru o zajmu nalazi potpis za zajmodavca, ali bez pečata tužitelja kao pravne osobe, s tim da se u tekstu ugovora ne navodi da bi ugovor bio sklopljen po punomoćniku tužitelja.

Osim toga, u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije bilo sporno da je odnosni ugovor u ime tužitelja sastavio i potpisao svjedok Z. Z., međutim, prema stanju u izvatku iz sudskog registra, utvrđeno je da on u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bio zakonski zastupnik tužitelja i kao takav ovlašten na sklapanje predmetnog ugovora, a niti je bio punomoćnik tužitelja, odnosno nije imao punomoć za taj pravni posao.

Polazeći od toga, sud prvog stupnja zaključuje da ovlaštenje za sklapanje spornog ugovora o zajmu ne proizlazi niti iz dostavljene punomoći (list 213. spisa) jer se radi o općoj punomoći izdanoj 1996., a niti se kao dokaz u tom pravcu može prihvatiti sadržaj potvrde od 20. prosinca 2012. (list 331. spisa). Stoga, pozivajući se na odredbe iz članka 84. stavak 1. i članka 88. ZOO-a, smatra da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da bi sporni ugovor o zajmu bio sklopljen od strane ovlaštene osobe pa zaključuje da ugovor o zajmu nije ni nastao i da ne postoji obveza isplate po osnovi takvog ugovora.

Osim toga, sve kada bi se uzelo da je tužitelj podnošenjem tužbe izrazio volju za naknadno odobrenje sklapanja predmetnog ugovora, prvostupanjski sud ističe da iz utvrđenih dokaza, bez obzira na sadržaj spornog ugovora, ne proizlazi da je tužitelj, kao zajmodavac, temeljem navedenog ugovora o zajmu predao tuženiku iznos novca od tadašnjih 18.000,00 DEM. Zbog toga, polazeći od pravne prirode ugovora o zajmu, sud prvog stupnja smatra da u slučaju kada zajmoprimac nije niti primio sporni novčani iznos, ne postoji ni obveza tuženika na vraćanje onog što nije primljeno.

Odbijajući žalbu tužitelja kao neosnovanu drugostupanjski sud prihvaća sva činjenična i pravna utvrđenja suda prvog stupnja ističući pritom da se u konkretnom slučaju ne radi niti o prividnom sklapanju ugovora (članak 61. stavak 1. ZOO), a niti ima mjesta obnovi (novaciji) ugovora u smislu odredbe iz članka 349. ZOO-a.

Međutim, takva se primjena materijalnog prava ne može prihvatiti.

Odredbama članka 88. ZOO-a, koje se u ovom slučaju primjenjuju na temelju odredbe iz članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/2018, u daljnjem tekstu: ZOO/05), uređeno je pitanje sklapanja ugovora od strane neovlaštene osobe tako što je propisano: (1) Ugovor što ga neka osoba sklopi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegova ovlaštenja obvezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri, (2) Strana s kojom je ugovor sklopljen može zahtijevati od neovlašteno zastupanog da se u primjerenom roku izjasni da li ugovor odobrava, (3) Ako neovlašteno zastupani ni u ostavljenom roku ugovor ne odobri, smatra se da ugovor nije ni sklopljen.

Naknadno odobrenje ugovora može biti učinjeno ne samo izrijekom već i konkludentnim radnjama, dakle, ugovor što ga je neka osoba sklopila kao punomoćnik u ime drugoga bez njegova ovlaštenja može se naknadno odobriti ne samo izričito nego i na drugi način kojim se nedvojbeno može izraziti očitovanje volje (npr. ispunjenjem obveze iz ugovora, primanjem ispunjenja i sl.).

U ovom je slučaju nesporno da je tužitelj u cijelosti ispunio svoj dio ugovorne obveze iz ugovora i da je protiv tuženika podnio tužbu u kojoj se izrijekom poziva na sadržaj ugovora o zajmu. Na takav je način tužitelj, kao neovlašteno zastupani, nesumnjivo naknadno odobrio odnosni ugovor, što tužitelj uostalom jasno potvrđuje i u potvrdi od 20. prosinca 2012. (list 331. spisa).

Prema tome, nižestupanjski sudovi su pogrešno zaključili da sporni ugovor nije ni nastao, naprotiv, kako je neovlašteno zastupani naknadno odobrio ugovor, to on proizvodi sve namjeravane pravne posljedice. Prema izričitom sadržaju odnosnog ugovora, kojeg je nesporno potpisao i sam tuženik, on je primio iznos od 18.000,00 DEM u gotovini. Istina, tijekom postupka je utvrđeno da je sporni novčani iznos tuženik primio u vrijednosti kupljene stvari, međutim, bez da ga je ikada isplatio tužitelju ili mu vratio kupljenu stvar. Pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da se u konkretnom slučaju ne radi o samostalnom ugovoru o zajmu, naime, polazeći od sadržaja cjelokupnog obvezno-pravnog odnosa stranaka i odlučnih činjenica u vezi s isplatom utužene tražbine, sporni ugovor bi zapravo bio dodatak osnovnom ugovoru o kupoprodaji jer je tim ugovorom isplata ostatka kupoprodajne cijene odgođena uz određenu godišnju kamatu. Stoga je odnosni ugovor o zajmu svojevrsni dodatak ugovoru o kupoprodaji video opreme pa je glavni pravni posao na takav način postao istovjetan kupoprodajnim ugovorima s obročnom otplatom, u kojem prodavatelj „kreditira“ kupca, odnosno drugim sličnim kupoprodajnim pogodbama koje imaju istu pravnu bit (članak 542. i 550. ZOO).

Prema tome, očito je da su stranke glavni kupoprodajni ugovor nadopunile dodatkom (nazvavši ga „ugovor o zajmu“) u kojem je isplata dijela kupoprodajne cijene (koju tuženik nije mogao platiti odjednom u vrijeme kada je platio 25.000,00 DEM), odgođena s tim da je, u slučaju prodavateljevog otkaza tog ugovora, tuženik dužan isplatiti tužitelju ostatak kupoprodajne cijene s kamatama.

Kako sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva (članak 187. stavak 3. ZPP), to valja zaključiti da u ovom slučaju postoji valjan pravni posao i da upravo iz njega proizlazi osnovanost tužiteljeve novčane tražbine.

Slijedom navedenog, polazeći od neupitnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, iz kojih visina ostatka cijene koju tuženik ima platiti za kupljenu i predanu stvar ni u čemu nije sporna, dakle, nije sporno da se radi o neplaćenih 18.000,00 DEM ili sada 9.203,25 EUR-a, kao i da je tužitelj pozvao tuženika na isplatu spornog novčanog iznosa, to je u tom dijelu, pravilnom primjenom materijalnog prava, valjalo preinačiti pobijane nižestupanjske presude i tužitelju, koji je strana pravna osoba sa sjedištem u inozemstvu, dosuditi utuženu glavnicu sporne devizne tražbine.

Tužitelja su dosuđene i zatezne kamate tekuće od dospijeća, tj. od dana podnošenja tužbe, tj. 19. veljače 1986., a ne od 11. veljače 1986. kako je utuženo, stoga je revizija samo u tom (neznatnom) dijelu odbijena kao neosnovana (članak 393. ZPP).

Prema tome, počevši od 19. veljače 1986. do 28. veljače 2002., na dosuđenu deviznu tražbinu (18.000,00 DEM) tužitelj ima pravo na zatezne kamate po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju za DEM, dok ga na iznos od 9.203,25 EUR pripadaju kamate tekuće od 1. ožujka 2002. do 31. prosinca 2005. po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju za EUR-e, dakle, zatezne kamate po stopi koja zavisi od valute u kojoj je izražena novčana tražbina.

Na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. listopada 2018. br. Su-IV-4/18-13, zauzeto je slijedeće pravno shvaćanje:

„Na novčane obveze u devizama (neovisno o valuti obveze) zatezne kamate teku po stopi koja je jednaka kamatnoj stopi za novčane obveze u domaćoj valuti i to od 1. siječnja 2006., kada je stupila na snagu odredba članka 22. stavka 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05).“

Prema tome, na osnovi odredbe iz članka 22. stavak 4. ZOO/05, tužitelja od 1. siječnja 2006. (od kada je stupio na snagu ZOO/05), pripadaju zakonske zatezne kamate neovisno o valuti u kojoj je izražena novčana tražbina jer se na tu pravnu normu ne odnosi završna odredba o stupanju na snagu iz članka 1165. ZOO/05. Zatezne kamate su naknada za korištenje tuđeg novca u određenom vremenu pa se obračunavaju prema propisima koji su na snazi u razdoblju na koji se obračun kamata odnosi, zato na novčane obveze izražene u stranoj valuti od 1. siječnja 2006. teku zatezne kamate po istim stopama i po jednakim pravilima kao i za novčane obveze u domaćoj valuti. Slijedom toga se članak 22. stavak 4. ZOO/05 odnosi na sve obveze plaćanja zateznih kamata tekućih nakon njegovog stupanja na snagu, neovisno o tome kada je (glavni) obvezni odnos nastao (tako i u Revx-1130/13 i Revt-41/10).

Prema tome, u razdoblju od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate po stopi čija je visina propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“, broj 153/04), odnosno u visini od 15% godišnje, dok od 1. siječnja 2008. p do isplate, tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate po stopi koja je sukladna odredbama članka 29. stavak 2. ZOO/05.

U odnosu na ostala pravna pitanja (pobliže navedena u izreci rješenja) u sadržaju revizije nisu izloženi razlozi zbog kojih revident smatra da su ta pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (članak 382. stavak 3. ZPP). Stoga revizija u odnosu na ta pitanja nije dopuštena.

Na temelju odredbe iz članka 164. stavak 3. ZPP-a tužitelju nisu dosuđeni parnični troškovi nastali prije revizijskog dijela postupka jer je podnesak (troškovnik) s određeno zatraženim troškovima tužitelj dostavio sudu tek 14. siječnja 2013. (list 340. spisa), dakle, nakon što je 11. siječnja 2013. zaključena glavna rasprava (list 337. spisa).

Slijedom toga, imajući na umu da u ovom slučaju vrijednost predmeta spora, kako je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja, čini protuvrijednost utuženog iznosa strane valute prema tečaju DEM (134,58) koji je vrijedio na dan podnošenja tužbe (vps. 2.422,00 kn), na temelju odredbe iz članka 154. stavak 3. u vezi s člankom 155. ZPP-a tužitelju su dosuđeni samo troškovi za sastav revizije.

Primjenom Tbr. 48. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/2014, 118/2014, 107/2015, u daljnjem tekstu: OT), tužitelju su po Tbr. 10. toč. 6. OT-a dosuđeni troškovi za sastav revizije u iznosu od 375,00 kn te po Tbr. 42. OT-a još 25% PDV-a, tj. 93,75 kn ili sveukupno 468,75 kn. Kako u spisu predmeta nema dokaza da je tužitelj bilo kada platio sudsku pristojbu za reviziju to taj dio troškova neosnovano zahtijeva.

Iz tih je razloga, na temelju odredbe iz članka 395. stavak 1. i članka 393. te 392.b stavak 5. ZPP-a, valjalo presuditi i riješiti kao u izreci.

Zagreb, 20. studenog 2018.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.