I Kž-818/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 818/1992-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. Novoselec Petra, kao predsjednika vijeća, te mr. Horvatinović Ružice i dr. Pavišić Berislava, kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Č.Ž. i dr., zbog krivičnog djela iz čl. 236.b. st. 1., 236.f. st. 1. i 236.o. KZH, odlučujući o žalbi vojnog tužitelja podnesenoj protiv rješenja vijeća Okružnog suda u Zagrebu od 13. listopada 1992. K-156/92 (Kv-506/92), u sjednici održanoj 4. studenog 1992.,

r i j e š i o j e :

I. Uvažava se djelomično žalba javnog tužitelja preinačuje se pobijano rješenje ali samo u odnosu na opt. Č.Ž.,.J.D.,.P.S. .T.N. te se krivični postupak u odnosu na te optuženike ima nastaviti.

II. Odbija se u ostalom dijelu kao neosnovana žalba javnog tužitelja i to u odnosu na opt. V.B.,.B.D.,.P.M.,.P.M.,.J.M.,.P.U.,.P.B. .V.S..

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanim prvostepenim rješenjem vijeća Okružnog suda u Zagrebu obustavljen je krivični postupak protiv opt. Č.Ž.,.V.B.,.B.D.,.J.D.,.P.M.,.P.S.,.P.M.,.J.M.,.P.U.,.P.B.,.T.N.,.V.S. .B.D.,. . . . ...Č.Ž.,.J.D.,.P.S. .T.N. zbog kriv. djela iz čl. 236.o. u svezi s čl. 236.b. i 236.f. KZH, a protiv svih ostalih optuženika zbog krivičnog djela iz čl. 236.f. KZH. Postupak je obustavljen na temelju čl. 1. st. 1. i 2. Zakona o oprostu od krivičnog progona i postupaka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske.

I Kž 818/92

Protiv tog rješenja žalbu je podnio vojni tužitelj u odnosu na sve optuženike osim opt. B.D., navedenog u pobijanom rješenju pod XIII. iz čega se zaključuje da je vojni tužitelj ustanovio da je B.D. sin J. .N. rodjen 4. veljače 1955. u P. pogrešno dva puta optužen. Postoje, naime, protiv B.D. sa potpuno istovjetnim osobnim podacima dvije optužnice i to na listu 94 i 123 spisa za krivično djelo iz čl. 236.f. KZH, koje se optužnice razlikuju samo u tome što se prvom optuženiku stavlja na teret da je djelo učinio tijekom mjeseca kolovoza a drugom počev od mjeseca rujna 1991. godine. Ukoliko se ipak radi o dvije osobe onda je pobijano rješenje u odnosu na B.D. navedenog pod XIII. postalo pravomoćno, jer se u odnosu na tog optuženika vojni tužitelj ne žali.

Žalba vojnog tužitelja djelomično je osnovana i to samo u odnosu na opt. Č.Ž.,.J.D.,.P.S. .T.N.. Ovim se, naime, optuženicima na gotovo istovjetan način prema opisu djela u optužnici stavlja na teret takvo sudjelovanje u oružanom sukobu, u kojem je došlo do nasilnog ranjavanja i usmrćivanja više gradjana Republike Hrvatske, a i do temeljitog rušenja većeg broja gospodarskih i stambenih objekata. Taj sastojak činjeničnog opisa djela upućuje na osnovanu sumnju da je ponašanje ovih optuženika krivično djelo koje je na temelju čl. 2. Zakona o oprostu, izuzeto od primjene toga zakona. To stoga što spomenute teške posljedice navedene u opisu inkriminiranog djela ukazuju na sumnju da se u ponašanju optuženika radi o takvom postupanju koje može predstavljati krivično djelo na čiji je progon Republika Hrvatska obvezna prema odredbama medjunarodnog prava. To imajući primjerice u vidu odredbu čl. 3. i 147. četvrte Ženevske konvencije o zaštiti gradjanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. u kojoj se medju postupcima, koji su izričito zabranjeni predvidjaju upravo sadržaji koji su optuženicima stavljeni na teret. Oni zahtijevaju sudsku ocjenu opstojnosti sastojaka krivičnog djela iz čl. 142., 150. a i 151. Krivičnog zakona preuzetog (NN br. 53/91 - KZJ) kao zakon Republike Hrvatske, ili eventualnih drugih inkriminacija protiv čovječnosti i medjunarodnog prava što je obveza koja za Republiku Hrvatsku proizlazi iz odredaba medjunarodnih ugovora (primjerice iz čl. 146. ranijeg spomenute četvrte ženevske konvencije). Kako se ovim optuženicima, takodjer stavlja na teret da su aktivnim učestvovanjem u oružanim sukobima, u kojima je došlo do već rečenih posljedica, istovremeno svoje djelovanje poduzeli u cilju nasilnog otcijepljenja toga dijela teritorija od Republike Hrvatske, to je i u odnosu na to krivično djelo osnovana žalba vojnog tužitelja, jer je nasilno otcijepljivanje dijela teritorija jedne suverene države nesumnjivo u suprotnosti s odredbama medjunarodnog prava. Tek nakon provedenog postupka sud će moći ocijeniti krivičnu odgovornost optuženika za krivična djela protiv čovječnosti i medjunarodnog prava i nakon toga donijeti odgovarajuće sudske odluke.

U odnosu na ostale optuženike, kojima se stavlja na teret samo krivično djelo oružane pobune iz čl. 236.f. KZH, koje se sastoji u čuvanju tzv. straža na odnosnim područjima, vojni tužitelj niti ne suprodstavlja neku argumentaciju razlozima pobijanog rješenja već u odnosu na sve optuženike zajedno, dakle, i one kojima se stavljaju na teret teža krivična djela zaključuje da se tek nakon provedenog postupka može ustanoviti tko je od njih što učinio. Takvo paušalno pobijanje rješenja u odnosu na ostale optuženike nije prihvatljivo.

Takodjer iz žalbe tužitelja proizlazi da on izdvaja četvoricu optuženika kojima se

I Kž 818/92

stavlja na teret prema opisu djela krivično djelo iz čl. 236.o. u svezi sa krivičnim djelom iz čl. 236.b. i f. KZH, pri čemu posebno ne spominje opt. P.B. čije je djelo takodjer pravno označeno pored čl. 236.f. i po čl. 236.b. KZH. Medjutim, prema opisu djela tom se optuženiku kao i ostalima u odnosu na koje se žalba vojnog tužitelja odbija, stavlja na teret samo krivično djelo oružane pobune, a ne opisuje u čemu bi se nalazili elementi krivičnog djela ugrožavanja teritorijalne ukupnosti, odnosno pokušaja nasilnog otcijepljenja dijela teritorija Republike Hrvatske. Ovom optuženiku se, naime, opisom učinjenog djela stavlja na teret samo učestvovanje u držanju straža na položajima oko sela L., što još ne predstavlja i pokušaj otcijepljenja toga sela od teritorija Republike Hrvatske i to upotrebom sile. Navodi u činjeničnom opisu djela, da je optuženik primio uniformu s pripadajućom opremom i naoružanjem te držao straže u cilju odvajanja toga područja od Republike Hrvatske ukazuje na motiv optuženikova postupanja, ali još ne sadrži sva bitna obilježja krivičnog djela iz čl. 236.b. KZH već se radi samo o krivičnom djelu iz čl. 236.f. KZH koje prema stajalištu ovoga suda potpada pod oprost.

Stoga je na temelju čl. 397. st. 3. ZKP trebalo odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 4. studenog 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka v.r.

dr. Novoselec Petar v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši stručni referent:

(Vladimir Vuletin)