I Kr-182/1995-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kr 182/1995-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Gudelj Milana, Neve Šibl, Senke Klarić-Baranović i Ane Garačić, kao članova vijeća i savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv os. Đ. K. zbog krivičnog djela iz čl. 161. st. 2. u svezi čl. 156. st. 1. KZRH, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno ublažavanje kazne, dostavljenom s prijedlogom Županijskog suda u Požegi br. K-45/93 (Kv-102/95) od 29. lipnja 1995. godine, u sjednici održanoj 5. listopada 1995. godine,

r i j e š i o j e :

Odbija se zahtjev os. Đ. K. za izvanredno ublažavanje kazne.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Županijskog suda u Požegi br. K-45/93 od 15. rujna 1993. godine koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Kž-967/93 od 17. veljače 1994. godine, Đ. K. oglašen je krivim zbog krivičnog djela iz čl. 161. st. 2. u svezi čl. 156. st. 1. KZRH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Nakon pravomoćnosti presude osuđenik je podnio zahtjev za izvanredno ublažavanje kazne u kojem navodi, da je prema obitelji pok. A. Č. uspostavio humani odnos. Osim toga, kao dragovoljac domovinskog rata je obolio, tako da se liječi na neuropsihijatrijskom odjelu bolnice u Slavonskom Brodu, što je posvjedočio odgovarajućom medicinskom dokumentacijom.

Okružni državni odvjetnik iz Požege izrazio je mišljenje da se osuđenikov zahtjev odbije, dok je Županijski sud u Požegi predložio da se zahtjev djelomično uvaži.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske je mišljenja, da nisu ispunjeni uvjeti za izvanredno ublažavanje kazne.

Zahtjev nije osnovan.

U postupku izvanrednog ublažavanja kazne vrijedi propis čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH o granicama ublažavanja kazne, a na temelju tog propisa se ne može izreći manja kazna od

I Kr 182/1995-3

kazne zatvora u trajanju od jedne godine (na koju je osuđenik upravo osuđen) za krivično djelo za koje je kao najmanja zaprijećena kazna zatvora u trajanju od tri ili više godina.

Kako je os. Đ. K. oglašen krivim za krivično djelo iz čl. 161. st. 2. (teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa) za koje je zakonom propisana najmanja mjera kazne zatvora u trajanju od tri godine, on je već osuđen na najnižu kaznu koja mu se i primjenom propisa o ublažavanju kazne mogla izreći.

S obzirom na iznijeto, nema zakonskih uvjeta da se osuđeniku kazna izvanredno ublaži, sve i da postoje nove okolnosti u smislu čl. 399. ZKP, zbog čega je zahtjev osuđenika, na temelju čl. 401. st. 6. ZKP, trebalo odbiti kao neosnovan.

U Zagrebu, 5. listopada 1995.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac v.r.

Katica Jelić v.r.