Supreme Court dismisses appeal as inadmissible due to lack of cited laws and failure to meet admissibility criteria under ZPP.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against the High Commercial Court's decision regarding the registration of a worker representative on the supervisory board. The defendant argued that the lower court erred in law by registering a mandate lacking specific statutory elements and failing to verify the appointment document's validity. The court rejected these arguments because the appeal did not cite any applicable laws or precedents, violating the strict admissibility requirements of the Code of Civil Procedure.
Legislator headnote
AI generatedčl. 392. st. 1. i čl. 392.b st. 2. ZPP: An appeal is inadmissible if the appellant fails to cite the relevant legal provisions and precedents supporting their arguments, as required by the Code of Civil Procedure.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revt 173/17-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Radničko vijeće trgovačkog društva O. d.d. O., OIB: …, kojeg zastupa po punomoćnik K. A., odvjetnik u O., protiv tuženika O. p. d.d. OIB: …, O., kojeg zastupa punomoćnica J. M., odvjetnica u Z., radi utvrđenja i upisa u sudski registar člana nadzornog odbora društva, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-9014/2013-4 od 24. svibnja 2016., kojom je djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-55/13- 15 od 18. srpnja 2013., u sjednici održanoj 11. travnja 2017.,
r i j e š i o j e:
I. Revizija tuženika protiv točke II. presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-9014/2013-4 od 24. svibnja 2016. se odbacuje kao nedopuštena.
II. Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.
Obrazloženje
Trgovački sud u Osijeku presudom poslovni broj P-55/13-15 od 18. srpnja 2013. sudio je:
„1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti radi utvrđenja da je D. A. iz O., predstavnik radnika u nadzornom odboru tuženika O. d.d. O., OIB … od 15. srpnja 2011. te da je tuženik O. p. d.d. O., OIB … dužan izvršiti upis u sudski registar Trgovačkog suda u Osijeku imenovanog predstavnika radnika D. A. iz O., nadzorni odbor O. d.d. O., OIB … i tužitelju naknadi parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena od 18. srpnja 2013. do isplate u roku od 8 dana, kao neosnovan.
2. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 5.750,00 kn u roku od 8 dana.
3. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.581,50 kn kao neosnovan.“
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-9014/2013-4 od 24. svibnja 2016. preinačio je dio točke I. i točku II. izreke prvostupanjske presude te je sudio:
„1. Utvrđuje se da je D. A. iz O., predstavnik radnika u nadzornom odboru tuženika O. p. d.d., OIB …, O., od 15. srpnja 2011.
2. Nalaže se tuženiku O. d.d., OIB …, O., izvršiti upis u sudski registar Trgovačkog suda u Osijeku imenovanog predstavnika radnika D. A. iz O., u nadzorni odbor O. p. d.d., OIB …, O.,
3. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 5.292,50 kn (pettisućadvjestodevedesetdvije kune i pedeset lipa) sa zakonskim zateznim kamatama od 18. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14 % godišnje i od 1. siječnja 2016. do isplate po stopi od 8,05% godišnje, a u slučaju promjene, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
4. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 5.750,00 kn (pettisućasedamstopedeset kuna).“(točka II. izreke).
Taj sud je odbio kao neosnovanu tužiteljevu žalbu protiv odluke o parničnim troškovima u točki 1. Izreke prvostupanjske presude, u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 3.770,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom, te je u tom dijelu potvrdio prvostupanjsku odluku. (točka I. izreke).
Protiv točke II. drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku zbog revizijskih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava, te reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih i postupovnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, o kojima revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanjima o kojima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.
Predložio je da Vrhovni sud RH prihvati reviziju te preinači drugostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev, a tužitelju naloži naknaditi tuženiku parnične troškove, a podredno da ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati Visokom trgovačkom sudu RH na ponovno suđenje.
Tužitelj je odgovorio na reviziju i predložio da Vrhovni sud RH odbaci reviziju kao nedopuštenu, a ako nađe reviziju dopuštenom, odbije reviziju kao neosnovanu, a tuženiku naloži naknaditi tužitelju troškove odgovora na reviziju.
Revizija je nedopuštena.
Vijeće revizijskog suda je prije odluke o osnovanosti revizije ispitalo dopuštenost revizije, imajući pri tome na umu da je tuženik podnio tzv. redovnu reviziju iz čl. 382. t. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), i tzv. izvanrednu reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP, te polazeći od toga da je izvanredna revizija dopuštena samo u slučaju kad protiv drugostupanjske presude nije dopuštena redovna revizija.
Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:
1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, 2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,
3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ovoga Zakona.
U postupku pred trgovačkim sudovima vrijednosni kriterij za dopuštenost revizije iznosi 500.000,00 kuna (čl. 497.a ZPP).
U ovom slučaju tužitelj je označio vrijednost predmeta spora u iznosu od 10.001,00 kuna (list 70. spisa), pa nije ispunjen vrijednosni kriterij od 500.000,00 kuna, a ne radi se o pobijanoj presudi donesenoj u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa.
Nadalje, suprotno tvrdnji tuženika, u ovom slučaju se ne radi niti o drugostupanjskoj presudi donesenoj prema odredbama članka 373.a i 373.b ovoga Zakona, jer je u obrazloženju drugostupanjske presude navedeno kako je prvostupanjska presuda preinačena po čl. 373. točka 3. ZPP, zato što je sud smatrao da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Analizom sadržaja obrazloženja prvostupanjske i drugostupanjske presude ovaj sud je ocijenio da se doista radi o preinačenju prvostupanjske presude primjenom odredbe čl. 373. točka 3. ZPP.
Stoga protiv drugostupanjske presude nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP.
Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi članka 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:
1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,
2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.
U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Iz navedenog slijedi da za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP moraju biti kumulativno ispunjeni svi propisani kriteriji, pa je dopuštena samo ona revizija u kojoj su naznačena pravna pitanja koja se tiču primjene točno određenog propisa ili drugog izvora prava, da je pitanje važno za rješenje konkretnog spora zato što se radi o propisu i/ili drugom izvoru prava na kojemu sud temelji obrazloženje pobijane odluke, da je u reviziji naznačen razlog važnosti primjerice naveden u toj odredbi ili koji drugi obrazloženi razlog važnosti, te da se zaista radi o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u vezi s kojim Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.
Vijeće Vrhovnog suda RH ispitalo je dopuštenost revizije te je utvrdilo da predmetna revizija ne ispunjava propisane kriterije dopuštenosti.
Pobijana drugostupanjska presuda je donesena na temelju utvrđenja:
- da su radnici tuženika 31. ožujka 2011., sukladno odredbi čl. 137. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 - dalje: ZR), izabrali svoje predstavnike u radničko vijeće,
- da su 20. travnja 2011. članovi radničkog vijeća izabrali D. A. za predsjednika radničkog vijeća, a 13. srpnja 2011., temeljem odredbe čl. 163. ZR-a, radničko vijeće donijelo je jednoglasnu odluku o imenovanju člana, predstavnika radnika, u nadzorni odbor tuženika, o čemu je tuženik obaviješten dopisom od 15. srpnja 2011.,
- da je tuženik pozvan izvršiti pravne radnje kojima bi omogućio predstavniku radnika sudjelovanje u radu nadzornog odbora, te upis u sudski registar,
- da je D. A. prestao radni odnos odlukom o otkazu od 27. travnja 2012.
S obzirom na navedena činjenična utvrđenja drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu primjenom slijedećih zakonskih odredaba:
- čl. 163. ZR, kojom je propisano da u trgovačkom društvu, u kojem se sukladno posebnom propisu utemeljuje organ koji nadzire vođenje poslova (nadzorni odbor) jedan član organa društva koji nadzire vođenje poslova, mora biti predstavnik radnika, kojeg imenuje i opoziva radničko vijeće,
- čl. 256. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“, broj 111/1993, 34/1999, 121/1999, 52/2000, 118/2003, 107/2007, 146/2008, 137/2009 - dalje ZTD) kojom je propisano da članove nadzornog obora u dioničkom društvu bira glavna skupština društva, a kad je posebnim zakonom to propisano, u statutu se određuje broj članova odbora koje imenuju zaposleni,
- čl. 262. ZTD, kojom je propisano da uprava i predsjednik nadzornog odbora moraju svaku promjenu u sastavu nadzornog odbora bez odgađanja objaviti onako kako se objavljuju priopćenja društva i u propisanom roku podnijeti registarskom sudu prijavu za upis promjene u sudski registar.
Prvostupanjski sud je naime svoju odbijajuću odluku utemeljio na činjenici da imenovani predstavnik radnika nije u radnom odnosu kod tuženika. Međutim, prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, navedena nesporna činjenica nije razlog neosnovanosti tužbenog zahtjeva, jer odredbama Zakona o radu niti odredbama Zakona o trgovačkim društvima, nije propisao da predstavnik radnika u nadzornom odboru mora biti u radnom odnosu u trgovačkom društvu. Navedeno ograničenje iz odredbe čl. 141. st. 1. ZR-a odnosi se isključivo na aktivno biračko pravo, a u pogledu pasivnog biračkog prava za predstavnika radnika, kao člana nadzornog odbora društva, vrijede iste pretpostavke kao i za svakog drugog njegovog člana, dakle, da se radi o fizičkoj, poslovno sposobnoj osobi. U prilogu tome govori i odredba čl. 163. st. 4. ZR-a, kojim je propisano da član organa iz st. 1. tog članka imenovan od strane radničkog vijeća, ima isti pravni položaj kao i drugi imenovani članovi tog organa.
Dakle, s obzirom na to da je nesporno kako je D. A. imenovan sukladno odredbi čl. 163. ZR-a, tuženik je bio dužan, sukladno odredbi čl. 262. ZTD-a izvršiti upis te činjenice u sudski registar nadležnog suda. Međutim, taj upis ima samo deklaratoran učinak, budući da je odredbom čl. 258. ZTD-a propisano da mandat članu nadzornog odbora počinje danom donošenja odluke. Budući da je radničko vijeće odluku o imenovanju donijelo 13. srpnja 2011., od tog je dana D. A. predstavnik radnika u nadzornom odboru tuženika, iz čega je drugostupanjski sud našao osnovanim tužbeni zahtjev.
Tuženik je revizijom osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjske presude te je naznačio slijedeća pitanja:
„1. da li je sud dužan po službenoj dužnosti paziti na pravnu valjanost (ništavost) isprave koja je temelj upisa u sudski registar, konkretno Odluke o imenovanju predstavnika radnika u nadzorni odbor od 13.7.2011. godine, ako u toj odluci nije naveden mandat na koji se imenovana osoba imenuje;
2. da li sud može naložiti tuženiku provedbu upisa u sudski registar odluke tužitelja koja je manjkava po Zakonu o trgovačkim društvima i po Zakonu o sudskom registru, jer ne sadrži sve propisane elemente predviđene zakonom;
3. da li sud može naložiti tuženiku provedbu upisa u sudski registar odluke tužitelja ukoliko istovremeno tužitelj nije pribavio ispravu - izjavu osobe koju je imenovao u nadzorni odbor o prihvatu postavljenja;
4. da li se može materijalnopravno presuditi (odbiti ili usvojiti) tužbeni zahtjev koji nije određeno postavljen;
5. da li se može materijalnopravno presuditi (odbiti ili usvojiti) tužbeni zahtjev u kojem činidba nije moguća na dan donošenja presude?“
U reviziji međutim nisu navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njih odnose.
Nadalje, kao razlog važnosti pitanja tuženik je naveo o tim pitanjima revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanjima o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova i to Županijskog suda u Puli u odluci poslovni broj Gž-405/96 od 28. listopada 1996. i Visoki trgovački sud RH u rješenju poslovni broj Pž-7616/06-4 od 23. siječnja 2007.
Analizom navedenih drugostupanjskih odluka je utvrđeno da se ne radi o odlukama donesenim u identičnoj procesnoj situaciji i na temelju istih činjeničnih utvrđenja.
Tuženik je također naveo da je o naznačenim pitanjima revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, međutim nije određeno naveo ni jednu odluku Vrhovnog suda RH.
Stoga podnesena revizija ne udovoljava propisanim kriterijima, pa je valjalo odbaciti reviziju po čl. 392. st. 1. i čl. 392.b st. 2. ZPP.
Tužitelj nema pravo na naknadu troškova odgovora na reviziju jer se ne radi o potrebnim troškovima (arg. iz čl. 164. i 155. st. 1. ZPP).
Zagreb, 11. travnja 2017.
Predsjednik vijeća:
Aleksandar Peruzović, v. r.