Gž R-184/2018-2 · Županijski sud u Rijeci

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž R-184/2018-2

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Barbare Bosner, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. G. iz O., OIB:.., zastupanog po punomoćniku A. I., odvjetniku u R., protiv tuženika H. F. d.d. u stečaju, S. G., . OIB: ..., zastupanog po stečajnoj upraviteljici M. H., iz S. OIB: ..., a ona po punomoćniku G. K., odvjetniku u S., radi poništenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-304/16 od 31. siječnja 2018., u sjednici vijeća 17. rujna 2020.

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-304/16 od 31. siječnja 2018.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme od 7. ožujka 2016. u odnosu na tužitelja. Odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

Točkom II izreke naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.700,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19– dalje: ZPP), predlažući da se pobijana presuda preinači, a podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženik u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda i predlaže da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za poništenje odluke tuženika kojom je tužitelju izvanredno otkazan ugovor o radu od 7. ožujka 2016.

U prvostupanjskom postupku nije sporno da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika radi obavljanja poslova direktora društva temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 16. ožujka 2012. Nadalje, nije sporno da je 11. veljače 2016. nad tuženikom otvoren stečajni postupak rješenjem Trgovačkog suda u Splitu broj St-9/2015, da je za stečajnu upraviteljicu imenovana M. H. te da je tužitelju otkazan ugovor o radu 15. veljače 2016. zbog otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom u primjeni odredbe čl. 120. Stečajnog zakona („Narodne novine“ br. br. 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 116/10, 25/12 i 133/12- dalje: SZ) s otkaznim rokom u trajanju od jednog mjeseca, te da je odluka o tom otkazu stavljena izvan snage pobijanom odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju.

Temeljem provedenih dokaza prvostupanjski sud utvrđuje da je stečajna upraviteljica tuženika M. H. kontaktirala tužitelja radi dogovora termina primopredaje te da je 20. veljače 2016. poslala tužitelju SMS poruku kojom ga se poziva na sastanak u sjedištu društva za dan 23. veljače 2016. (utorak), a tužitelj je SMS porukom stečajnoj upraviteljici potvrdio dolazak na sastanak. Nastavno tome, utvrđuje da je tužitelj otkazao taj sastanak pola sata prije prije dogovorenog termina, predlažući da se sastanak održi 24. veljače 2016. (srijeda), na što je stečajna upraviteljica pristala, međutim tužitelj da se toga dana nije pojavio u sjedištu društva, niti je opravdao izostanak, pa da je stečajna upraviteljica 25. veljače 2016. email porukom na pozvala tužitelja da 26. veljače 2016. (petak) u 11,00 sati službeni mail tužitelja (f.@h..hr)

pristupi u društvo i da joj pripremi i uruči svu dokumentaciju relevantnu za poslovanje društva. Nadalje, utvrđuje da se taj sastanak nije održao jer je tužitelj email porukom prethodnog dana obavijestio stečajnu upraviteljicu da neće doći jer se nalazi na godišnjem odmoru te da je stečajna upraviteljica nakon toga donijela Odluku o prestanku godišnjeg odmora tužitelju s danom 26. veljače 2016. i o dužnosti radnika da pristupi na rad 29. veljače 2016. Pored toga, iz sadržaja iskaza stečajne upraviteljice tuženika te svjedoka S. D. i D. S., radnika tuženika, prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelju na njegov zahtjev S. D. sačinila (retroaktivno) bjanko odluku o korištenju godišnjeg odmora 1. ožujka 2016.

Nastavno tome, stajalište je suda prvog stupnja da je stečajna upraviteljica kao zakonska zastupnica tuženika bila ovlaštena donijeti odluku o prestanku godišnjeg odmora tužitelja, kao i dostaviti je tuženiku putem službenog e-maila cijeneći da je to bio uobičajen način komunikacije između stranaka uz stajalište da se nije radilo o odluci o otkazu u odnosu na koju je dostava propisana odredbom čl. 132. ZR-a. Konačno, utvrđuje da je tužitelj tu odluku zaprimio na službeni mail (koji je u to vrijeme ispravno funkcionirao svim zaposlenicima). Nastavno, utvrđuje da tužitelj nije pristupio na rad 29. veljače 2016., ni nakon toga pa prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik imao opravdani razlog da tužitelju izvanredno otkaže ugovor o radu jer je osim što je neopravdano izostao s posla u razdoblju od 29. veljače 2016. do donošenja odluke o izvanrednom otkazu, retroaktivno donio odluku o godišnjem odmoru kada za to više nije bio ovlašten, slijedom čega utvrđuje da su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 116. st. 1. ZR-a za izvanredni otkaz i odbija zahtjev tužitelja kao neosnovan.

Pri tome, u odnosu na sadržaj odluke o izvanrednom otkazu, prvostupanjski sud smatra da je tuženik bio ovlašten tom odlukom staviti izvan snage i odluku o redovnom otkazu ugovora o radu tužitelju od 15. veljače 2016. jer mu do tada nije bio prestao radni odnos po toj (prethodnoj odluci) o otkazu.

Odluku o parničnom trošku prvostupanjski sud donosi primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka pa tako ni povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Tužitelj u žalbi ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 299. st. 2. i 3. ZPP-a navodeći da je prvostupanjski sud protivno potonje navedenoj odredbi proveo dokaze saslušanjem svjedoka S. D. i D. S. te uvidom u povratnicu od 1. ožujka 2016. jer su neopravdano predloženi nakon zaključenja prethodnog postupka, konačno ukazujući da ni iz sadržaja iskaza tih svjedoka ne proizlazi utvrđenim da je tužitelju uručena odluka tuženika o prestanku korištenja godišnjeg odmora te osporavajući da se povratnica od 1. ožujka 2016. odnosi na uručenje tužitelju (bjanko) odluke o korištenju godišnjeg odmora.

Prednje izneseni žalbeni navodi nisu osnovani.

Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi da je prethodni postupak zaključen na raspravnom zapisniku od 20. listopada 2016. te je određeno provođenje dokaza uvidom u dokumentaciju priloženu u spis i saslušanjem zz tuženika, stečajne upraviteljice M. H.. Nadalje proizlazi da je tuženik u podnesku predanom na ročištu za glavnu raspravu održanom 24. svibnja 2017. pozivom na odredbu čl. 299. st. 2. ZPP-a predložio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka S. D. i D. S. na okolnost da je tužitelju naknadno sačinjena odluka o korištenju godišnjeg odmora (početkom ožujka 2015.) uz obrazloženje da tuženik nije imao saznanja o tome prije saslušanja stečajne upraviteljice u postupku, niti je mogao znati da će tužitelj navode stečajne upraviteljice o toj okolnosti osporavati. U daljnjem tijeku postupka tužitelj se protivio provođenju dokaza saslušanjem navedenih svjedoka uz tvrdnju da se ne radi o dokazu koji tuženik nije mogao iznijeti bez svoje krivnje prije zaključenja prethodnog postupka ukazujući na iskaz stečajne upraviteljice u kojem navodi da je o okolnostima sačinjavanja potvrde o korištenju godišnjeg odmora saznala u ožujku 2016., te je nakon toga prvostupanjski sud saslušao svjedoke D. i S. na glavnoj raspravi od 1. rujna 2017. i izvršio uvid u spornu povratnicu od 1. ožujka 2016. predočenu od svjedokinje S. D..

Prema stajalištu ovoga suda, iako je prvostupanjski sud proveo navedene dokaze nakon zaključenja prethodnog postupka i bez obzira što tuženik nije opravdao razloge njihovog kasnijeg iznošenja ( čl. 299. st. 2. ZPP-a) budući da iz stanja predmeta proizlazi da je o okolnostima sačinjavanja potvrde o korištenju godišnjeg odmora tužitelja z z tuženika imala prethodno saznanja (prije zaključenja prethodnog postupka), provođenje tih dokaza nije bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

S tim u vezi treba kazati da iz sadržaja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju proizlazi da mu tuženik stavlja na teret počinjenje teške povrede iz radnog odnosa jer je nakon donošenja odluke tuženika o prestanku godišnjeg odmora tužitelja 26. veljače 2016. neopravdano izostao s posla od 29. veljače 2016. pa nadalje do donošenja odluke o izvanrednom otkazu protekom šestog radnog dana 7. ožujka 2016.

Prilikom odlučivanja o dopuštenosti odluke o otkazu sud ispituje da li razlozi navedeni u toj odluci predstavljaju opravdani razlog za otkaz, a prvostupanjski sud je iz ostalih provedenih dokaza, prije svega sadržaja iskaza stečajne upraviteljice tuženika i ispisa elektroničke pošte dostavljene po tuženiku, pravilno utvrdio da je tuženik dokazao postojanje tog (opravdanog) razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju u smislu odredbe čl. 116. st. 1. u vezi s čl. 135. st. 3. ZR-a.

Tužitelj neosnovano osporava pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da su stranke komunicirale putem službene elektroničke pošte odnosno da mu je sporna odluka o prestanku godišnjeg odmora dostavljena na taj način, neosnovano ukazujući na sadržaj ispisa elektroničke pošte od 26. veljače 2016. iz kojeg da ne bi proizlazilo da je komunikacija tekla putem službenog maila tužitelja, te osporavajući da je adresa njegovog službenog maila f.@h..hr. To stoga jer iz ispisa elektroničke pošte od 25. veljače 2016. (list 29-31) i od 26. veljače 2016. (list 32-33) ne proizlazi da poruke upućene na naznačenu mail adresu nisu uručene, odnosno vraćene pošiljatelju M.

H. (engl. undelivered, returned to sender) pa okolnost na koju tužitelj ukazuje u žalbi i tijekom postupka da je u navedenim ispisima naznačeno samo da je ta pošta dostavljena odvjetniku K. (engl. delivered to) ne opravdava sama po sebi tužiteljevu tvrdnju da mu predmetna odluka nije dostavljena službenim mailom (26. veljače 2016.). Osim toga, tužitelj tek u žalbi osporava da je navedena adresa njegova službena mail adresa, u prvostupanjskom postupku to nije osporavao, već se izrijekom pozvao na tu adresu (podneskom zaprimljenim u spis 25. svibnja 2017.) slijedom čega je taj žalbeni navod ocijenjen paušalnim.

Pored toga, tužitelj u žalbi neodređeno navodi da bi iz predmetnog ispisa proizlazilo da je službeni server bio u kvaru, ne ukazuje na konkretni sadržaj tog ispisa iz kojeg bi to proizlazilo. Nastavno tome, tužitelj u žalbi neosnovano izdvaja dijelove iskaza stečajne upraviteljice kojima nastoji potkrijepiti tvrdnju da službeni mail nije bio u funkciji u vrijeme donošenja odluke tuženika o prestanku korištenja godišnjeg odmora jer iz sadržaja iskaza stečajne upraviteljice (list 41-42 spisa) proizlazi da je neposredno nakon otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom u razdoblju od 17. do 19. veljače 2016. komunicirala s radnicima tuženika, radi njihovog sastanka, telefonom i privatnim mailom budući da su postojali problemi sa službenim mailom, te da je 20. veljače 2016. pristupila u prostorije tuženika na dogovoreni sastanak s radnicima, pri čemu ne proizlazi da je nakon toga službena komunikacija mailom i dalje bila otežana, pa utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj zaprimio odluku o prestanku godišnjeg odmora 26. veljače 2016. putem službenog maila nalazi podlogu u ovim provedenim dokazima, slijedom čega je pravilno daljnje utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj nakon donošenja te odluke neopravdano izostao s posla u razdoblju od 29. veljače 2016. do 7. ožujka 2016. uz pravilan zaključak da je tuženik opravdano izvanredno otkazao ugovor o radu tužitelj te je nastavno pravilnom primjenom odredbe čl. 116. st.

1. ZR-a odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Pri tome je ocjena ovoga suda da u konkretnim okolnostima nije bilo opravdano očekivati od tuženika da pozove tužitelja na iznošenje obrane prije otkazivanja u smislu odredbe čl. 119. st.

2. ZR-a imajući u vidu da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu direktora te se samim time od njega očekuje veći stupanj odgovornosti prema obvezama iz radnog odnosa, kao i s obzirom na posebne okolnosti u kojima se tuženik nalazio (stečaj).

Pravilno je prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika odlučio o parničnom trošku.

Iz tih razloga je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

U Rijeci 17. rujna 2020

Predsjednik vijeća

Duško Abramović