Rev-184/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 184/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak-Radej kao predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, Gordane Gasparini, Aleksandra Peruzovića i Gordane Matasić-Špoljarić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. Š. iz Z., zastupanog po D. T., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel i H. s. i. iz Z., zastupanog po I. S., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu br. XI Gž 4870/04-2 od 30. svibnja 2006., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu br. P 343/96-49 od 10. rujna 2004., u sjednici održanoj 30. siječnja 2008.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

„Tuženi Republika Hrvatska i H. s. i. solidarno su dužni tužitelju V. Š. isplatiti iznos od 629.426,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 157.356,00 kn od 08. 07. 1995. god. do isplate, a na iznos od 522.070,00 kn od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate. Tuženik H. s. i. dužan je tužitelju V. Š. isplatiti iznos od 50.000,00 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate. Tuženici su dužni tužitelju isplatiti parnični trošak ovog postupka, sve u roku od 15 dana.“

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj pobijajući presudu u cijelosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj

ćanje revizije

53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP), s prijedlogom da uz prihva nižestupanjske presude budu ukinute i predmet da bude vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili da nižestupanjske presude budu preinačene tako da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti.

Odgovor na reviziju nije podnijet.

Revizija nije osnovana.

Predmetni tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da mu tuženici solidarno naknade štetu isplatom iznosa od 522.070,00 kn na ime naknade materijalne štete te iznosa od 50.000,00 kn na ime naknade nematerijalne štete tužitelj temelji na činjeničnim navodima:

- da je prema propozicijama 1. Hrvatske informatičke olimpijade (HIO) održane 20. travnja 1995. određeno da će četiri najbolje plasirana natjecatelja činiti hrvatsku reprezentaciju na 7. Međunarodnoj informatičkoj olimpijadi u Nizozemskoj (MIO);

- da je pri odabiru članova reprezentacije drugotuženik H. s. i. proširio kriterije za ulazak u reprezentaciju i plasmanom na dodatnom (eliminacijskom) takmičenju na pripremama reprezentacije;

- da tužitelj, iako se plasirao među četiri najbolja natjecatelja na HIO, te bio pozvan na pripreme reprezentacije, nije raspoređen u sastav iste zbog slabijeg plasmana na dodatnom takmičenju na pripremama;

- da je tužitelj nakon što je stekao pravo nastupa za hrvatsku reprezentaciju na MIO, a prije nego je nepravilno sastavljena hrvatska reprezentacija, s trgovačkim društvom „S.“ d.o.o. Z., sklopio ugovor o stipendiranju, kojim je to društvo preuzelo troškove plaćanja njegovog školovanja u M. I. of T. U.;

- da je navedeni ugovor o stipendiranju raskinut iz razloga što tužitelj nije nastupio na MIO, pa nije mogao promovirati davatelja stipendije; te da je zbog nepoštivanja pravila prilikom sastava reprezentacije tužitelju nastala šteta u visini ugovorene stipendije i da mu je opisanim postupanjem drugotuženika povrijeđen i ugled.

U odnosu na tuženicu Republiku Hrvatsku sudovi su tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim prihvativši tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije s obzirom na utvrđenje da Ministarstvo prosvjete i športa nije sudjelovalo niti imalo utjecaja na sastav Hrvatske informatičke reprezentacije 1995., već da je to bilo u isključivoj nadležnosti drugotuženika H. s. i., a u odnosu na tog tuženika zahtjev je ocijenjen neosnovanim s obzirom na utvrđenje da njegovo postupanje prilikom određivanja sastava reprezentacije nije bilo protupravno.

Za ocjenu temeljnog spornog pitanja koje se tiče nastanka tuženikove obveze raspoređivanja tužitelja u hrvatsku reprezentaciju koja je sudjelovala na Međunarodnoj informatičkoj olimpijadi u N. te pitanje povrede te obveze kao štetne radnje, mjerodavne su odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 33/91, 73/91, 3/94) koje uređuju javno obećanje nagrade kao jednostavno obveznopravni posao.

Prema odredbi čl. 229. st. 1. tog Zakona javnim oglasom učinjeno obećanje nagrade onome tko izvrši određenu radnju, postigne neki uspjeh, nađe se u određenoj situaciji ili ako je obećanje učinjeno pod nekim drugim uvjetom, obvezuje obećavaoca da ispuni obećanje. U konkretnom slučaju obećanu nagradu predstavljalo je sudjelovanje na 7.

Međunarodnoj informatičkoj olimpijadi u N..

U svezi pitanja uvjeta za stjecanje prava na tu nagradu i je li te uvjete tužitelj ispunio sudovi su utvrdili da je u Biltenu 1 H. s. i. objavljen Program rada toga saveza za 1995. u kojem se navodi da će se, „kako bi se dao veći poticaj i olakšali izbori mladih informatičara koji će zastupati RH na 7. Međunarodnoj olimpijadi u informatici 1995. održati po prvi put Hrvatska olimpijada u informatici prema propozicijama IOI, pa će na kraju DMIH pozvati 10- 15 najbolje plasiranih mladih informatičara srednjoškolaca, ovisno o postignutim rezultatima na državnom natjecanju, vodeći računa da u sastav reprezentacije na 7. IOI mora biti jedna informatičarka“; da su u kalendaru održavanja manifestacija 1995. predviđene pripreme za 7. Međunarodnu olimpijadu u informatici u razdoblju 18. – 24. lipnja 1995.; da je u propozicijama natjecanja i smotre učenika navedeno da će 10 najboljih srednjoškolaca na tom natjecanju sudjelovati na Hrvatskoj olimpijadi u informatici 1995. i tako se natjecati za sudioništvo u reprezentaciji RH; da su na temelju odluke drugotuženika Hrvatskog saveza informatičara od 18. travnja 1995. na izborne pripreme za nastup na 7. IOI u N. pozvani 6 najbolje rangiranih natjecatelja i dvije natjecateljice po kriteriju zbroja rezultata redovnog natjecanja srednjoškolaca i 1. Hrvatske informatičke olimpijade te da je tužitelj sudjelovao na tim pripremama ali se nije plasirao u reprezentaciju jer su u reprezentaciju trebala ući četiri učenika i jedna učenica, a tužitelj je uz rezultate postignute na DMIH 1995. među učenicima zauzeo peto mjesto.

U odnosu na tužiteljevu tvrdnju da je za sastav reprezentacije bio jedini kriterij uspjeh na 1. Hrvatskoj informatičkoj olimpijadi sudovi su osnovano zaključili da je ta tvrdnja rezultat tužiteljevog pogrešnog tumačenja propozicija odabira učenika u reprezentaciju.

Navedenu tvrdnju tužitelj temelji samo na dijelu izvješća Priređivačkog odbora Dana mladih informatičara Hrvatske od 25. travnja 1995. u kojem se spominje kao cilj HIO 1995. izbor učenika za reprezentaciju.

Taj dio izvješća ne može se ocjenjivati i tumačiti bez ocjene svih pravila i propozicija o natjecanju za ulazak u sastav hrvatske informatičke reprezentacije iz kojih, i po ocjeni ovoga suda, proizlazi da uspjeh na HIO nije bio jedini kriterij za sastav reprezentacije.

Stoga obrazlažući postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP tužitelj neosnovano ističe da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između navoda drugostupanjske presude i sadržaja isprava u spisu.

Suprotno revizijskim navodima drugostupanjska presuda nema niti drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, pa je zaključiti da navedena bitna povreda ne postoji.

S obzirom na utvrđenje da tužitelj nije postigao uspjeh koji bi mu davao pravo na obećanu nagradu sudjelovanja na Olimpijadi informatičara u N. i da stoga nije nastala, a time niti je povrijeđena sporna obveza tuženika kao obećavaoca nagrade, sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim, jer nisu ostvarene pretpostavke odštetne odgovornosti i kada su tužbeni zahtjev odbili neosnovanim, a to i u slučaju postojanja pasivne legitimacije tuženice Republike Hrvatske.

Slijedom izloženog proizlazi da ne postoje revizijski razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 30. siječnja 2008.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Potočnjak-Radej, v.r.