Rev-2798/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2798/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Ivana Mikšića, Petra Milasa i Ivke Zlokić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Zavoda za platni promet, Podružnica Zagreb, Avenija Vukovara 70, protiv tuženice M. P. iz Z., zastupane po V. L., odvjetniku u Z., radi otkaza stanarskog prava i iseljenja, odlučujući o reviziji tuženice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 29. travnja 1997. godine, br. I Gž-6664/96-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 14. listopada 1993. godine, br. Ps- 289/92 u sjednici održanoj dana 17. studenog 1999. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"Usvaja se otkaz stanarskog prava tuženoj P.M., pa je tužena dužna iseliti se i predati tužitelju jednoipolsobni stan u Z., L. …, ulaz XVI, kat IV, površine 33,67m5, stan broj 460, slobodan od osoba i stvari, a sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom izvršenja".

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tuženica, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizija bude prihvaćena i nižestupanjske presude preinačene, ili da presude budu ukinute i predmet vraćen na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže da revizija bude odbijena kao neosnovana.

Družavni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Svoju odluku o prihvaćanju zahtjeva za otkaz stanarskog prava tužiteljici, koji se temelji na pravnoj osnovi iz čl. 99. st. 1. Zakona o stambenim odnosima - ZSO ("Narodne novine", br. 51/85, 42/86, 22/92 i 70/94), sudovi temelje na činjenicama - da je tuženica nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, da je stan napustila 20. rujna 1991. godine kada je otputovala na okupirano

područje u Š. K. i da se u stan nije vratila do zaključenja glavne rasprave (14. listopada 1993. godine), te da nisu postojali opravdani razlozi nekorištenja stana.

U postupku pred prvostupanjskim sudom tuženica je nekorištenje stana opravdavala svojim odlaskom u Š. K., općina L.O., na sprovod svojoj sestrični, te da je i inače išla kod oca koji tamo živi, a da se zbog ratnih okolnosti nije mogla vratiti.

Glede navedenih razloga tuženičina odlaska u Š. K. prvostupanjski sud je, obzirom na tvrdnju tužitelja da je otac tužiteljice umro 1988. ili 1989. godine, koju tuženica u postupku pred prvostupanjskim sudom nije osporavala, našao utvrđenim da se odlazak tuženice u Š. K. ne može pravdati posjetom ocu, a u odnosu na okolnost odlaska na sprovod uzeo je tu okolnost nedokazanom, budući tuženice nije naznačila niti ime sestrične, niti datum njezine smrti i sprovoda.

Slijedom tih utvrđenja sudovi su zaključili da ne postoji opravdani razlog nekorištenja stana.

Međutim, po ocjeni ovoga suda navedeni razlozi kojima revidentica opravdava napuštanje stana i nisu od značaja za ocjenu pitanja opravdanosti nekorištenja stana, pa stoga nisu niti od značaja revizijski navodi kojima se glede utvrđenja navedenih okolnosti ukazuje na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku - ZPP ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92).

Naime, nije sporno da je tuženica napustila stan i otputovala na okupirano područje u vrijeme najžešće agresije na Republiku Hrvatsku, kada je na tom području uspostavljena neprijateljska vlast čiji je cilj bio to područje ocijepiti od Republike Hrvatske i kada je odlazak na to područje lojalnih građana Republike Hrvatske za njih predstavljao životnu opasnost, pa je svojim odlaskom na okupirano područje tuženica iskazala svoju volju trajnog napuštanja stana i ostanka na tom području, a što proizlazi iz samih revizijskih navoda da se vratila u stan tek 7. VIII. 1996. godine.

Međutim, kada bi se i uzelo da takva volja nije postojala, te da se tuženica nije vratila u stan zbog nemogućnosti uzrokovane ratnim okolnostima, nemogućnost povratka u stan ne bi se mogla smatrati opravdanim razlogom nekorištenja stana, jer su okolnosti koje tuženica ističe kao razlog nemogućnosti povratka postojale već u trenutku odlaska na okupirano područje i ona je za njih znala ili je morala znati, pa kada je unatoč tome otputovala u Š. K. svjesna nemogućnosti povratka, pristala je na posljedice koje zbog toga mogu nastati glede prestanka njezinog stanarskog prava iz razloga nekorištenja stana.

Kako dakle nisu postojali objektivni razlozi koji bi opravdavali nekorištenje stana, to su ostvarene pretpostavke za otkaz stanarskog prava, pa je stoga materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prihvaćen zahtjev za otkaz, kao i zahtjev za iseljenje tuženice iz stana.

Slijedom izloženog, a na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP revizija je odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 17. studenog 1999. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann v.r.