Rev-1849/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1849/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D.B. iz S., …, protiv tuženika B.G. iz H., …, zastupanog po punomoćniku V.M., odvjetniku iz S., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 20. prosinca 1994. godine broj Gž-7588/94, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Samoboru od 26. travnja 1994. godine broj P-21/94, u sjednici održanoj dana 30. lipnja 1998. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati dinarsku protuvrijednost 27.000 DEM prema srednjem tečaju NBH na dan isplate sa zateznom kamatom prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate počev od 6. siječnja 1994. godine kao i naknadi parnični trošak u iznosu od 90.000,00 kn.

Drugostupanjskom presudom povodom žalbe tuženika potvrđena je prvostupanjska presuda u pogledu glavne stvari, a preinačena u odluci o kamatama na način da je kamatna stopa određena prema stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge u DEM po viđenju u protuvrijednosti valute Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju na dan ispunjenja.

Protiv te presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 338. st. 4. ZPP (dužnost suda da u obrazloženju odluke navede propise na kojima je ista utemeljena) u svezi s čl. 354. st. 1. ZPP, jer ta okolnost u konkretnom slučaju nema značenje bitne povrede.

To zato jer navedeni propust nije utjecao na donošenje zakonite i pravilne presude kako je pravilno utvrdio i drugostupanjski sud, a na istaknuti tuženikov prigovor u žalbi.

Zbog relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka revizija se može izjaviti ako su učinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom (čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP). Jedino u slučaju kad drugostupanjski sud u povodu žalbe ne ukloni relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka on i sam čini tu povredu, tako da se njegova odluka može pobijati revizijom zbog relativno bitne povrede.

Kako tuženik konkretno ukazuje tek u reviziji na relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka (povreda odredbe čl. 298. ZPP u vezi s čl. 7. i 9. ZPP) koje da su učinjene pred prvostupanjskim sudom, a to je propustio učiniti u žalbi, to nije dopušteno isticanje označenih povreda u revizijskom postupku.

Nije učinjena ni apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP na koju revident izričito ukazuje u reviziji.

Naime, revident u bitnom tvrdi da obje presude nižestupanjskih sudova se ne mogu ispitati jer ne sadrže odlučne činjenice koje ustvari da nisu ni utvrđene, pa tuženik prigovara ocjeni provedenih dokaza posebice prihvaćenjem iskaza tužiteljice koji je u suprotnosti s iskazom tuženika, pritom iznoseći svoje viđenje i ocjenu provedenih dokaza.

Iz gore navedenog sadržaja revizije proizlazi da tužitelj ustvari prigovara nedovoljno utvrđenom činjeničnom stanju kao i ocjeni provedenih dokaza što upućuje na prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji u ovoj fazi postupka nije dopušten prema izričitoj odredbi čl. 385. st. 3. ZPP.

Naime, nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje bilo bi od odlučnog značenja u ovoj fazi postupka jedino kada je sud zbog pogrešnog pravnog pristupa u razriješenju spora, dakle zbog pogrešne primjene materijalnog prava propustio utvrditi relevantne činjenice, a nema pretpostavki za preinačenje presude (čl. 395. st. 2. ZPP) o čemu se u konkretnom slučaju ne radi.

Ni materijalno pravo nije pogrešno primjenjeno. Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova (temeljenom prvenstveno na pismenoj ispravi, ugovoru) proizlazi da su stranke zaključile ugovor o zamjeni nekretnina (čl. 552. i 553. ZOO) tako da je tuženik s obzirom na nesrazmjer njihove vrijednosti (koje su navedene u ugovoru) trebao tužiteljici isplatiti još i novčani iznos od 27.000 DEM.

Utvrđeno je da je ugovor ispunjen osim u dijelu kojim se tuženik obvezao tužiteljici isplatiti ugovoreni novčani iznos.

Kako je tužiteljica u cijelosti ispunila svoju obvezu to u smislu odredbe čl. 124. ZOO ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze od suprotne strane budući nije drugačije ugovoreno. Slijedom izloženog, a jer se nisu ostvarili razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 30. lipnja 1998. godine.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.