Gž-559/2015-2 · Županijski sud u Puli - Pola

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-559/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to: Zorana Šarića, kao predsjednika vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Helene Poropat, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. dr. S., iz L., zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku u R., protiv tuženice M. O.-S. iz Š., zastupane po punomoćniku S. J., odvjetniku u R., radi utvrđenja i izdavanja tabularne isprave, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Pazinu poslovni broj P-331/12-39 od 31. prosinca 2014., u sjednici vijeća održanoj dana 9. listopada 2017.,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se u tom dijelu potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj P-331/12-39 od 31. prosinca 2014.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbe kao neosnovan. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja u toč. I izreke, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja glasi:

"1. Utvrđuje se da je nekretnina k.č. br. 5/zgr. površine 130 m[2] , upisana u zk. ul. 672 k.o. H., bračna stečevina stranaka, svakog u ½ dijela, pa se tuženoj M. O.-S. nalaže da tužitelju M. dr. S. izda valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis tužiteljeva prava suvlasništva u ½ dijela u zemljišnu knjigu, u roku od 15 dana, jer će u suprotnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda.

2. Nalaže se tuženoj M. O.-S. da predmetnu nekretninu preda u suposjed tužitelju Marijanu dr. Sabolu u roku od 15 dana".

II. Nalaže se tužitelju M. dr. S. da tuženici M. O.-S. naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 78.073,75 kuna, u roku od 15 dana.

Poslovni. broj: Gž-559/15-2

III. Odbija se zahtjev tuženice-protutužiteljice M. O.-S. za naknadu parničnog troška preko dosuđenog.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u cijelosti.“

Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tužitelj i to zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Osporava zaključak suda prvoga stupnja da sporna nekretnina predstavlja posebnu imovinu tuženice jer tvrdi da su u vrijeme kupnje iste živjeli zajedno, unatoč činjenici što je 1992. bračna zajednica prekinuta. Bračna zajednica da je ponovno uspostavljena te da je upravo u vrijeme trajanja bračne zajednice kupljena predmetna nekretnina. Tuženica da tijekom "ponovnog postupka" nije ponudila nikakve dokaze u pravcu utvrđenja suda da je upravo svojim sredstvima odnosno sredstvima koje predstavljaju njenu posebnu imovinu kupljena sporna nekretnina.

Također tvrdi da je u predmetnom slučaju trebalo cijeniti činjenicu postojanja bračne zajednice a ne braka, koja bračna zajednica u punom smislu da se odvijala od 1993. kada je ponovno uspostavljena, pa sve kroz vrijeme kupnje nekretnine i njenog dovođenja u uvjetnost za stanovanje. Upravo stoga da je sporna nekretnina njihova zajednička imovina, na kojoj se temeljem odredbe čl.

13. ZOVO pretpostavlja da su vlasnički udjeli jednaki. U predmetnom slučaju da je tužena mogla jedino dokazivati da su vlasnički udjeli drugačiji od presumiranoga. Također, tvrdi da je neprihvatljivo obrazloženje suda u interpretaciji i tumačenju Sporazuma iz 1992. i 1999., na način da je potpisom istih tužitelj tuženici priznao pravo vlasništva na nekretnini u H. Sporazumi na koje tuženica ukazuje a koje sud očito prihvaća, ne obuhvaćaju nekretninu u H., a niti sadrže identitet imovine iz pa da bi se imalo dovoljno pojedinosti za njezinu individualizaciju.

Sud prvoga stupnja da je stoga neosnovano odbio njegov dokazni prijedlog da se radi utvrđivanja namjene, svrhe, i cilja Sporazuma saslušaju osobe koje su sudjelovale u njihovom sastavljanju i to odvjetnici obje ovdje parničnih stranaka i sudac pojedinac koji je Sporazum prihvatio. Sud prvoga stupnja da nije izveo niti jedan novi dokaz, a nakon što je u predmetu donijeta ukidbena odluka pa da stoga nije utvrđivao nikakve nove bitne činjenice unatoč izričitoj uputi Županijskog suda iznijetoj u ukidbenoj odluci. Sporazumi iz 1992. i 1999. da su bili samo obavezna forma po švicarskim propisima, da bi se brakorazvodna parnica mogla dobiti.

Obzirom na navedeno, tužitelj predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, pobijanu presudu preinači i usvoji njegov tužbeni zahtjev, zajedno s zahtjevom za naknadom troškova postupka. Potražuje trošak žalbe.

Sa žalbom tužitelja postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP).

U svom odgovoru na žalbu tužitelja tuženica se istoj u cijelosti protivi ističući u osnovno da su žalbeni navodi tužitelja neosnovani, da je sud prvoga stupnja pravilno utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primijenio materijalno pravo, slijedom čega da je pobijana odluka pravilna i zakonita.

Predlaže da sud drugoga stupnja žalbu tužitelja odbije kao neosnovanu i potvrdi pobijanu presudu. Potražuje troškove odgovora na žalbu.

Žalba tužitelja nije osnovana.

Poslovni. broj: Gž-559/15-2

Predmet spora je zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje da je nekretnina k.č. br. 5/zgr. površine 130 m[2] , upisana u zk. ul. 672 k.o. H., bračna stečevina stranaka svakog u ½ dijela, pa se tuženoj nalaže da tužitelju izda valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis tužiteljeva prava suvlasništva u ½ dijela u zemljišnu knjigu, koju ispravu će u protivnom zamijeniti ova presuda, uz istodobni nalog tuženoj da predmetnu nekretninu preda u suposjed tužitelju.

Odlučujući o istaknutom tužbenom zahtjevu tužitelja, sud prvoga stupnja isti je u cijelosti odbio kao neosnovan, uz obrazloženje u osnovnom da je tuženica tijekom provedenog postupka dokazala da je sporna nekretnina njena posebna imovina, obzirom da je kupljena i obnovljena isključivo njenim sredstvima, da je tužitelj priznavao tuženicu kao isključivu vlasnicu nekretnine što da je i potvrdio potpisom Sporazuma od 2. srpnja 1999. kojim su stranke među sobom "likvidirale njihov bračni režim dobara tako da nitko od supružnika nema bilo koji zahtjev prema dugom, s bilo kojeg naslov" koji je Sporazum prihvaćen presudom suda u Mendrisiu od 24. studenog 1999. i koji konačno predstavlja sastavni dio izreke pravomoćne presude o razvodu braka, na koji način da su se parnične stranke u pogledu sporne nekretnine sporazumjele da ista predstavlja posebnu imovinu tužene koje je i tada bila upisana kao samovlasnica. Svoju odluku sud prvoga stupnja utemeljio je na odredbi čl. 271. Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“ 11/78, 45/89 i 59/90 - dalje: ZBPO).

Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda tužitelja te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, stav je ovog drugostupanjskog suda da je sud prvoga stupnja pravilno utvrdio činjenično stanje te na isto pravilno primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti odbio zahtjev tužitelja, pri čemu nije počinio bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Među parničnim strankama nije sporno da su zaključile brak dana 22. svibnja 1987. u Š., da je u tom braku rođena kćerka M. G. 1988., da je 1992. sud u Mendrisiu donio odluku kojom je prihvaćen zahtjev ovdje tužene da se izrekne tzv. "rastava braka od stola i postelje na neodređeno vrijeme", da odluci suda u Mendrisiu iz 1992. prileži i "Sporazum o sporednim posljedicama razvoda braka" kojim su toč. 5. ovdje parnične stranke utvrdile kako su "na odgovarajući način likvidirale njihov bračni režim dobara, tako da nitko od supružnika nema bilo koji zahtjev prema drugom s bilo kojeg osnova", da su stranke nakon otprilike godine dana od donošenja navedene odluke ponovno počele živjeti zajedno na koji način da su uspostavile bračnu zajednicu, da je za vrijeme njihova zajedničkog života i to dana 15. srpnja 1994. kupljena nekretnina u H. koja je u tom trenutku upisana kao vlasništvo tužene u cijelosti, da je sporna nekretnina u vrijeme kupnje predstavljala ruševnu građevinu koja je kasnije u cijelosti građevinski rekonstruirana i uređena za stanovanje, da je brak stranaka konačno razveden u Š. 24. studenog 1999., da je toj odluci o razvodu braka prethodio Sporazum o sporednim posljedicama od 2. srpnja 1999. kojim se regulira pitanje imovine te dodatni Sporazum od 9. srpnja 1999. Istim Sporazumom je ugovoreno da stanke nemaju zahtjeva jedna prema drugoj osim onih reguliranih predmetnim sporazumom.

Među parničnim strankama je i nadalje sporno da li predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu stranaka i ako da, u kom suvlasničkom omjeru ili pak posebnu imovinu tuženice.

Suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je sud prvoga stupnja zajednicu života ovdje parničnih stranka nakon donošenja odluke o "rastavi braka od stola i postelje na

Poslovni. broj: Gž-559/15-2

neodređeno vrijeme" - koja odluka je od strane sud u Mendrisiu donijeta 1992., smatrao bračnom zajednicom koja se nije ostvarivala u punom smislu tkz. živog braka, jer iako su stanke nesporno godinu dana nakon donošenja pomenute odluke ponovno uspostavile zajednicu života, tuženica je - pravilno provedenim i obrazloženim dokazima, dokazala da ta „nova“ zajednica nije predstavljala istodobno i ekonomsku zajednicu - koja zajednica predstavlja presudni element kod ocijene da li određena imovina predstavlja zajedničku imovinu, te da je upravo tuženica kroz vrijeme trajanja takve zajednice svojim sredstvima - novčanim iznosom koji je postojao na njenom osobnom računu i kreditom koji je podigla, kupila i adaptirala - privela svrsi stanovanja, nekretninu u H.

Parnične stanke su očito nakon donošenja odluke iz 1992. uspostavile „ponovno“ emotivnu bračnu zajednicu u kojoj su zajedno živjele sve do donošenja odluke o razvodu braka 1999., međutim takva njihova zajednica nakon što su odlukom iz 1992. u potpunosti riješile svoje imovinske odnose, nije se ostvarivala i u smislu stjecanja zajedničke imovine, barem ne one koja se odnosi na predmetnu nekretninu, jer da su stranke smatrale da i nekretnina u H. predstavlja zajedničku imovinu, njen status bi uredile kao i u odnosu na nekretninu - stan u L., koji je također stečen kroz sporni vremenski period, sada ulaganjem odnosno sredstvima obje stranke, koji stan je kao takav uknjižen je na obje parnične stranke svakoga u ½ dijela.

U kontekstu gornjeg utvrđenja, suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je sud prvoga stupnja tumačio i sadržaj Sporazum o sporednim posljedicama razvoda braka od 2. srpnja 1999. - koji je sastavni dio presude o razvodu braka, kojim su stranke utvrdile - iako sadržajem istoga nije identificirana predmetna nekretnina, da su "na odgovarajući način likvidirale njihov bračni režim dobara, tako da nitko od supružnika nema bilo koji zahtjev prema drugom s bilo kojeg osnova,“ odnosno da je tužitelj potpisom sporazuma potvrdio činjenicu koja je u trenutku potpisivanja istoga nesporno egzistirala, a to je da predmetna imovina predstavlja samovlasništvo tuženice.

Kroz sporni vremenski period stranke su ugovorile režim stjecanja dobara što su i potvrdile potpisom Sporazuma iz 1999., pa se ne može prihvatiti žalbeni navod tužitelja da je radi o sporazumu koji je samo formalan u pravcu provođenja postupka razvoda braka po odredbama države u kojoj su parnične stranke u tom trenutku živjele.

Ovdje posebno valja istaknuti, da je sud prvoga stupnja spornu okolnost - da predmetna nekretnina ne predstavlja zajedničku imovinu parničnih stranaka, ocjenjivao na temelju činjenica koje je koje je uzeo dokazanim prema slobodnom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocijene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a). Tom prilikom sud je došao u situaciju da dokaze koji su predloženi po parničnim strankama i po sudu izvedeni, vrednuje po njihovoj uvjerljivosti i logičnosti, a ocjena suda prvoga stupnja izvršena je u skladu sa ovlaštenjem iz odredbe čl. 8. ZPP-a, uz privilegij neposrednog ocjenjivanja provedenog dokaza, u koje sud drugoga stupnja ne nalazi razloga sumnjati. Za svoju odluku, sud prvoga stupnja dao je jasne i uvjerljive razloge, polazeći pri tom od odredbe čl. 271. ZBPO, pa nije osnovan žalbeni navod tužitelja da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno i da je na isto pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Okolnost što je sud prvoga stupnja odbio dokazni prijedlog tužitelja za saslušanjem uredujućeg suca i odvjetnika koji su sudjelovali u sačinjavanju Sporazuma iz 1992. i 1999. ne čini činjenično stanje - ono bitno za donošenje odluke u predmetnu, nepotpuno utvrđeno, jer o pravoj namjeri, cilju i svrsi sporazuma koji su u predmetnom slučaju i sačinjeni mogu

Poslovni. broj: Gž-559/15-2

jedino iskazivati parnične stranke po čijim uputama su njihovi odvjetnici postupali, a koji sporazum je sud samo potvrdio.

Slijedom navedenoga, valja zaključiti da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo i da pri tome nije počinio niti one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa je žalbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu te na temelju odredbe čl. 368. st.1. ZPP-a riješiti kao u izreci ove presude.

Odluka o troškovima prvostupanjskoga postupka pravilno je utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a po svojoj visini pravilno je odmjerena sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine" broj 69/93., 87/93.,16/94., 11/96., 91/04. i 37/05, 142/12).

Obzirom je žalba tužitelja u cijelosti odbijena kao neosnovana, temeljem odredbe čl. 154. st.1. ZPP-a, valjalo je odbiti zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbe kao neosnovan.

Temeljem odredbe čl. 155. ZPP-a valjalo je odbiti i zahtjev tuženice za naknadom troškova odgovora na žalbu, obzirom se radi o trošku koji nije bio nužan za odluku o žalbi.

U Puli-Pola, 9. listopada 2017

Predsjednik vijeća

Zoran Šarić, v.r.