Revr-1529/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1529/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. Z. P. iz S., koju zastupa punomoćnik R. V., odvjetnik u S., protiv tuženika U. G. S. i Ž. S., koga zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u S., radi utvrđenja nedopuštenim otkaza ugovora o radu i vraćanja na posao, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžrs-89/13 od 20. rujna 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-140/12 od 7. lipnja 2013., u sjednici održanoj dana 19. svibnja 2015.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžrs-89/13 od 20. rujna 2013. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Općinski sud u Splitu je presudom poslovni broj Pr-140/12 od 7. lipnja 2013. odbio zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi nedopuštenom Odluka tuženika - U. G. S. i Ž. o redovnom otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga S. Z. P. iz S. te da radni odnos zasnovan ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 1. rujna 2003. nije prestao, kao i zahtjev da sud naloži tuženiku vratiti tužiteljicu na posao referenta za administrativno- financijsko-računovodstvene poslove i naknaditi joj parnične troškove.

Tužiteljici je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 2.500,00 kuna.

Županijski sud u Splitu je presudom poslovni broj Gžrs-89/13 od 20. rujna 2013. odbio žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrdio je prvostupanjsku presudu.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i preinači nižestupanjske presude na način da prihvati tužbeni zahtjev i naloži tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove uključivši troškove žalbe i revizije. Podredno je predložila da revizijski sud ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud je ispitao pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije ostvaren revizijski razlog apsolutno bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se ukazuje u revizijom, jer suprotno tvrdnjama tužiteljice prvostupanjski sud je iznio sveobuhvatne i neproturječne razloge na kojima temelji pobijanu presudu, a drugostupanjska presuda sadrži neproturječne razloge o svim žalbenim razlozima odlučnim za rješenje spora (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), pa je presudu moguće ispitati.

Premda tužiteljica revizijom pobija presudu zbog bitnih povreda odredaba postupka, u obrazloženju tih revizijskih razloga se u bitnome osporavaju činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova u odnosu na postojanje opravdanih razloga za poslovno uvjetovani otkaz. Tužiteljica je naime izložila podatke o poslovnim projektima tuženika za 2011. i 2012. godinu te podatke o financijskim pokazateljima za praćenje tih projekata i pojasnila svoju ulogu u ostvarenju projekata. Također je iznijela analizu obima poslova i financijskog stanja tuženika i konačno zaključila da je tuženik imao dovoljno sredstava za njezinu plaću barem do okončanja započetih projekata, a koji završavaju u lipnju i srpnju 2012. Iz tih navoda slijedi da tužiteljica pobija drugostupanjsku presudu zbog revizijskog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. st. 1. ZPP. Vrhovni sud Republike Hrvatske u donošenju odluke o reviziji polazi od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

U revizijskom stupnju postupka sporno je da li su ispunjene pretpostavke za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu zbog prestanka potrebe za obavljanjem određenog posla uslijed gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz), a s tim u vezi je sporna pravilna primjena odredbe čl. 107. st. 1. i 131. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11 - u daljnjem tekstu: ZR).

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije bilo sporno:

- da je dana 1. rujna 2003. između tužiteljice i tuženog sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje financijsko-računovodstvenih poslova,

- da je dana 11. veljače 2012. tuženik donio Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga, što je tužiteljica primila 14. veljače 2012.,

- da je dana 21. veljače 2012. tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu prava, kojeg je tuženik primio 23. veljače 2012.,

- - da je očitovanje tuženika na navedeni zahtjev tužiteljica zaprimila 10. ožujka 2012.,

- da je ugovor o zakupu poslovnog prostora tuženika od 1. listopada 2002. između tuženika i O. d.o.o. S., raskinut 31. listopada 2011.,

- da je između tuženika i knjigovodstvenog servisa R. d.o.o. sklopljen ugovor o obavljanju financijsko računovodstvenih poslova.

Tužiteljica je pravovremeno podnijela tužbu radi sudske zaštite povrijeđenih prava u zakonskom roku iz čl. 129. ZR.

U postupku je bilo sporno je li kod tuženika prestala potreba za obavljanjem računovodstvenih poslova koje je izvršava tužiteljica i to zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, odnosno je li tuženik dokazao opravdane razloge za poslovno uvjetovani otkaz.

U odnosu na navedene sporne okolnosti nižestupanjski sudovi su utvrdili:

- da su prihodi tuženika iz projekata i donacija za 2010. godinu iznosili 366.841,00 kuna, a za 2011. godinu 404.769,00 kuna,

- da su prihodi od zakupa za 2010. godinu iznosili 79.566,00 kuna a za 2011. godinu 66.946,00 kuna,

- da su rashodi tuženika za 2010. godinu iznosili 365.287,00 kuna, a za 2011. godinu 400.214,00 kuna,

- da su izdaci za plaće tuženika za 2010. godinu iznosili 109.844,00 kuna, a za 2011. godinu 206.582,00 kuna,

- da je tužiteljica bila jedini zaposlenik kod tuženika po osnovi ugovora o radu na neodređeno vrijeme, dok su ostali zaposlenici bili angažirani povremeno, te da bi se iz prihoda tuženika mogli eventualno pokriti izdaci za plaću tužiteljice do kraja 2011.,

- da su prihodi iz kojih je isplaćivana plaća tužiteljici znatno smanjeni, te da je poslodavac poslove računovodstva povjerio računovodstvenom servisu uz naknadu od 1.250,00 kuna, dok je plaća tužiteljice iznosila 8.790,00 kuna.

Polazeći od navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev zaključivši da su bile ispunjene zakonske pretpostavke za poslovno uvjetovani otkaz te da je postupak otkazivanja proveden sukladno čl. 107. i dr. ZR-a.

Tužiteljica u reviziji kroz razlog pogrešne primjene materijalnog prava zapravo osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu ocjenu ispunjenja zakonskih uvjeta kod poslovno uvjetovanog otkaza. Takvi navodi kojima se drukčije ocjenjuju provedeni dokazi i daju drukčiji zaključci od zaključaka drugostupanjskog suda predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom postupku, stoga što prema odredbi članka 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda pravilno je pravno shvaćanje zauzeto u pobijanoj presudi glede zakonitosti odluke tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu.

Odredbama čl. 107. st. 1. t. 1. ZR-a propisano je: „Poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog između ostalog i u slučaju ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacionih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). Nadalje je u 107. st. 2. ZR propisano da je poslovno i osobno uvjetovani otkaz dopušten samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima, u st. 3. da pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika te u st. 4. da je poslovno ili osobno uvjetovan otkaz dopušten samo ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima, odnosno ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi radnika za rad na nekim drugim poslovima.

Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu, a za valjanost otkaza se tim Zakonom traži postojanje opravdanog razloga, poslodavac mora dokazati postojanje opravdanog razloga (čl. 131. st. 3. ZR), Prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezinog utjecaja na položaj radnika (čl. 149. st. 1. ZR).

Slijedom utvrđenja nižestupanjskih sudova te citiranih zakonskih odredbi ovaj sud je zaključio da je tuženik dokazao da je radi smanjenog opsega poslovanja zbog gospodarskih razloga, imao opravdani razlog za redoviti, poslovno uvjetovani otkaz tužitelju. Posebice stoga jer tužiteljicu nije mogao zaposliti na drugim poslovima a niti obrazovati ni osposobiti za rad na nekim drugim poslovima jer je tužiteljica jedina bila jedina zaposlenica s ugovorom o radu na neodređeno vrijeme i jedina zaposlenica na poslovima računovodstva. Svi drugi poslovi udruge su sasvim drugačije prirode i tiču se provođenja projekata vezanih uz temeljnu ulogu i prirodu udruge gluhih i nagluhih osoba.

U situaciji kada udruga nije u stanju financirati plaću zaposlenika iz prihoda udruge koje smije koristiti za plaće zaposlenika, a poslove računovodstva može povjeriti za višestruko nižu naknadu računovodstvenom servisu izvan udruge, nije opravdano očekivati da udruga dovede u pitanje svoj opstanak samo zato da bi zadržala tužiteljicu u radnom odnosu do trenutka dok sva raspoloživa sredstva budu iscrpljena. Poslodavac u svakom slučaju ima pravo organizirati poslove na način kolji mu osigurava siguran opstanak. S druge strane u okolnostima konkretnog slučaja je sasvim očito da poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima jer se aktivnost udruge svodi na ostvarivanje pojedinačnih projekata za koje se ne angažiraju zaposlenici na neodređeno vrijeme, i za koje se traže sasvim drugi profili izvršitelja vezano uz djelatnost udruge.

Stoga je odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti pravilno primijenjeno materijalno pravo jer iz izloženog proizlazi da nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti osporene odluke o otkazu ugovora o radu, pa nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene odredbe čl. 107. i 131. ZR.

Pravilno je odbijen i tužbeni zahtjev za vraćanje tužitelja na radno mjesto, jer će sud na zahtjev radnika naložiti poslodavcu vratiti radnika na posao samo ako utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao. U ovom slučaju sud je odbio zahtjev za utvrđenje nedopuštenim otkaza pa samim time nije bilo pravne osnove naložiti tuženiku vraćanje tužitelja na posao referenta za administrativno-financijsko-računovodstvene poslove.

Slijedom navedenog valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu pozivom na čl. 393. ZPP-a.

Zagreb, 19. svibnja 2015.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v. r.