Rev-83/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 83/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, te Stanka Jesenkovića, Davorke Lukanović- Ivanišević, Nenada Perina i Damira Mratovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J.

V. iz S., koga zastupaju E. D. i O. R. Š., odvjetnici u S., protiv tuženika N. V. iz S., koga zastupa I. Š., odvjetnik u S., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 21. rujna 2006., br. Gž-649/06., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 8. rujna 2004., br. P-631/01., u sjednici održanoj dana 27. veljače 2007.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Dužan je tuženik na ime ne podmirivanja obveza iz ugovora od 4. svibnja 1998. ovjerenog u potpisima kod javnog bilježnika M. I. br. ovjere OV-1455/98. od 16. lipnja 1998. i aneksa tog ugovora od 14. kolovoza 1998. ovjerenog u potpisima kod javnog bilježnika S. Z. br. ovjere OV-5644/98. od 17. kolovoza 1998. u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju štetu u iznosu od 153.422 eur-a (koji iznos predstavlja protuvrijednost 300.000 DM) i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate, s kamatama koje na štedne uloge po viđenju u DM u iznosu od 300.000 DM isplaćuje S. b. počev od 27. travnja 2001. do 1. siječnja 2002., te zatim s kamatom koju na štedne uloge po viđenju u eur iznosu od 153.322 eur-a isplaćuje S. b. d.d. počev od 1. siječnja 2002. do isplate.

2. Dužan je tuženik u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parbeni trošak."

Naloženo je tužitelju da na ime parničnog troška plati tuženiku iznos od 161.909,25 kn.

Protiv ove pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno da se pobijana presuda preinači u smislu revizijskih navoda.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Postupak pred nižestupanjskim sudovima proveden je u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje ZPP), pa nije opravdan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U pobijanoj presudi nema nikakvih proturječnosti ni drugih nedostataka zbog kojih se ona ne bi mogla ispitati, pa nije učinjena posebno istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Sud drugog stupnja je u dovoljnoj mjeri ocijenio žalbene navode tužitelja.

Bio je to dužan samo u odnosu na one njegove žalbene navode koji su od odlučnog značenja, a ti žalbeni navodi su ocijenjeni.

Nije se prema tome ostvario niti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP-a.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Utuženo potraživanje odnosi se na iznos koji se duguje C. b. u Š. po osnovu ugovora o kreditu, a kako tuženik prema tvrdnji tužitelja, taj kredit nije otplaćivao kamate su narasle pa iznose oko 600.000 DEM, ali od tuženika tužitelj potražuje iznos od 300.000 DEN, što predstavlja štetu koju potražuje od tuženika.

Svoje međusobne odnose stranke su uredile ugovorom od 4. svibnja 1998. i aneksom tog ugovora sklopljenog 14. kolovoza 1998. Svrha ovog ugovora određena je njegovim čl. 3. u kojem se navodi da sklapanjem tog ugovora stranke isključivo žele zajedničkim snagama spriječiti prodaju kuće od strane hipotekarnih vjerovnika.

Radi se o kući u vlasništvu tužitelja u S., koja je opterećena hipotekom, a stranke su ugovorom odlučile konačno definirati svoje poslovne odnose u svezi s tom kućom.

Kuća je površine 211 m², kao i čest. zem. 5792/1, 5791/2 i 5793/2 sve upisano u ZU 4733 k.o. S.. Ugovorne stranke konstatiraju da su ove nekretnine u zemljišnim knjigama opterećene založnim pravom u korist A. i V. K., te u korist C. b. Z., F. Š. i G. Č. iz S..

Stranke su utvrdile i to da je tuženik na ime kupnje predmetne kuće isplatio tužitelju iznos od 470.000 DEM, ali da je kupoprodajni ugovor 22. ožujka 1997. raskinut, dok je iznos od 470.000 DEM ostao kao zajam kojeg je tužitelj dužan vratiti tuženiku u roku od 6 godina u kojem razdoblju tuženik dobiva besplatno u najam stan na katu i prvu pekaru u prizemlju. Člankom 3. b) osnovnog ugovora tuženik je izjavio da je spreman predati tužitelju iznos od 80.000 DEM, a tužitelj se za uzvrat obvezao isposlovati brisanje hipoteke na predmetnoj kući od strane G. Č., te A. i V. K.. Ovaj iznos izmijenjen je čl. 6. istog ugovora kojim je navedeno da ugovor važi od dana kada tuženik isplati tužitelju iznos od 100.000 DEM, a tužitelj preda tuženiku brisovnicu za sve navedene fizičke osobe.

Člankom 3. c) ugovora stranke su se obvezale odmah nakon što tužitelj ishodi brisovnicu hipoteke od strane A. i V. K. i G. Č. zajednički kod C. b. Z., F. Š. nastojati reprogramirati i zajednički riješiti dugovanje tužitelja prema toj banci.

Člankom 3. e) osnovnog ugovora stranke su se obvezale zajednički otplaćivati kredit tužitelja spomenutoj banci, s time ako jedna stranka ne bude mogla otplaćivati, da će kredit otplaćivati druga stranka i ti uplaćeni iznosi da će se obračunati prilikom konačnog obračunavanja vlasništva kuće uz predočenje uplatnica.

Odredbom čl. 3. aneksa na ugovor od 4. svibnja 1998. koji je sklopljen među strankama 14. kolovoza 1998. i ovjeren kod javnog bilježnika 17. kolovoza 1998., stranke su utvrdile da je tuženik predao tužitelju iznos od 100.000 DEM, a tužitelj je predao tuženiku ključeve poslovnog prostora, te brisovnu hipoteku G. Č.. Istom ugovornom odredbom tužitelj se obvezao tuženiku u roku od tri mjeseca predati brisovnice hipoteke za A. i V. K..

Utvrđeno je da tužitelj ovu svoju ugovornu obvezu nije ispunio i brisovnice za te dvije osobe nije nikada predao.

Stranke su predmetnim ugovorom imale volju spriječiti prodaju kuće od strane hipotekarnih vjerovnika i konačno definirati svoje odnose u svezi s predmetnom kućom, jer je tuženik imao volju kupiti od tužitelja tu kuću, a tužitelj je imao volju kuću prodati tuženiku. Do toga nije došlo jer tužitelj nije izvršio svoju ugovornu obvezu predaje brisovnica hipoteke od A. i V. K..

Tužitelj je prije podnošenja tužbe dana 4. ožujka 2001. uputio tuženiku dopis kojim ga poziva da on u cijelosti otplati kredit, što međutim, nije bila obveza tuženika u ovom slučaju, a nipošto njegova isključiva obveza.

U pobijanoj presudi pravilno je ocjenjeno da se ovdje radi o dvostranom ugovornom odnosu na koji se primjenjuju odredbe čl. 122. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01. – dalje ZOO).

Prema odredbi st. 1. toga članka u dvostranim ugovorima ni jedna strana nije dužna ispuniti svoju obvezu ako druga strana ne ispuni ili ih nije spremna istovremena ispuniti svoju obvezu, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno ili ako to drugo potječe iz prirode posla.

U ovom slučaju tužitelj očito nije bio spreman ispuniti svoju obvezu, niti je išta drugo ugovorom ni zakonom određeno, a neispunjenje obveze tužitelja ne proističe iz prirode posla. Tužitelj u ovom sporu pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja, što, međutim prema odredbi čl. 385. ZPP-a u ovom stadiju postupka nije dopušteno.

Tom odredbom među razlozima zbog kojih se može podnijeti revizija ne spominje se pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, što znači, iako to nije izričito rečeno, da ono nije revizijski razlog.

Utvrđeno je tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 27. veljače 2007.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.