I Kž-818/2011-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 818/11-4

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić-Radaković kao predsjednice vijeća, dr. sc. Zdenka Konjića, Dražena Tripala, Senka Klarić-Baranović i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Melanije Grgić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenika S. H. zbog kaznenih djela iz članka 90. i dr. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu od 03. listopada 2011., broj Kv-339/11 (K 19/01), u sjednici održanoj 08. studenog 2011.,

r i j e š i o j e :

Odbija se žalba osuđenika S. H. kao neosnovana.

Obrazloženje

Rješenjem Županijskog suda u Varaždinu od 03. listopada 2011., broj Kv-339/11 (K 19/01) odbijen je zahtjev osuđenika S. H. za preinaku pravomoćne presude toga suda od 11. srpnja 2001, broj K 19/01 i presude Općinskog suda u Ivancu od 08. prosinca 2008. broj K 208/09 i izricanje jedinstvene kazne zatvora.

Protiv navedenog rješenja žalbu je podnio osuđenik S. H., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona. Žalitelj je predložio ukidanje prvostupanjskog rješenja i izricanje jedinstvene kazne zatvora uz primjenu odredbi članka 60. stavak 2. točka c) Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08 - u daljnjem tekstu: Kazneni zakon).

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske je, nakon razmatranja predmeta, u pisanom podnesku predložio odbijanje žalbe kao neosnovane.

Žalba nije osnovana.

Argumentirajući bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 3. Zakona o Kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 58/99,112/99, 58/02,

đenik smatra da 143/02 i 115/06 – u daljnjem tekstu: Zakon o kaznenom postupku), osu

I Kž 818/11-4

odbijanje njegovog zahtjeva za objedinjavanje kazni iz rujna 2011., i to iz istog osnova zbog kojeg je bio odbijen i njegov raniji zahtjev (iz lipnja 2009.), a imajući u vidu da su u međuvremenu izmijenjene okolnosti (raniju kaznu u cijelosti je izdržao), predstavlja povredu prava na obranu.

Citirana zakonska odredba na koju upućuje žalitelj odnosi se na povredu prava obrane na glavnoj raspravi, koja je utjecala ili mogla utjecati na presudu.

Protivno navodima žalbe, činjenica da je prvostupanjski sud odbio zahtjev za objedinjavanje kazni jer smatra da za to nema osnova pa nije primijenio odredbe o nepravoj obnovi postupka, ne predstavlja postupovnu pogrešku, odnosno propust u smislu odredbe stavka 3. članka 367. Zakona o kaznenom postupku. Naime, prilikom objedinjavanja kazni primjenjuju se odredbe Glave XXIV Zakona o kaznenom postupku, 1. dio – Obnova kaznenog postupka („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, i 80/11), koje ne propisuju provođenje rasprave u konkretnom slučaju neprave obnove. Stoga sud prvog stupnja nije niti mogao na raspravi povrijediti osuđenikovo pravo na obranu, kako to pogrešno u svojoj žalbi ističe žalitelj.

Povredu kaznenog zakona žalitelj vidi u neprimjenjivanju odredbe članka 60. stavak 2. točka c) Kaznenog zakona, međutim niti ovaj prigovor nije osnovan. Naime, o istovjetnom zahtjevu osuđenika za objedinjavanje kazne zatvora u trajanju od 10 (deset) godina, izrečene presudom Županijskog suda u Varaždinu pod brojem K-119/01 od 11. srpnja 2001. s jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 5 (pet) mjeseci izrečenom presudom Općinskog suda u Ivancu pod brojem K-208/09 od 08. prosinca 2008., Županijski sud u Varaždinu je već odlučivao. Osuđeni S. H. je zahtjevom od 11. svibnja 2009., zatražio objedinjavanje navedenih kazni, dok se još nalazio na izdržavanju kazne zatvora u trajanju od deset godina na temelju pravomoćne presude Županijskog suda u Varaždinu broj K-119/01. Ovaj zahtjev je, svojim rješenjem od 09. lipnja 2009., broj Kv-125/09, Županijski sud u Varaždinu odbio, zaključivši da, s obzirom na preostali dio kazne koju je osuđenik izdržavao, primjenom odredbi o stjecaju ne bi bilo moguće postići svrhu kažnjavanja. Osuđenik je, naime, kaznena djela počinio za vrijeme izdržavanja kazne, odnosno korištenja izvanzatvorskih pogodnosti, što ukazuje da ta kazna nije postigla svrhu a ta je, da osuđenika odvrati od daljnjeg činjenja kaznenih djela. Ovo rješenje je postalo pravomoćno 19. lipnja 2009.

Osuđenik ponovljeni zahtjev za objedinjenje istih zatvorskih kazni (koji je odbijen rješenjem 03. listopada 2011., broj Kv-339/11 i koje se sada pobija) temelji na činjenici, da je u cijelosti izdržao kaznu zatvora u trajanju od deset godina, što smatra okolnošću koja može utjecati na već ranije donesenu odluku o objedinjavanju kazni, kako to ističe i u svojoj žalbi. Što više, osuđenik smatra, da sud ne može iz istih osnova, odnosno s istim razlozima odbiti ovaj ponovljeni zahtjev.

Protivno navodima žalbe, sud prvog stupnja osnovano je odbio zahtjev za objedinjenje kazni, respektirajući na taj način, u cijelosti svoju raniju odluku o istoj stvari. Stoga činjenica. da je osuđenik u međuvremenu izdržao jednu kaznu u cijelosti, u konkretnom slučaju ne može utjecati na pravomoćno rješenje kojim je već odbijeno objedinjavanje istih kazni, kako to pogrešno smatra osuđenik.

I Kž 818/11-4

Naime, potrebno je još jednom istaći, da odredba članka 60. stavak 2. točka c) Kaznenog zakona govori da će sud, prilikom odlučivanju o vrsti i mjeri kazne voditi računa o tome da se, s obzirom na posebnosti višestrukog počinitelja kaznenih djela i njihov međusobni odnos s obzirom na vrstu i vrijeme njihova počinjenja, jedinstvenom kaznom treba postići svrha kažnjavanja. Nadalje, odredba članka 62. Kaznenog zakona – Izbor vrste i mjere kazne osuđenoj osobi, u stavku 2. govori da sud neće primijeniti odredbe članka 60. Kaznenog zakona kad sudi osuđeniku za kazneno djelo što je počinjeno tijekom izdržavanja kazne, a upravo se o tome ovdje radi, ako se s obzirom na još preostali dio ranije izrečene kazne primjenom odredbi o stjecaju ne bi mogla postići svrha kažnjavanja već će vrstu i mjeru kazne za novo kazneno djelo izabrati nezavisno od ranije izrečene kazne, upravo se ovim odrednicama rukovodio sud prvog stupnja kad je svojim ranijim rješenjem (od 09. lipnja 2009.) odbio osuđenikov zahtjev, pa okolnost na koju osuđenik sada upire – da je u cijelosti izdržao kaznu zatvora u trajnu od deset godina, tim prije, ne može dovesti do primjene odredbi o stjecaju niti može derogirati raniju pravomoćnu sudsku odluku.

Ispitujući prvostupanjsko rješenje u smislu odredbe članak 379. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku, ovaj sud drugog stupnja nije utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka a niti povreda zakona na štetu osuđenika na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

Stoga je u smislu odredbe članka 398. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku žalba osuđenika odbijena te je odlučeno kao u izreci rješenja.

U Zagrebu 8. studenog 2011.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Melanija Grgić, v.r.

Lidija Grubić-Radaković, v.r.