Revr-884/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 884/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. B. F. iz O., koju zastupaju punomoćnici Đ. L. i I. S. Š., odvjetnice u O., protiv tuženika L. H. d.o.o., k.d. V. G., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva R. i partneri j.t.d. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu br. Gž-1019/2013-2 od 15. svibnja 2013., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Ogulinu br. P-258/12-14 od 28. veljače 2013., u sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2014.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja utvrđen je nedopuštenim i nezakonitim sporazumni raskid ugovora o radu od 3. srpnja 2012., te je utvrđeno da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao (toč. I.). Ujedno je naloženo tuženiku da tužiteljicu vrati natrag na poslove trgovca sukladno ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 29. studenoga 2007. (toč. II.). Odbijen je dio zahtjeva tužiteljice kojim je traženo da tuženik tužiteljici isplati zaostale pripadajuće mjesečne plaće sukladno ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 29. studenog 2007. i to za mjesec srpanj 2012. u bruto iznosu od 5.068,51 kn, pa nadalje u bruto iznosima kako isti budu dospijevali sa zateznim kamatama sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima od dospjelosti svakog pojedinog iznosa do isplate (toč. III.). Glede troškova postupka odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove (toč. IV.). Rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je prijedlog tužiteljice za određivanje privremene mjere.

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika i preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. I., II. i IV. i to na način da je zahtjev tužiteljice u cijelosti odbijen, a ujedno je tužiteljici naloženo da tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 3.750,00 kn.

Protiv presude suda drugoga stupnja tužiteljica je pravodobno podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužiteljice predlaže da se revizija prihvati i da se pobijane presude ukinu u cijelosti, te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tužiteljice nije osnovana.

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno navodima tužiteljice sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između razloga pobijane presude i isprava koje se nalaze u spisu, odnosno same izreke i obrazloženja pobijane presude.

Tužiteljica u reviziji tvrdi da je drugostupanjski sud nekritički, neobrazloženo i bez brižljive analize rezultata izvedenih dokaza neprečac donio pobijanu presudu. Navedena tvrdnja ukazivala bi na počinjenu bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. ZPP. No, niti ta povreda nije počinjena, budući se drugostupanjski sud očitovao na sve relevantne žalbene navode, te dao jasne razloge zbog čega je zahtjev tužiteljice odbio.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužiteljica s tuženikom imala sklopljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 29. studenoga 2007.,

- da je 3. srpnja 2012. sklopljen sporazumni raskid ugovora o radu od 29. studenoga 2007., time da radni odnos tužiteljice kod tuženika prestaje 17. srpnja 2012.,

- da prema tom sporazumu tužiteljica više nije trebala dolaziti na posao od 4. srpnja 2012. od dana prestanka radnog odnosa, a isto tako da tužiteljica nema pravo na otpremninu, te da je će joj nakon prestanka radnog odnosa kadrovska administracija uručiti radnu knjižicu, porezni karton, potvrdu o zaposlenju, potvrdu odjave s mirovinskog i zdravstvenog osiguranja,

- da je sporazumni raskid Ugovora o radu potpisan po tužiteljici i predstavnicima poslodavca,

- da tužiteljica taj sporazum nije potpisala na prisilan ili prijevaran način, odnosno da na strani tužiteljice nisu postojale mane volje prilikom potpisa sporazuma o prestanku radnog odnosa,

- da je tužiteljica od 14. lipnja do 16. srpnja 2012. bila na bolničkom liječenju.

Prije svega valja navesti da je zahtjev tužiteljice neosnovan već zbog toga kako je postavljen tužbeni zahtjev. Naime, tužiteljica tvrdi da su prilikom potpisa Sporazuma o prestanku ugovora o radu kod nje postojale mane volje, prisila, prijevarno postupanje, zabluda, a radi čega je tužiteljica trebala tražiti konstitutivno poništenje sporazuma o prestanku ugovora o radu, a ne utvrđenje da je takav sporazumni prestanak ugovora o radu nedopušten i nezakonit.

Naime, prema odredbi čl. 104. toč. 4. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, dalje ZR) ugovor o radu prestaje sporazumom radnika i poslodavca. Kod toga prema odredbi čl. 105. ZR sporazum o prestanku ugovora o radu mora biti zaključen u pisanom obliku.

U konkretnom slučaju zadovoljena je forma – pisani oblik, a sam sporazum o prestanku ugovora o radu potpisali su ovlašteni predstavnici poslodavca i tužiteljica. To što su se u sporazumu o prestanku ugovora o radu poslodavac i radnik dogovorili da će ugovor o radu prestati kasnije od dana kada je taj sporazum potpisan ne predstavlja razlog za nevaljanost takvog sporazuma, budući se radi o slobodnoj dispoziciji ugovornih strana ugovora o radu.

U takvoj procesnoj situaciji ne postoji odluka o prestanku ugovora o radu koju bi tužiteljica mogla u ovom predmetu pobijati, već se može pobijati sam sporazum prema pravilima imovinskog, obveznog prava.

Tužiteljica u reviziji ukazuje da je prilikom potpisivanja Sporazuma o prestanku ugovora o radu kod nje postojala mana volje, da je ona bila u zabludi što potpisuje, pri čemu osporava činjenično stanje utvrđeno po nižestupanjskim sudovima.

Zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija se ne može izjaviti (čl. 385. ZPP).

Ukoliko se radi o mani volje na strani tužiteljice prilikom potpisivanja Sporazuma o prestanku ugovora o radu, tada je ista trebala postaviti konstitutivni zahtjev za poništenje takva sporazuma, a što ista nije učinila, pa je pravilno sud drugoga stupnja primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice usmjeren na utvrđenje da je nedopušten i nezakonit sporazumni raskid ugovor o radu od 3. srpnja 2012. i da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, kao i da se naloži tuženiku da tužiteljicu vrati natrag na rad na poslove trgovca, odbio kao neosnovan.

Radi navedenog nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 16. travnja 2014.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.