Rev-1108/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1108/1990-2

P R E S U D A

U IME NARODA!

Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ilije Čuljata kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Augusta Husinca, Gprdane Gasparini i Stanka Hautza, kao članova vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužitelja K. T. iz P. S.,koga zastupa S. I., odv. u P. S., protiv tuženika RO U. iz P. S., koju zastupa punomoćnik D. P., radi 32,426.940 p. dinara, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od 21. prosinca 1989. br. Gž-4196/89, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u P. Slatini od 19.IX 1989.br. P-311/89-11, u sjednici održanoj dana 23. listopada 1990. godine

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Preinačuje se odluka sudova u dijelu kojim je odlučeno da tuženik plati tužitelju na dosuđeni parnični trošak zateznu kamatu i taj dio zahtjeva tužbe se odbija.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Osijeku od 21.12.1989. godine broj Gž- 4196/89-2 naloženo je tuženiku da plati tužitelju 32,426.900 prijašnjih dinara ili 3.242,69 konv. dinara sa kamatama i parnični trošak od 4,783.000 prijašnjih dinara ili 478,30 konv. dinara.

Protiv pravomoćne drugostepene odluke reviziju je izjavio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se revizija prihvati,obje odluke preinače, zahtjev tužbe odbije i tuženiku dosudi parnični trošak.

Na podnesenu reviziju nije odgovoreno, niti se Javni tužilac Hrvatske izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Revident nalazi da u konkretnoj parnici nema mjesta primjeni sankcije iz odredbe čl. 16. Zakona o osnovama poslovanja OOUR-a na području prometa roba, budući da na strani tuženika po osnovi ugovora o prodaji automobila nije stečena nikakova imovinska korist. Tužitelj je doista unaprijed uplatio cijenu automobila u vrijeme visoke stope inflacije, ali je tužitelju garantirana isporuka automobila po cijeni na dan izvršene uplate,kako je i postupljeno. Time je osigurana valorizacija uplate i očuvanje njene realne vrijednosti. Tužitelj je i pogodovan, jer je prilikom preuzimanja automobila platio manji porez na promet, budući.da je porez plaćen na osnovicu koju je činila garantirana cijena.

Utvrđenje je sudova, da je tužitelj na dan 3.11.1988. godine za kupnju osobnog automobila "Florida" uplatio cijenu od dinara 24,900.000 s tim da tuženik (prodavalac)isporuči tužitelju automobil u roku od 90 dana računajući od dana uplate cijene bez ugovorenih kamata. Unutar ugovorenog roka (2.2.1989.) tuženik nije tužitelju isporučio automobil, već nakon proteka 6 mjeseci od dana izvršene uplate.

Na osnovu tako utvrđenih odlučnih činjenica pravilna je ocjena sudova, da je tuženik dužan tužitelju za utvrđeno razdoblje platiti odgovarajuću kamatu u skladu s odredbom čl.

16. st. 2. toč. 4., uključujući st. 3. i 4. istog propisa Zakona o osnovama poslovanja OOUR-a u području prometa robe i usluga u prometu robe i o sistemu mjera kojima se sprečava narušavanje jedinstvenog tržišta na tom području ("Službeni list SFRJ" br. 43/76, 23/79, 54/81 i 20/84).

Naime, prema citiranim odredbama spomenutog zakona organizacija udruženog rada ako prodaju uvjetuje izričito ili prešutno uplatom unaprijed određenog novčanog iznosa tada je dužna pri konačnom obračunu kupcu obračunati i odgovarajuću kamatu na uplaćeni iznos,naravno uz ispunjenje pretpostavke da kupcu nije isporučila robu unutar ugovorenog roka,dakle od dana kada je kupac izvršio uplatu cijene ili njenu akontaciju.

Dakle, za ovaj spor odlučno je, da li je prodavalac, ovdje tuženik, isporuku robe (automobila) uvjetovao plaćanjem unaprijed određenog iznosa novca i da li je kupcu isporučio automobil u roku od 90 dana računajući od dana kad je kupac izvršio uplatu tražene cijene. Ovdje nije sporno da je tužitelj cijenu automobila unaprijed platio, da tuženik unutar ugovorenog roka nije kupcu isporučio automobil, kamatu ne obračunava, zbog čega i po mišljenju ovog suda pada u zakašnjenje i snaša obvezu da kupcu plati kamate za korištenje njegovog novca,a takova zakonska obveza prodavaoca ne može se otkloniti niti činjenicom, koju tuženik stalno ponavlja "garantirana cijena".

Dakle, nema pogrešne primjene materijalnog prava zbog čega je reviziju tuženika kao neosnovanu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

Zahtjev tužitelja za plaćanje zatezne kamate na dosuđeni parnični trošak (primjena materijalnog prava po službenoj dužnosti čl. 386. ZPP) valjalo je odbiti, jer za sada nema propisa kojima bi to pravo stranci u parničnom postupku bilo priznato, pa je odluke sudova u tom dijelu trebalo preinačiti i taj dio zahtjeva odbiti (čl. 395. st. 1. ZPP).

Mogućnost obveze plaćanja zatezne kamate na dosuđeni parnični trošak tužitelj bi kao vjerovnik mogao ostvariti, ali samo u izvršnom postupku i pod uvjetom ispunjenja pretpostavka propisanih u odredbi čl. 20. a. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku ("Službeni list SFRJ" broj 27/90.).

U Zagrebu, 23. listopada 1990.

Predsjednik vijeća:

Ilija Čuljat, v.r.