Rev-3684/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-3684/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, te dr. Ive Grbina, Ivana Mikšića, Katarine Buljan i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. C. iz O., zastupane po punomoćniku K. Z., odvjetniku iz O., protiv tuženika DIP P. O. d.d., zastupanog po punomoćniku G. P.-T., odvjetnici iz O., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 25. kolovoza 1999. godine broj Gž-656/99 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Ogulinu od 27. studenog 1998. godine broj P-178/97, u sjednici održanoj dana 9. rujna 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijena je tužiteljica sa zahtjevom za isplatu naknade nematerijalne štete u iznosu od 109.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama i parničnim troškom, te s naslova materijalne štete s iznosom od 13.000,00 kn. Ujedno se nalaže tužiteljici da naknadi tuženiku parnične troškove u iznosu od 6.546,00 kn.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se pobijana presuda preinači, odnosno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na izjavljenu reviziju tužiteljice, a niti se o istoj izjasnilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 386. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92 – dalje ZPP), ovaj sud je utvrdio da u provedenom postupku nižestupanjskih sudova nije ostvarena bitna povreda odredbe iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, pa prema tome nisu ostvareni razlozi za reviziju na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Neke druge bitne povrede odredaba parničnog postupka tužiteljica u reviziji nije određeno navela ni obrazložila.

U dokaznom postupku je utvrđeno, da je tužiteljica kao zaposlenica tuženika dana 9. rujna 1993. godine povrijeđena na radu od neprijateljske granate, koja je pala na tvornički krug i ranila tužiteljicu, koja je tada s ostalim radnicima bježala prema skloništu za vrijeme datog znaka opće opasnosti.

Tuženik je osigurao sklonište za sklanjanje svojih zaposlenika u podrumu zgrade menze na udaljenosti od 250 m od pogona. Tužiteljica je povrijeđena na putu prema skloništu na mjestu udaljenom 160 m od izlaza iz proizvodne hale. Tužiteljica je, prema pregledu saopćenih ratnih rasporeda, imala radnu obvezu, koju je bila dužna obavljati unatoč opasnosti u ratnim okolnostima.

Za ocjenu odgovornosti tuženog poduzeća potrebno je u konkretnom slučaju utvrditi da li je tuženik u ratnim okolnostima poduzeo sve mjere zaštite života i zdravlja svojih zaposlenika na radu u smislu odredbe čl. 1. i 2. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 19/83, 17/86 i 26/93).

Prema tim odredbama zaštita na radu je sastavni dio organizacije rada i izvođenja radnog procesa, pa bi tuženik u konkretnom slučaju odgovarao za štetu nastalu tužiteljici jedino ako je bilo propusta u organizaciji rada pri obavljanju poslova u ratnim uvjetima, a ne po osnovu odgovornosti od opasne djelatnosti, kako se to neosnovano tumači u reviziji tužiteljice.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno, da je tuženik kao poslodavac organizirao proces rada i poduzeo mjere zaštite zaposlenika koje je u uvjetima ratnih okolnosti bio dužan poduzeti u smislu odredbe čl. 133. Zakona o općenarodnoj obrani ("Narodne novine", broj 4/91) i čl. 8. preuzetog Pravilnika o tehničkim normativima za skloništa ("Službeni list", broj 55/83 i "Narodne novine", broj 53/91), odnosno da je osigurao sklonište kako je bilo propisano i to u podrumu zgrade svoje menze koje je bilo udaljeno od proizvodnog pogona 250 m i koje je zadovoljavalo uvjete za sklanjanje ljudi prema nalazu Komisije Grada Ogulina, koja je obavila pregled tog skloništa.

Pravilnik o tehničkim normativima za skloništa, koji propisuje udaljenost skloništa najviše 250 m u polumjeru gravitacije, donesen je na temelju čl. 11. Zakona o standardizaciji ("Službeni list", broj 38/77 i 37/88). Taj Zakon je preuzet Zakonom o preuzimanju Zakona o standardizaciji koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuje kao republički zakon ("Narodne novine", broj 53/91), a prema odredbi čl. 2. preuzeti su i savezni propisi doneseni za izvršenje Zakona o standardizaciji.

Prema tome, neosnovani su revizijski navodi tužiteljice, da su sudovi primijenili odredbe Pravilnika koji nije bio preuzet.

Tvrdnje tužiteljice da udaljenost skloništa prelazi 250 m, upućuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a iz tog razloga se revizija ne može izjaviti (čl. 385. st. 3. ZPP). Tužiteljica je međutim stradala od granate koja je pala na industrijski krug tuženika na putu do skloništa na udaljenosti od 160 m od izlaska iz proizvodne hale, pa udaljenost skloništa kad bi bila preko 250 m nije u uzročnoj vezi sa štetnim događajem.

Sama činjenica što je naknadno izgrađeno bliže sklonište u koje se ulazilo iz proizvodne hale, ne znači da u vrijeme povređivanja tužiteljice nije bilo osigurano sklonište koje je zadovoljavalo propisima.

Budući da je utvrđeno da do štetnog događaja nije došlo zbog propusta tuženika u organizaciji rada i vođenju brige o sigurnosti radnika na radu u ratnim okolnostima, niži sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kad su odbili zahtjev tužiteljice za naknadu štete.

Zbog toga je revizija tužiteljice odbijena kao neosnovana primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 9. rujna 2003. godine

Predsjednik vijeća:

mr. Jasna Brežanski, v.r.