I Kž-1128/1993 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-1128/1993

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Horvatinović mr. Ružice, kao predsjednice vijeća, te Drakulić Milene, Primorac Vladimira, Frančula mr. Rudolfa i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i sudskog savjetnika Lipnjak- Bosanac Zlate, kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt. S.I. i dr. zbog kriv. djela iz čl. 127. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama opt. S.I., opt. O.V. i državnog odvjetnika, podnijetima protiv presude Okružnog suda u Rijeci od 22. studenog 1993. broj K-57/93, u sjednici održanoj 3. ožujka 1994. saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske L.I.

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. S.I., opt. O.V. i državnog odvjetnika, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Okružnog suda u Rijeci oglašeni su krivima opt. S.I. i opt. O.V. zbog kaznenog djela iz čl. 127. st. 1. KZRH, te osuđeni i to opt. S.I. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a opt. O.V. na kaznu zatvora u trajnju 10 mjeseci (primjenom čl. 38. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 3. OKZRH), u koje im je kazne uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru označeno u izreci te presude.

Protiv te presude žalbe su podnijeli opt. S.I. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, te odluke o kazni, opt. O.V. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvređnog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, te odluke o kazni, kao i državni odvjetnik zbog žalbene osnove odluke o kazni, s prijedlogom da se optuženicima izrekne stroža kazna.

Optuženici predlažu da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje odnosno preinači i njima izreknu blaže kazne.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske predložio je da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane, a žalba državnog odvjetnika da se uvaži i optuženicima izreknu strože kazne. Žalbe nisu osnovane.

Nije u pravu opt. O. u pogledu tvrdnje da su razlozi o odlučnim činjenicama vezanim za njegovo aktivno sudjelovanje u inikriminiranom događaju, proturiječni i nejasni, i da je time počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, zbog koje je uzima optuženik, pobijanu presudu treba ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Suprotno navodima žalbe nema povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč.

11. ZKP.

Sud prvog stupnja je na str. 85 alinea 3 jasno i potpuno izložio da je na temelju obrane opt. Orlića (list br. 25/II spisa), te opt. S. (list br. 23/II spisa), kao i iskaza oštećenika, našao da je prema oštećeniku primijenjena prijetnja kamenom po opt. S., te udarac u glavu po opt. O., kao i nabijanje po barci, dok su istovremeno optuženici još i prijeteći vikali na oštećenika, sve to s namjerom pribavljanja protupravne imovinske koristi.

U tom pravcu sud prvog stupnja dao je potpune i valjane razloge o odlučnim činjenicama, konkretno primijenjenim oblicima prinude, po svakom od supočinitelja djela, obrazlažući pri tom detaljno i ostale okolnosti djela, kao odvoženje oštećenika na osamljeno mjesto, izgled opt. O., noćno doba, okolnost da se oštećenik kao stranac prvi puta našao na tom području, što sve upotpunjuje razloge o odlučnim činjenicama na temelju kojih je sud prvog stupnja zaključio da su optuženici ovakovim svojim postupanjem ostvarili zakonska obilježja kaznena djela razbojništva iz čl. 127. st. 1 KZRH.

Stoga, po ocjeni ovog suda drugog stupnja, izloženi formalni prigovor opt. O. ne stoji, kada su dani razlozi o svim odlučnim činjenicama.

U pobijanoj presudi nema dakle formalnih nedostataka opisanih u žalbi opt. O., a niti bilo koje druge povrede zakona na čije postojanje sukladno čl. 366. st. 1. ZKP ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije stoga, u tom dijelu, osnovana žalba opt. O.V..

Ostali žalbeni prigovori odnose se na povrede kazenog zakona, koju opt. S. nalazi u okolnosti da je oštećnik sam predao novac, pa bi se po stanovištu žalitelja radilo o drugom kaznenom djelu (ne navodi kojem), a opt. O. tvrdi, da njegovo lupanje po barci ili vikanje, kao i osobna prisutnost događaju može imati samo značaj radnje pomaganja, ali ne i radnje činjenja djela.

supo

U konkretnom slučaju, po ocjeni ovog suda drugog stupnja, radi se o ispravnoj kvalifikaciji kaznenog djela razbojništva, što proizlazi ne samo iz intenziteta konkretno primijenjene prinude, već i iz načina na koji je ona primijenjena, a posebno još i okolnosti pod kojima je došlo do njene primjene. Ovdje se prije svega naglašava da su optuženici doveli oštećenika na osamljeno mjesto, u noćno doba, a uz navedeno opt. O. prethodno je onemogućio bijeg oštećenika prema cesti, a daljnja je činjenica da je oštećenik stranac koji ranije nije zalazio na to područje.

U tim, dakle, okolnostima, bitnim za prosudbu ponašanja oštećenika, očito je da je on bio prisiljen na neposrednu predaju novca, kada mu je prethodni pokušaj bijega onemogućen, a uz to je bio i uplašen, kako to sam kaže "od mogućih novih batina".

Daljnje postupanje opt. S., koji, očito nezadovoljan iznosom predanog novca sam pretražuje džepove oštećenika (tražeći dolare), dok se opt. O. saginje i sa tla kupi novac koji je oštećeniku ispao pri vađenju, nedvojbeno ukazuje da su primijenjeni oblici prinude bili upravljeni na oduzimanje novca u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi.

Stoga pristajanje oštećenika na neposrednu predaju novca, u tim okolnostima, sadrži sva bitna obilježja kaznenog djela razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH, a ne kaznenog djela iznude iz čl. 140. st. 1. KZRH.

Prema stajalištu ovog suda drugog stupnja, optuženi je O. kroz opisane radnje u izreci presude, aktivno i neposredno, te zajedno s opt. S. sudjelovao u počinjenju kaznenog djela razbojništva, što ukazuje da njegova uloga nije bila uloga pomagatelja, već supočinitelja djela.

Naime, ovaj optuženik, nakon što je dovezao svojim automobilom oštećenika i opt. S. do P., izlazi zajedno s njima na obalu, a neposredno prije počinjenja djela i i u toj funkciji, svojom fizičkom snagom, osuječuje bijeg oštećenika i vraća ga na mjesto gdje je stajao s opt. S.. Uz navedeno, primjenjuje prema oštećeniku fizičku silu, potom, a u trenutku kada prema oštećeniku ozbiljnu prijetnju primjenjuje opt. S., ovaj optuženik lupa po barci, te prijeteći viče na oštećenika, a sve s namjerom koja je zajednička optuženicima, da upotrebom sile i prijetnje pribave imovinsku korist.

Istovremeno opt. O. skuplja novac sa tla koji je oštećeniku ispao prilikom vađenja iz džepova.

Ovakovo njegovo djelovanje, s obzirom na pravnu prirodu ovog kaznenog djela bilo je nužno da bi se konkretno djelo ostvarilo, jer očito je da bez njegovog aktivnog djelovanja (dovoženja automobilom, njegova prisustva događaju, spriječavanju bijega, konkretno primijenjenih oblika prinuda), to bi djelo bilo teško ostvarivo.

Nema, dakle, u žalbama optuženika navednih povreda kaznenog zakona, pa su i u tom dijelu njihove žalbe neosnovane.

U žalbi opt. S. ističe se još da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer oštećenik nije saslušan na glavnoj raspravi, već se sud zadovoljio njegovim iskazom u istrazi.

Ovdje je potrebno naglasiti da bi dovođenje oštećenika, te njegovo saslušanje u svojstvu svjedoka na glavnoj raspravi bilo znatno otežano, upravo zbog okolnosti da je on stranac, po profesiji pomorac koji plovi po morima svijeta na grčkom brodu "Master Peters".

Izložena okolnost, kao i činjenica da oštećenik u svom iskazu (list br. 27/II) čak ni ne tereti opt. O. da bi ovaj prema njemu primjenjivao fizičku silu, ali detaljno opisuje kako je na njega prijeteći djelovao fizički izgled opt. O. (mladića snažne fizičke građe i visine preko 2 metra), kao i način na koji mu je opt. S., prijetići se, mahao kamenom oko glave, na temelju čega sud prvog stupnja zaključuje, prvenstveno iz obrane optuženika u istrazi, u kojima su oni priznali učin djela, kao i na temlju međusobnog terećenja, kako u istrazi, tako i na glavnoj raspravi da su optuženici u izreci na opisani način postupali, pri čemu iskaz oštećenika u istrazi samo upotpunjuje ovakvo potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

U tom sklopu okolnost da oštećenik nije saslušan neposredno na glavnoj raspravi ne znači istovremeno da je u tom dijelu činjenično stanje, zbog te okolnosti, ostalo nepotpuno utvđreno, kada se obrane optuženika u istrazi, kao i iskaz oštećenika u istrazi bitno ne razlikuju u odnosu na navođenje odlučnih činjenica koje su bile bitne za prosudbu o učinu djela.

Nije stoga osnovana žalba opt. S. ni zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nisu osnovane ni žalbe opt. S., te opt. O. (čl. 369. ZKP), kao i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.

Protivno žalbenim tvrdnjama opt. S. da mu je trebalo izreči blažu kaznu, jer da okolnost njegovog ranijeg tretiranja kao maloljetnika ne može imati značaj otegotne okolnosti, a s druge strane njegova životna dob nije u dovljnoj mjeri cijenjena, te državnog odvjetnika koji neosnovano ističe prigovor da je opt. S. izrečena preblaga kazna već i zbog činjenice da je u ožujku mjesecu 1993. godine radi istovrsnog djela ovom optuženiku bila izrečena odgojna mjera upućivanja u disciplinski centar za maloljetnike, a da kod opt. O. još i nije bilo zakonskih razloga za izricanje kazne zatvora uz primjenu odredaba o ublažavnaju kazne, sud prvog stupnja je nakon uvažavanja svih utvrđenih olakotnih i otegotnih okolnosti, koje je taj sud izložio na str. 9 presude, posebno naznačio kojim se to razlozima rukovodio kod odabira visine kazne opt. S., kao i razlozima zbog kojih je u odnosu na opt. O. primijenio odredbe o ublažavnju kazne izricanjem kazne ispod zakonskog minimuma za to kazneno djelo. I po ocjeni ovog suda drugog stupnja optuženicima izrečene kazne zatvora predstavljaju pravu mjeru kazni koje su neophodne za ostvarivanje ciljeva kažnjavanja iz čl. 31. OKZRH, te nisu ni prestroge, a ni preblage, već u svemu primjerene i potrebne sankcije.

Stoga je o žalbama stranaka presuđeno na temelju čl. 374. ZKP kao u izreci.

U Zagrebu, 3. ožujka 1994.

a:

Zapisničar:

Predsjednik vijeć

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

Horvatinović mr. Ružica, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica

Klepac)