I Kž-468/1994-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 468/1994-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Horvatinović mr. Ružice, kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene i Primorac Vladimira, kao članova vijeća i sudskog savjetnika Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. T.M. zbog krivičnog djela iz čl. 155. st. 1. KZRH u svezi s čl. 146. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Vojnog suda u Splitu od 20. travnja 1994. K-186/94, u sjednici održanoj 9. lipnja 1994., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske L.I.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. T.M., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Vojnog suda u Splitu oglašen je krivim opt. T.M. zbog kaznenog djela iz čl. 155. st. 1. KZRH u svezi s čl. 146. st. 1. KZRH, te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, u koju mu je kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 1. veljače 1994., pa nadalje.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik, po svojoj braniteljici K.M., odvj. iz S., iz žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a stvarno i zbog povrede krivičnog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine, te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, u svom pismenom prijedlogu, temeljem čl. 360. st. 2. ZKP, predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

Žalba nije osnovana.

Nisu osnovani žalbeni prigovori pravilnosti i potpunosti činjeničnog stanja utvrđenog pobijanom presudom, koji se obrazlažu na strani 2. alinea 1. i 2. žalbe tvrdnjom da sud prvog stupnja pogrešno uzima da je oštećenik samovlasnik kuće, a iz obrane optuženika proizlazi i njegovo suvlasništvo na kući koja je požarom u znatnoj mjeri oštećena, te daljnjom tvrdnjom da ne postoji zakonsko obilježje kaznenog djela za koje je osuđen, kada iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da se optuženik nalazio sam u kući. Izloženi žalbeni prigovori nisu osnovani.

Ovdje je potrebno naglasiti da neovisno o veličini suvlasničkog omjera na predmetu počinjenja djela - kući za stanovanje, stvaranje konkretne opasnosti za imovinu većeg opsega prosuđuje se prvenstveno prema namjeni konkretne imovine, a namjena te imovine bila je svakodnevno stanovanje za čak šestero članova uže obitelji optuženika i oštećenika, koji su zbog nemogućnosti da i dalje stanuju u toj teško oštećenoj kući, smješteni u hotel za izbjeglice u S.D., odnosno u Domu za nezbrinutu djecu u K.L..

Stoga, po stajalištu ovog suda drugog stupnja, imajući prvenstveno u vidu namjenu tog objekta, koji je oštećen požarom u mjeri da se više u njemu ne može stanovati, očito je da optuženik, počinjenjem kaznenog djela, nije izazvao opasnost na vlastitoj imovini.

Postupanjem na opisani način, optuženik je požarom kao opće opasnom radnjom onesposobio kuću za stanovanje svoje obitelj (oca, majke, supruge i troje maloljetne djece), a pri tome je bio svjestan opasnosti za imovinu većeg opsega, koja je tom njegovom kaznenom radnjom bila ugrožena, i iz kojeg je ugrožavanja nastupila šteta velikih razmjera kao konkretna posljedica djela, pa se, dakle, radi o optuženikovom umišljajnom postupanju na ugrožavanje tuđe imovine, dok se razmjer stvarno nastale imovinske štete može pripisati njegovu nehatu.

Isto tako neosnovan je daljnji žalbeni prigovor optuženika da nema u njegovom ponašanju elemenata bića kaznenog djela za koje je optužen, kada se u trenutku izazivanja požara sam nalazio u kući.

Ni ovaj prigovor žalitelja ne stoji.

Naime, optuženiku se stavlja na teret kazneno djelo izazivanja opasnosti za imovinu većeg opsega, a ne izazivanje opasnosti požarom, kao opće opasnom radnjom, za život i tijelo ljudi. Stoga je, dakle, optuženik, u konkretnim okolnostima, znajući da u kući nema njegovih ukućana, svoj život ili tijelo mogao izložiti opasnosti do mjere do koje je htio, a radnja koju je ostvario predstavlja teško kazneno djelo dovođenja u opasnost imovine većeg opsega iz čl. 155. st. 1. KZRH u svezi s čl. 146. st. 1. KZRH, iz kojeg je kao daljnja posljedica djela nastupila šteta velikih razmjera, s obzirom na onaj zaštitni objekt koji je konkretno bio ugrožen.

Zbog svega naprijed izloženog, nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede krivičnog zakona.

Nije osnovana ni žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Za počinjeno kazneno djelo, sud prvog stupnja izrekao je optuženiku kaznu zatvora neznatno višu od zakonskog minimuma kazne, propisanog za odnosno kazneno djelo, koja se kazna, ni u kom slučaju ne može smatrati prestrogo odmjerenom. Ovo stoga, što je sud prvog stupnja pri odmjeravanju visine kazne cijenio sve utvrđene relevantne okolnosti iz čl. 37. st. 1. OKZRH, kojima se još mora nadodati kao olakšavajuća okolnost psihički narušeno zdravlje optuženika, kojem tek predstoji ozbiljnije liječenje, te s tim u vezi i smanjena uračunljivost optuženika u vrijeme počinjenja djela.

Sve te utvrđene olakotne okolnosti, kao i otegotne, ukazuju, i po ocjeni ovog suda drugog stupnja, da je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci - ona mjera kazne koja je potrebna za ostvarivanje ciljeva kažnjavanja, pa je s obzirom na to trebalo i u ovom dijelu odbiti žalbu optuženika kao neosnovanu.

Slijedom svega izloženog, kako u pobijanoj presudi nema onih nedostataka izloženih u žalbi optuženika, kao ni povrede zakona na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 374. ZKP, presuditi kao u izreci.

U Zagreub, 9. lipnja 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

I Kž 468/94

Lipnjak-Bosanac Zlata v.r.

Horvatinović mr. Ružica v.r.

Suglasnost ovog prijepisa

s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)