Revr-509/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 509/13-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice. Kneza Ljudevita Posavskog kbr. 24, zastupanog po punomoćniku D. R., odvjetniku iz P., protiv tuženika A. Z. d.o.o. iz V. G., zastupanog po punomoćniku I. M., diplomiranom pravniku iz Z. - zaposleniku tuženika, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i prestanka ugovora o radu te isplate naknade plaće, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžr- 236/13-2 od 12. veljače 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-4906/10-37 od 30. travnja 2012., u sjednici održanoj 2. rujna 2014.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom su odbijeni zahtjevi:

- da se nedopuštenim utvrdi otkaz Ugovora o radu br. 3/06 od 1. veljače 2006. s Aneksom br. 1. Ugovora o radu od 1. ožujka 2006., sklopljen između tužitelja i tuženika na neodređeno vrijeme, a o kojemu je otkazu odlučeno Odlukom tuženika o redovitom otkazu Ugovora br. 385/08 od 16. travnja 2008. i br. 513/08 od 9. svibnja 2008.,

- da se utvrdi da je Ugovor o radu sklopljen „između tužitelja i tuženoga dana 1. ožujka 2006. prestao s danom donošenja ove odluke“,

- da se tuženiku naloži tužitelju isplatiti „naknadu plaće radnog mjesta Voditelj sektora postprodaje (srednje i male PJ) od dana prestanka rada 16. travnja 2008. pa do 30. travnja 2012. u ukupnom iznosu od 524.695,78 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose“ određene u izreci presude,

- da se tuženiku naloži tužitelju isplatiti „naknadu štete u iznosu od 82.339,32 kn“ i naknadu za parnični trošak.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužitelja je da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da se ukine drugostupanjska presuda i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili da se preinače obje nižestupanjske presude i tužbeni zahtjevi usvoje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidenta da „prvostupanjska presuda ima previše a drugostupanjska presuda premalo sadržaja“ i da je osporena presuda nejasna i nerazumljiva, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti i koji proizlaze iz sadržaja zapisnika priloženih spisu, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenom Odluke o otkazu Ugovora o radu uvjetovanim skrivljenim ponašanjem radnika br. 385/08 od 16. travnja 2008., a kojom je tuženik otkazao s njime sklopljeni Ugovor o radu br. 3/06 od 1. veljače 2006. s Aneksom br. 1. Ugovora o radu od 1. ožujka 2006., te Odluke tuženika br. 513/08 od 9. svibnja 2008. - kojom je odbijen zahtjev tužitelja za zaštitu prava, kumuliran s zahtjevom tužitelja na utvrđenje da je Ugovor o radu sklopljen „između tužitelja i tuženoga dana 1. ožujka 2006. prestao s danom donošenja ove odluke“ i zahtjevom na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju „naknadu plaće radnog mjesta Voditelj sektora postprodaje (srednje i male PJ) od dana prestanka rada 16. travnja 2008. pa do 30. travnja 2012. u ukupnom iznosu od 524.695,78 kn“ s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačno određene iznose i naknadom štete od 82.339,32 kn.

U revizijskom stupnju sporna je dopuštenost Odluke tuženika o otkazivanju Ugovora o radu kojeg je sklopio s tužiteljem.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je tužitelj bio kod tuženika u radnom odnosu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu „voditelja sektora postprodaje (male i srednje PJ) u PJ 10 S. B.“, i to temeljem Ugovora o radu broj 3/06 od 1. veljače 2006. te Aneksa br. 1. Ugovora o radu od 1. ožujka 2006. (dalje: Ugovor o radu),

- da je 31. kolovoza 2007. tužitelj sastavio fiktivan račun i radni nalog u koje je unio neistinite podatke da je tvrtka A. c. B. d.o.o. iz S. B. naručitelj popravka limarskog oštećenja posebnog vozila marke "…" reg. oznake …, znajući da navedena tvrtka nije naručitelj navedenih radova i da u njegovoj poslovnoj jedinici nije izvršen popravak toga vozila u navedenom iznosu, te time oštetio tuženika za 5.067,88 kn,

- da je na radnome mjestu tijekom rujna 2007., u namjeri da si pribavi nepripadnu materijalnu dobit, iz skladišnog prostora poslovne jedinice tužitelj za sebe zadržao auto gume i auto presvlake u vrijednosti od 5.053,87 kn i preprodao ih drugim osobama - te u svezi toga 3. listopada 2007. sastavio fiktivni račun i unio podatke da je tuženik navedenu robu isporučio tvrtki A. c. B. d.o.o. iz S. B., sve iako ta tvrtka tu robu nije naručila niti je njoj isporučena, čime je pribavio imovinsku korist od 5.053,87 kn i za isti iznos oštetio tuženika,

- da je kao odgovorna osoba na radnom mjestu i zadužen za vođenje evidencije „za preuzeti lak materijal te izdavanje istog u lakirnicu“, u razdoblju od 1. siječnja 2007. do 17. listopada 2007. tužitelj propustio uredno voditi tu evidenciju i dozvolio da pojedini djelatnici poslovnice sami uzimaju lak materijal - tako da je izvanrednom inventurom od 17. listopada 2007. utvrđeno da u poslovnici u kojoj je radio nedostaje lak materijala u vrijednosti od 62.538,10 kn,

- da je 4. listopada 2007., a nakon saznanja „o provođenju inventure i s ciljem prikrivanja nastalog manjka“ (i sve u cilju „da osigura da na izvanrednoj inventuri ne bude negativnih rezultata“), tužitelj od tvrtke I. d.o.o. iz Z. naručio i preuzeo lak materijal u vrijednosti od 108.523,45 kn, sve s namjerom da dobavljaču nakon inventure izvrši povrat navedene robe - i time oštetio tvrtku A. Z. d.o.o. iz Z. za iznos od najmanje 62.538,10 kn,

- da je Odlukom o otkazu Ugovora o radu br. 385/08 od 16. travnja 2008., a pozivom na prethodno opisane postupke tužitelja, tuženik otkazao s tužiteljem sklopljeni Ugovor o radu - otkazom uvjetovanim skrivljenim ponašanjem radnika, i to zbog (prema obrazloženju Odluke) kršenja obveza iz radnog odnosa i uz zaključak da nastavak radnog odnosa tužitelja nije moguć jer je poslodavac „kroz ovakvo postupanje radnika“ opravdano u njega „izgubio povjerenje“ - a „za odnos poslodavca i radnika od osobita je značenja obostrano korektno ponašanje i to ne samo u obavljanju radnih zadataka, već i u odnosu prema imovini poslodavca“,

- da je 29. travnja 2008. tužitelj protiv navedene Odluke o otkazu podnio Zahtjev za zaštitu prava, a koji je Odlukom tuženika broj 513/08 od 9. svibnja 2008. odbijen kao neosnovan,

- da je u svezi istih (opisanih) postupaka tužitelja, a presudom Općinskog suda u Slavonskom Brodu posl. br. K-378/08 od 15. siječnja 2009., koja je pravomoćnom postala 4. veljače 2009., tužitelj oglašen krivim što je kao odgovorna osoba s ciljem da sebi pribavi imovinsku korist iskoristio svoj položaj te u poslovnu ispravu unio neistinite podatke i (time) počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti nesavjesnim radom u službi te kazneno djelo protiv službene dužnosti - zlouporabom položaja i ovlasti i kazneno djelo protiv vjerodostojnosti isprava, krivotvorenjem službene isprave.

Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, koja u revizijskom stupnju (neovisno od navoda revidenta: „u ovome predmetu činjenice su neosporne“) ne mogu niti biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je zahtjeve tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio, uz osnovno i odlučno shvaćanje da je utvrđenim (opisanim) ponašanjem tužitelj počinio povrede radnih obveza koje opravdavaju osporenu Odluku o otkazu s njime sklopljenog Ugovora o radu zbog njegovog skrivljenog ponašanja.

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno. Odredbama čl. 113. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 - pročišćeni tekst i 68/05 - dalje: ZR-a) propisano je da poslodavac može radniku otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog, između ostalog i u slučaju (podstavak 3. toga članka) ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

Postojanje opravdanog razloga za otkaz u smislu odredbe čl. 119. st. 1. ZR-a mora dokazati poslodavac.

Pritom kod ocjene postoje li razlozi za redoviti otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika valja imati na umu ukupno ponašanje radnika za vrijeme trajanja ugovorenog radnog odnosa, i to ponašanje u odnosu na obveze koje proizlaze iz naravi posla kojeg je morao obavljati.

Polazeći od toga da svaki otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika valja individualizirati i da odluka o dopuštenosti takvog otkaza ovisi o okolnostima konkretnog slučaja, u ovome slučaju upravo konkretne (utvrđene) okolnosti opravdavaju shvaćanje drugostupanjskog suda da je tuženik dokazao postojanje opravdanih razloga za otkaz prijepornog Ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužitelja - te da su ispunjene pretpostavke za otkaz toga Ugovora uz primjenu navedene odredbe čl. 113. st. 1. podstavak 3. ZR-a.

Tuženik je kao poslodavac imao pravo očekivati i zahtijevati od tužitelja (kao uostalom i od svih svojih radnika) da savjesno ispunjava svoje radne obveze - a u okviru toga i da se korektno te disciplinirano i odgovorno ponaša prema zadanim mu poslovima i da i profesionalno postupa s povjerenom mu imovinom, uz dosljedno poštivanje propisanog procesa rada i radnih obveza te vođenje brige o radu i ugledu poslodavca.

Drugostupanjski sud je na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio da se tužitelj nije ponašao u skladu s takvim standardom ponašanja - jer se ono što je učinio (prema prethodno izloženom) ne može okarakterizirati primjerenim ili discipliniranim te profesionalnim i odgovornim postupanjem, pa je njegovom ponašanju pravilno dan značaj povrede koja u sadašnjem trenutku u društvu po svojoj težini i karakteru opravdava (u smislu odredbe čl. 113. st. 1. podstavak 3. ZR-a) pobijanu Odluku tuženika o otkazu s njime sklopljenog Ugovora o radu.

Pritom, pravilnost osporene odluke tuženika nije dovedena u pitanje niti pozivom na odredbu čl. 117. st. 1. ZR-a, kojom je propisano: „Prije redovitog otkazivanja uvjetovanoga ponašanjem, poslodavac je dužan radnika pismeno upozoriti na obveze iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza za slučaj nastavka kršenja tih obveza, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini“.

Pravilnim se, naime, pokazuje i zaključak da su u konkretnom slučaju postojale okolnosti zbog kojih tužitelj opravdano nije i neposredno prije otkazivanja ugovora pismeno upozoren na obveze iz radnog odnosa - s ukazivanjem na mogućnost otkaza za slučaj nastavka kršenja tih obveza, a sve budući da zbog opisanog ponašanja tužitelja i (time) kršenja radnih obveza - te zbog posljedica takvog ponašanja, nije niti bilo osnovano očekivati da poslodavac to učini.

Slijedom iznijetog, a budući da nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenom osporene Odluke o otkazu Ugovora o radu kojeg je tuženik sklopio s tužiteljem, nije osnovan niti zahtjev (kojeg tužitelj vezuje uz pogrešno shvaćanje da je Odluka tuženika o otkazu Ugovora o radu nedopuštena) na utvrđenje da je Ugovor o radu sklopljen „između tužitelja i tuženoga dana 1. ožujka 2006. prestao „s danom donošenja ove odluke“ - kao ni zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju naknadu plaće i utuženi iznos štete.

Stoga, a kako je osporena presuda donesena uz izložena (pravilna) pravna shvaćanja i (time) pravilnu primjenu materijalnog prava - tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

Zagreb, 2. rujna 2014.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.