Revr-363/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 363/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića, kao predsjednika vijeća, Nenada Perina, Željka Glušića, Aleksandra Peruzovića i Renate Šantek, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. H. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika Grada Zagreba, Z., kojeg zastupa punomoćnica V. P., odvjetnica u Odvjetničkom društvu P., R., L. & p. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja i tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-2358/08 od 17. veljače 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pr-20357/04 od 8. svibnja 2008., u sjednici održanoj 26. studenoga 2009.,

p r e s u d i o j e:

I. Odbijaju se revizije tužitelja i tuženika u odnosu na glavno potraživanje kao neosnovane.

II. Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tuženika u odnosu na pravno pitanje koje se odnosi na „obračun troškova parničnog postupka sukladno vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja pojedinih parničnih radnji“.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev te je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 14.876,51 kn sa pripadajućom zateznom kamatom, a u toč. II. izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja u iznosu od 40.449,37 kn sa pripadajućom zateznom kamatom. Pod toč. III. izreke presude tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 9.884,20 kn. Drugostupanjskom presudom odbijene su kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika te je u cijelosti potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv te drugostupanjske presude reviziju su izjavile obje parnične stranke - svaka u dijelu u kojem nije uspjela - temeljem čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja koje smatraju važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Tužitelj je izjavio reviziju zbog sljedećeg materijalnopravnog pitanja: je li prilikom tumačenja pravnih izvora koji uređuju prava radnika, a osobito kolektivnih ugovora, u slučaju dvojbe u pogledu njihovog interpretiranja, sud treba prihvatiti tumačenje koje ide na štetu radnika ili ono koje mu ide u korist, a obzirom na svrhu koja se želi postići kolektivnim ugovorom u smislu zaštite prava i interesa radnika. Konkretno, u predmetnom slučaju pojavilo se kao sporno pitanje – pitanje tumačenja čl. 48. st. 2. Kolektivnog ugovora za zaposlene u Gradskoj upravi Grada Zagreba, sklopljenog 1. lipnja 1999. između Grada Zagreba kao poslodavca i Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske, a primjena kojeg Kolektivnog ugovora je produžena 15. lipnja 2001. (dalje: KU), odnosno je li tuženik u obvezi od dana potpisivanja KU isplaćivati tužitelju plaću uz zaštitnu klauzulu iz čl. 48. st. 2. KU, a obzirom na odredbu čl. 48. st. 3. KU.

Navodi da o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja. Stoga tužitelj predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev.

Tuženik je izjavio reviziju zbog dva materijalnopravna pitanja i to: 1) glede tumačenja značenja Sporazuma postignutog u postupku mirenja održanom 10. ožujka 2004. i opstojnosti odredbe čl. 48. KU po sklopljenom Sporazumu u postupku mirenja, tj. je li sporazumom od 10. ožujka 2004. postignutom u postupku mirenja u svezi usklađivanja osnovice i stalnog dodatka na plaću stavljena izvan snage odredba čl. 48. KU, i 2) glede obračuna troškova parničnog postupka sukladno vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja pojedinih parničnih radnji.

U odnosu na prvo pravno pitanje tuženik navodi da je riječ o pravnom pitanju o kojem revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja, dok u odnosu na drugo pravno pitanje ističe da je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

Stoga tuženik predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i preinači nižestupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu parničnog troška.

Tužitelj je podnio odgovor na reviziju tuženika u kojem predlaže istu odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troška odgovora.

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužitelja.

Revizije stranaka u odnosu na glavno potraživanje nisu osnovane, a revizija tuženika u odnosu na odluku o troškovima postupka nije dopuštena.

Sukladno čl. 392. a. st. 2. ZPP ovaj revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu koji se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

U revizijskom stadiju postupka je prijeporno je li tuženik u cijelosti isplatio plaću tužitelju u skladu s čl. 48. Kolektivnog ugovora za zaposlene u Gradskoj upravni Grada Zagreba sklopljenog 1. lipnja 1999.

U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

- da je od 1. lipnja 1999. na snazi KU sklopljen između tuženika kao poslodavca i Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske,

- da je tužitelj prema odredbi čl. 48. st. 3. KU do prvog usklađenja osnovice plaće i stalnog dodatka na plaću primao plaću prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan stupanja na snagu KU,

- da je u postupku mirenja između tuženika i Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske zaključkom od 10. ožujka 2004. između ostalog povećana 1. siječnja 2004. osnovica za obračun plaće u iznosu od 5,8 %,

- da tužitelju nakon 1. srpnja 2004. nije isplaćivana plaća sukladno čl. 48. st. 2. KU odnosno uz primjenu zaštitne klauzule iste odredbe KU.

Nižestupanjski sudovi temelje svoju odluku na stajalištu da tužitelju do prvog usklađenja osnovice i dodatka na plaću (počevši od 1. siječnja 2004.) pripada plaća koja je isplaćivana prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan sklapanja KU, a sukladno čl. 48. st. 3. KU i koju plaću je tužitelj primao, dok nakon 1. siječnja 2004. se sukladno čl. 48. st. 2. KU primjenjuje zaštitna klauzula prema kojoj tužitelju pripada plaća sukladno zaključku od 10. ožujka 2004. ali ne manja od one predviđene zaštitnom klauzulom u čl. 48. st. 2. KU. Obzirom da je tužitelj za razdoblje do 1. siječnja 2004. primao plaću prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan stupanja na snagu KU, sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužitelja na ime potraživanja i razlike plaće do 1. siječnja 2004., a za razdoblje nakon toga sudovi su prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja u visini koja nije sporna a do iznosa zaštitne klauzule iz čl. 48. st. 2. KU.

Tužitelj u reviziji u bitnom ističe da su sudovi i za razdoblje od potpisivanja i sklapanja KU trebali uzeti u obzir i primijeniti odredbu čl. 48. st. 2. KU, a ne svoju odluku temeljiti na odredbi čl. 48. st. 3. KU.

Suprotno takvim tvrdnjama tužitelja, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili odredbu čl. 48. KU koja glasi:

„Osnovna je plaća zbroj umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova i zadaća u koju je razvrstano radno mjesto na koje je zaposlenik raspoređen, stalnog dodatka i dodatka na staž.

Ugovorne strane su sporazumne da osnovica i stalni dodatak zaposlenika ne mogu iznositi manje od 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu Grada Zagreba u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi prema zadnjem podatku Gradskog zavoda za planiranje, razvoja grada i zaštitu okoliša, Odjela za statistiku.

Ugovorne su strane sporazumne da se zaposlenicima u upravnim tijelima plaće isplaćuju dana od sklapanja ovog ugovora do prvog usklađivanja osnovice i stalnog dodatka koja je isplaćivana prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan sklapanja tog ugovora.

Ugovorne su strane sporazumne da će, pri usklađivanju prijedloga proračuna za slijedeću godinu, pregovarati o usklađivanju osnovice i stalnog dodatka iz st. 2. ovog članka.“

Ovaj sud je u cijelosti suglasan sa stajalištem nižestupanjskih sudova da je sukladno čl. 48. st. 3. KU za razdoblje do prvog usklađenja osnovice i dodatka na plaću tužitelju pripadala plaća prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan sklapanja KU. Tužitelju je sukladno tome i isplaćivana plaća, a odredba čl. 48. st. 2. KU primjenjuje se kao zaštitna klauzula samo za ubuduće (pro futuro), odnosno nakon prvog usklađivanja osnovice i stalnog dodatka a sve sukladno čl. 48. st. 4. KU.

Da su potpisnici KU htjeli primjenu čl. 48. st.2 . KU odmah od trenutka potpisa KU, tada ne bi na taj način formulirali odredbu čl. 48. st. 3KU, u kojoj jasno navode da se zaposlenicima od dana sklapanja KU do prvog usklađenja osnovice i stalnog dodatka isplaćuje plaća koju se do tada zaposlenici primali i prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila do potpisivanja KU. Neosnovan je prigovor tužitelja koji ističe tijekom cijelog postupka, pa tako i u reviziji, da i Kolektivni ugovor od 11. travnja 1997. u čl. 47. sadrži identičnu odredbu po kojoj osnovica i stalni dodatak ne mogu iznositi manje od 55% prosječne mjesečne plaće, pa da u trenutku potpisivanja KU/99 se primjenjuje odredba čl. 48. st. 2. istog KU.

Kada se sklapao KU/97 na isti način treba tumačiti spornu odredbu, a to znači da ona nije bila u primjeni sve do sklapanja KU/99 jer nije bilo niti usklađivanje osnovice i stalnog dodatka sukladno čl. 48. st. 4. KU/97. Prema pravnom shvaćanju ovog suda ne radi se o tumačenju na štetu radnika, jer je volja potpisnika KU bila da se sporna zaštitna klauzula ne primjenjuje niti u trenutku potpisa KU/97 a niti u trenutku potpisa i sklapanja KU/99. Kod toga treba napomenuti da je odredbom čl. 48. st. 4. KU/99 (odnosno čl. 47. st. 4. KU/97), predviđeno prije usklađivanja proračuna za slijedeću godinu pregovaranje o usklađivanju osnovice i stalnog i st. 2. čl. 48. KU. Činjenica da do 2004. nije došlo do pregovora o takvom usklađenju ne utječe na drugačiji zaključak u svezi primjene čl. 48. st. 2. KU.

U kontekstu izloženog pravnog pitanja tužitelja, zaključno treba reći da je svrha interpretiranja pojedinog propisa, pa tako i kolektivnih ugovora, utvrđenje pravog sadržaja određene norme, koja nije u potpunosti na prvi pogled jasna, a sudovi su u konkretnom slučaju pravilnom interpretacijom utvrdili sadržaj i značenje čl. 48. spomenutog KU.

Stoga revizija tužitelja nije osnovana, jer se zaštitna klauzula iz čl. 48. st. 2. KU primjenjuje tek nakon prvog usklađenja osnovice plaće i dodatka na plaću, a što je u konkretnom slučaju uslijedilo počevši od 1. siječnja 2004.

U odnosu na reviziju tuženika je prijeporno je li zaključak sa sastanka od 10. ožujka 2004. u postupku mirenja imao za cilj samo korekciju osnovice, ili je imao značenje izmjene čl. 48. KU, a u smislu čl. 206. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i 137/04 - dalje: ZR) na način da se stavlja izvan snage odredba između ostalog i čl. 48. st. 2. KU. Ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključak i tumačenje nižestupanjskih sudova i u svezi navedenog zaključka jer je istim izvršeno samo usklađivanje osnovice u smislu čl. 48. st. 4. KU, a ne izmjena cijele odredbe čl. 48. KU. Iz navedenog zaključka ne može se zaključiti drugo nego da je samo došlo do usklađivanja osnovice i dodatka na plaću, a samim time stupila je na snagu i zaštitna klauzula iz čl. 48. st. 2. KU, slijedom čega je tuženik bio dužan između ostalog tužitelju u razdoblju nakon povećanja osnovice i dodatka na plaću isplatiti plaću po osnovici najmanje 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu grada u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi. Neprihvatljivo je stajalište tuženika da bi navedenim zaključkom došlo do izmjene cijelog čl. 48. Kolektivnog ugovora odnosno da je tim zaključkom derogirana i primjena odredbe čl. 48. st. 2. KU. Stranke iz KU pregovarale su o povećanju osnovice i stalnog dodatka i u svezi toga su se sporazumjele, a time nisu derogirale čl. 48. KU.

Drugo pravno pitanje koje tuženik iznosi u reviziji tiče se odluke o troškovima postupka, konkretno obračuna troškova parničnog postupka sukladno vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja pojedinih parničnih radnji. To pravno pitanje tuženik obrazlaže time da odluka nižestupanjskih sudova o parničnom trošku nije utemeljena na pravnom shvaćanju koje je već zauzeo revizijski sud, a prema kojem kod odlučivanja o naknadi parničnih troškova je mjerodavna vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja svake pojedine parnične radnje.

Ovaj revizijski sud, međutim, ne nalazi da bi drugostupanjski sud odlučujući o troškovima postupka zauzeo suprotno stajalište odnosno stajalište koje nije podudarno s citiranim stajalištem revizijskog suda.

Okolnost da je, prema mišljenju tuženika, obračun troškova pogrešno izvršen, nije od utjecaja na podudarnost pravnog shvaćanja u naprijed izloženom smislu.

Stoga se ne radi o pravnom pitanju koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (čl. 392. st. 2. ZPP), pa utoliko revizija tuženika nije dopuštena.

Slijedom navedenog temeljem odredbe čl. 393. ZPP valjalo je reviziju tužitelja i tuženika odbiti kao neosnovanu, a reviziju tuženika u odnosu na pravno pitanje koje se tiče l. 392. st. 2. ZPP.

troškova postupka odbaciti kao nedopuštenu temeljem č

Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer isti nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. u svezi čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 26. studenoga 2009.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivan Kaladić, v.r.