Legislator Case Law & Legislation
Revr-12/2014-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses labor dispute appeal regarding unfair dismissal of a store manager for poor performance.

Case Number Revr-12/2014-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the employee's appeal against a second-instance judgment confirming his termination. The court found the employer's decision based on the employee's failure to meet performance standards and lack of necessary skills justified. Since the appeal raised only factual disputes and legal opinions rather than procedural errors, the court ruled the appeal was unfounded.

Legislator headnote

AI generated

Čl. 392. st. 1. ZPP; Čl. 385. ZPP; Čl. 393. ZPP: An appeal is rejected as unfounded when the lower court's decision contains clear reasons for fact-finding without contradictions, and the appellant merely disputes facts or offers personal legal interpretations without proving procedural violations.

Keywords

AI generated
labor dispute unfair dismissal performance evaluation labor contract termination appeal procedure Croatian labor law employee competence

Cited Legislation

AI generated
čl. 392. st. 1. Zakona o parničnom postupku
čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a
čl. 385. ZPP-a
Revizijske navode kojima tužitelj ističe da je sud pogrešno utvrdio neke činjenice ovaj sud nije ispitivao jer se u skladu sa čl. 385. ZPP-a, prigovori činjenične naravi u revizijskom dijelu postupka ne mogu isticati.
čl. 393. ZPP-a
Slijedom navedenog, proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je valjalo na temelju čl. 393. ZPP-a, odbiti reviziju kao neosnovanu.
čl. 155. st. 1. ZPP-a
Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava odgovora na reviziju valjalo je odbiti jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 12/14-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja G. M. iz Z., zastupan po punomoćniku N. M., odvjetnici u Z., protiv tuženika B. d.o.o., zastupan po punomoćniku R. K., odvjetnici u Odvjetničkom društvu B. & p. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj Gžr-1741/12-2 od 18. lipnja 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj Pr-2094/11-118 od 6. ožujka 2012., u sjednici vijeća održanoj 13. siječnja 2015.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se otkaz ugovora o radu od 30. travnja 2004. utvrdi nedopuštenim uz vraćanje na rad i poslove voditelja nabave i isplatu iznosa 493.590,63 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose kako su naznačeni u izreci ove presude te je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 74.049,00 kn. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka učinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i ukinuti presudu drugostupanjskog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju, tuženik osporava navode revizije i predlaže je odbiti kao neosnovanu.

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – pročišćen tekst, 25/13 dalje: ZPP) koja se primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjska presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega se neosnovano prigovara da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Predmet postupka je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu od 30. travnja 2004. Tim je otkazom tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu na temelju osobno uvjetovanog otkaza uz obrazloženje da nema odgovarajućih sposobnosti za obavljanje poslova za koje je zaposlen.

Nižestupanjski su sudovi utvrdili da je tužitelj bio zaposlen na radnom mjestu voditelja nabave pri čemu je učinkovitost druga dva usporedna radnika (I. T. i M. F.) bila znatno veća nego tužiteljeva tako da je tužitelj primjerice u mjesecu travnju imao popisanih 642 artikla, dok su navedena dva voditelja imala 2434, odnosno 1745 artikala; tužitelj je imao 16 dobavljača a ostala (dva) voditelja su imala 23, odnosno 36 dobavljača; da je iz e-pošte vidljivo kako je njihov neposredni rukovoditelj A. v. d. D. u nekoliko navrata morao tužitelja moliti da dostavi podatke (tablice) za koje mu je već prošao rok u kojem je to trebao izvršiti.

Na temelju takvog utvrđenja sudovi su zaključili da je odluka tuženika o osobno uvjetovanom otkazu zakonita, odnosno da su ispunjeni uvjeti iz čl. 106. st. 1. podst. 2. Zakona o radu (Narodne novine, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – dalje: ZR).

Tužitelj u reviziji osporava da bi bilo provedeno usavršavanje već da se radilo o jednom posjetu razgledavanja trgovine u B. Međutim, kao što je utvrdio sud prvog stupnja, tužitelj je već imao iskustva u nabavi artikala jer je prije radio kod sličnih trgovačkih lanaca (K., B. i B.) a imao je više od 5 mjeseci da se eventualno nauči raditi taj posao. Uostalom, kao što tuženik ističe, niti ostala dva voditelja nisu prošla nikakvo drugo usavršavanje.

Dakle, tuženik nije tužitelju otkazao ugovor o radu unutar probnog roka od 3 mjeseca, već mu je dao više vremena da pokaže svoje radne sposobnosti, a otkazao mu je tek kad je utvrdio da se dinamikom kojom tužitelj radi, neće do mjeseca rujna 2004. ispuniti svi predviđeni zadaci za otvaranje trgovačkog centra. Ostala dva usporedna voditelja čak su se zaposlila kod tuženika nakon tužitelja, dakle imali su manje radnog staža a bolje rezultate.

U odnosu na revizijski prigovor tužitelja da mu „zadovoljavajuća“ razina rada nije nikad bila zadana niti je na istu upozoren, za istaknuti je da iz iskaza svjedoka, odnosno voditelja proizlazi da je cilj poslodavca bio popuniti trgovački centar artiklima do njegovog otvaranja. Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio, na temelju brojčanih pokazatelja usporednih radnika, da učinkovitost izvršavanja radnih zadataka tužitelja nije bila na zadovoljavajućem nivou i da je tužitelj znao u kom pravcu treba raditi da bi razina rada bila zadovoljavajuća.

Tužitelj u reviziji popis manje artikala opravdava različitim asortimanom robe. Međutim, niti preostala dva voditelja nisu imala istovrstan asortiman, a imali su daleko više popisanih artikala od tužitelja (kako su utvrdili nižestupanjski sudovi) tako da ta činjenica tužitelja ne opravdava.

Tužitelj u daljnjem dijelu revizije nastoji prikazati da je nakon otkaza njegov posao obavljao njegov šef A. v. d. D. zajedno s još dva radnika i da je u stvari za njegov posao bilo neophodno troje ljudi. Međutim, sud prvog stupnja je citirao iskaz navedenog svjedoka koji je rekao da je on, pored svog posla, zajedno sa svojim timom obavljao posao koji je tužitelj trebao obaviti te je sud zaključio da to ne govori u prilog količini posla već da je trebalo hitno pojačano raditi i napuniti dućan potrebnim brojem artikala da bi se popunio u predviđenom roku za otvaranje, a što tužitelj nije u zadovoljavajućoj mjeri i zadovoljavajućom dinamikom radio. Dakle, uz svoj posao radili su nadalje i tužiteljev posao kako bi se ostvarilo sve potrebno za otvorenje.

U odnosu na daljnje prigovore prema kojima je tuženik trebao s otkazom pričekati do lipnja 2014. jer su do tad bili zadani planovi, za odgovoriti je da je tuženik nakon tužiteljeva petomjesečnog rada zaključio da on nema potrebne sposobnosti za obavljanje poslova voditelja te da tuženik nakon tog saznanja nije mogao preuzeti daljnji rizik i ostaviti tužitelja u radnom odnosu jer bi doveo u pitanje otvorenje centra, odnosno njegovu popunjenost artiklima.

Revizijske navode kojima tužitelj ističe da je sud pogrešno utvrdio neke činjenice ovaj sud nije ispitivao jer se u skladu sa čl. 385. ZPP-a, prigovori činjenične naravi u revizijskom dijelu postupka ne mogu isticati.

Tužitelj neosnovano u reviziji osporava pravo tuženiku da kao razlog za otkaz uzima i njegov loš odnos prema poslu za vrijeme probnog rada, uz obrazloženje da je postojao, rezultirao bi nezadovoljavanjem na probnom radu. Međutim, time što je tužitelj još za vrijeme probnog rada iskazivao loš odnos prema poslu koji je u kontinuitetu nastavio i nakon isteka probnog rada, ne ograničava poslodavca da razmatra ima li tužitelj potrebne sposobnosti i znanja i uzme u obzir njegov rad od dana zasnivanja radnog odnosa.

Daljnjim revizijskim navodima koji predstavljaju tužiteljevu vlastitu ocjenu izvedenih dokaza i iznošenje vlastitih pravnih shvaćanja (uz citiranje odluka ovog suda koje se odnose na drugačije situacije), tužitelj nije uspio dovesti u sumnju pravilnost zaključka nižestupanjskih sudova da je tuženik za otkaz ugovora o radu imao opravdan razlog. Slijedom navedenog, proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je valjalo na temelju čl. 393. ZPP-a, odbiti reviziju kao neosnovanu.

Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava odgovora na reviziju valjalo je odbiti jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 13. siječnja 2015.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.