I Kž-408/1994-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-408/1994-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Jelić Katice, kao predsjednice vijeća, te Klarić-Baranović Senke, Gudelj Milana, Šibl Neve i Vrbetić Vesne, kao članova vijeća i više savjetnice Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B.M., zbog kaznenog djela iz čl. 161. st. 2. KZRH i dr., odlučujuć o žalbi državnog odvjetnika podnijetoj protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 18. ožujka 1994. broj K-101/93, u sjednici održanoj 26. lipnja 1997., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske T.V.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Županijskog suda u Bjelovaru, temeljem čl. 340. toč. 3. ZKP, oslobođena je optužbe B.M. da bi počinila kazneno djelo iz čl. 161. st. 2. KZRH u svezi s čl. 156. st. 1. KZRH, činjenično i pravno opisanog u izreci te presude.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, u svom pismenom prijedlogu, stavljenom na temelju čl. 360. st. 2. ZKP, predložio je da se žalba državnog odvjetnika uvaži i pobijana presuda ukine, te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Neosnovani su žalbeni prigovori pravilnosti utvrđenja činjeničnog stanja na kojem je utemeljena prvostupanjska presuda, tvrdnjom državnog odvjetnika da optuženica nije u dovoljnoj mjeri obratila pažnju na suprotnu stranu kolnika, a niti usporila vožnju svog vozila približavajući se raskrižju i obilježenom pejšačkom prijelazu, zbog čega je, smatra državni odvjetnik, nastupila daljnja posljedica, udar u bicikl i biciklistu u čemu državni odvjetnik nalazi uzročnu svezu s kršenjem prometnih propisa do kojih je došlo. Prvostupnjevani sud, naime, protivno žalbenim tvrdnjama državnog odvjetnika, jasno utvrđuje u čemu nalazi da nije dokazano da bi optuženica na način na koji joj se to optužnicom stavlja na teret počinila kazneno djelo iz čl. 161. st. 2. u svezi s čl. 156. st. 1. KZRH, te ju temeljem čl. 340. toč. 3. ZKP oslobađa od optužbe.

U razlozima prvostupnjevane presude izričito su navedene činjenice i okolnosti na kojima je prvostupnjevani sud temeljio svoju ovakovu odluku, pa cijeneći žalbene navode državnog odvjetnika treba imati u vidu da se žalbeni razlozi takvog sadržaja stvarno svode na drugačiju subjektivnu ocjenu izvedenih dokaza, kod čega su razlaganja i stajališta prvostupanjske presude, u ocjeni odlučnih činjenica, zbog kojih taj sud ne nalazi dokazanim da bi optuženica počinila odnosno kazneno djelo u svemu pravilno i potpuno utvrđeni. Suprotno stajalištu državnog odvjetnika da optuženica ne uočava oštećenika ranije dok stoji, pa i prilazi mjestu zaustavljanja na kolniku, već ga uočava u trenutku nastavno započetog kretanja, treba reći, da je tek u trenutku kada je oštećenik nastavio s vožnjom od mjesta gdje je stajao on, za nju kao vozača, predstavljao opasnost.

Naime, cijeneći s jedne strane iskaz svjedoka S. (čiji je automobil bio zaustavljen prvi u raskrižju i koji je mogao s najvećom mogućom pažnjom pratiti kretanje oštećenika), te svjedoka H. čije se vozilo zaustavilo drugo u raskrižju, pa mu toliko nisu bile uočljive činjenice vezane za mjesto na kojem je stajao biciklista, te nastavno njegovo kretanje, kao i nalaz i mišljenje (te dopuna mišljenja na glavnoj raspravi) prometnog vještaka ing. Š., iz kojih proizlazi da se optuženica kretala prema raskrižju istovremeno dok je na drugoj strani raskrižja stajao oštećenik uz svoj bicikl, da bi u nastavku prometnog događaja oštećenik krenuo opkoračivši bicikl i vozio kroz raskrižje jedan dio puta svojom desnom stranom kolnika, dakle u pravcu M. iz kojeg je pravca dolazila optuženica (svjedok S. čak je dobio dojam da će se oštećenik nastavno kretati u pravcu), a kada se našao za oko 1 m od središnje linije na svojem dijelu kolnika, počeo skretati na lijevu stranu neposredno pred dolazak na pješački prijelaz, tako da je doista tek u tom trenutku oštećnik za nju kao vozača predstavljao opasnost na koju je ona promtno reagirala kočenjem i skretanjem u desno, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka.

Taj vještak, u dopuni svog mišljenja na glavnoj rasprvi (list br. 76 spisa), nastavno izjavljuje, na temelju oštećenja bicikla, zatim položaja odbačenog bicikla, te nalaza materijalnih tragova na kolniku, kao i iskaza svjedoka (naprijed označen), da je u trenutku naleta oštećnik sjedio na biciklu u normalnoj vožnji.

Iz izloženog slijedi da je sud prvog stupnja u cijelosti pravilno zaključio da oštećenik nije bio pješak u prometu, već vozač bicikla koji se upustio u promet krečući se sa suprotne strane raskiržja u odnosu na pravac kretanja vozila optuženice, time da je on ovakovim svojim početnim načinom kretanja, zapravo, dao ostalim sudionicima u prometu jasno do znanja da će se kretati u pravcu, krečući se tako oko 9 m, a da bi onda iznenada počeo sa skretanjem u lijevu stranu i prelaska na lijevu stranu kolnika.

Iz izloženog slijedi da ni konačna ocjena državnog odvjetnika iznijeta u žalbi nije prihvatljiva. Naime, sve elemente koje u žalbi ističe državni odvjetnik imao je u vidu prvostupanjski sud, a riječ je upravo o važnim činjenicama koje se odnose na način vožnje oštećenika, a s druge strane vožnje optuženice, kao i njeno promptno reagiranje na uočenu opasnost u prometu. Ocjena prvostupanjskog suda o tome da ne nalazi kauzalnu vezu između prometne nezgode i nepropisnosti u vožnji optuženice, u svemu je prihvatljiva poglavito kraj činjenice da se odrednice čl. 26. st. 1., te čl. 13. st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, odnose samo na pješake u prometu, a oštećenik je, vozeći bicikl doista bio vozač bicikla u prometu, slijedom čega sud prvog stupnja pravilno zaključuje da nema povrede odrednica ni čl. 26. st. 1. a ni čl. 13. st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, jer se opisana protupravnost u vožnji ne može primjeniti na konkretnu prometnu situaciju. Ovo stoga što se optuženica kretala dopuštenom brzinom za taj dio puta, a na uočenu opasnost u trenutku kada joj je oštećenik bicilom započeo skretati na njenu kolničku starnu reagirala na vrijeme, ali zbog premalog razmaka između njenog vozila i vozila oštećenika nije uspjela izbjeći nalet. Iz izloženog doista slijedi jedini ispravan, logičan zaključak da je oštećeni biciklista oduzeo prednost prolaza optuženici u raskrižju svojim iznenadnim skretanjem u lijevo koje je bilo i nepropisno, zbog čega s pravom sud prvog stupnja uzima utvrđenim da isključiva krivnja za ovu prometnu nezgodu leži na oštećeniku, pa u tom kontekstu treba ocijeniti i nepostojanje bilo kakve uzročne sveze između njene alkoholiziranosti i načina njene vožnje kada ona nije u nikakvoj korelaciji s nastankom ove prometne nezgode.

Iz izloženog slijedi da u pobijanoj presudi u kojoj su razjašnjena sva sporna i odlučna pitanja vezana za dinamiku ove prometne nezgode, način vožnje svih sudionika u prometnoj nezgodi, nepostojanje kauzalnog neksusa između načina vožnje optuženice i same prometne nezgode, koja su pouzdano razjašnjena pa dakle nema činjeničnih nedostataka na koje u svojoj žalbi upire državni odvjetnik. Prema svemu naprijed izloženom nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, kada je prvostupanjski sud pravilno zaključio da nije dokazano o postupanju optuženice na način kako je tereti optužba, a niti na način da bi se opisano ponašanje optuženice u prometu moglo pripisati eventualnom umišljaju, kao onom obliku krivnje s kojim bi ona počinila odnosno kazneno djelo, pa je s obzirom na sve naprijed izloženo presuđeno sukladno čl. 374. ZKP, kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 26. lipnja 1997.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

Jelić Katica, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)