Revt-39/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revt 39/14-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. I. iz Š., OIB: …, vl. obrta „C.“ pripremni radovi na gradilištu, Š., koje zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom uredu F. K., A. V. & p. j.t.d., Z., protiv tuženika I. G. iz I., OIB: …, vl. obrta „A. G.“, I., kojeg zastupa punomoćnik T. L., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1190/11-5 od 5. studenoga 2013., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu broj P-1727/07 od 19. listopada 2010., u sjednici održanoj 26. veljače 2014.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika D. G.-R. iz Z., poslovni broj Ovrv-300/07 od 6. rujna 2007.g. u cijelosti.

II. Dužan je tuženik u roku od 8 dana isplatiti tužitelju iznos od 47.517,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje koje teku od 9. kolovoza 2007.g. do 31. prosinca 2007.g., a od 1. siječnja 2008.g. do isplate po stopi od 17%, a koja visina stope zakonske zatezne kamate će se do isplate određivati, za svako polugodište, uvećanjem eskontne kamatne stope Hrvatske narodne banke za osam postotnih poena.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj tražio da mu tuženik u roku od 8 dana isplati iznos od 393.967,06 kn sa zateznim kamatama koje na iznos od 148.170,00 kn teku od 9.8.2007.g., a na iznos od 245.797,06 kn od 1.4.2007.g., pa do 31. prosinca 2007.g. po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008.g. do isplate po stopi od 17%, a koja visina stope zakonske zatezne kamate će se do isplate određivati, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke za osam postotnih poena.

IV. Dužan je tužitelj u roku od 8 dana naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 47.818,20 kn.“

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

„I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-1727/07 od 19. listopada 2010. u točki III. njene izreke.

II. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-1727/07 od 19. listopada 2010. u točki II. njene izreke.

III. Odbijaju se tužiteljeva i tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-1727/07 od 19. listopada 2010. u točki IV. njene izreke.“

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13 – dalje: ZPP). Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske preinačiti drugostupanjsku presudu i usvojiti žalbu tužitelja, te preinačiti prvostupanjsku presudu u toč. III. i IV. izreke na način da se usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troška sastava revizije tužitelju.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP mogu je podnijeti protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

Iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i određeno navede razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije, u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

Tužitelj u tom pravcu postavlja slijedeća pravna pitanja:

1. Da li se može smatrati kaparom iznos koji je plaćen u svezi s ugovorom koji nikada nije sklopljen niti je realiziran?

2. Da li dužnik u parnici može s uspjehom osporiti sadržaj računa koji je platio, a isti prethodno nije isti osporio?

3. Da li tuženik ima pravo na naknadu s osnova stjecanja bez osnove kada je bez pravne osnove držao tuđu stvar iako je nije koristio?

Obrazlažući dopuštenost revizije u smislu čl. 382. st. 3. ZPP u odnosu na pitanje pod 1., tužitelj navodi da je drugostupanjski sud potvrdio pogrešno pravno stajalište prvostupanjskog suda da je tuženik tužitelju predao iznos od 5.000,00 EUR-a na ime kapare, jer da iz niza odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pa primjerice i iz odluke Rev 1361/96 od 14. siječnja 2001. jasno slijedi da se ne može smatrati kaparom iznos koji je dat u svezi s ugovorom koji nije pravno valjan ili nije realiziran odnosno koji nije niti sklopljen. Tužitelj nadalje navodi, da je u odnosu na naprijed navedeni pravni zaključak u pobijanoj presudi zauzet stav različit od pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev 1361/96), čime je ispunjen revizijski razlog iz odredbe čl. 382. st. 2. toč. 3. ZPP.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 176.500,00 kn po osnovi rada tužiteljevog bagera koji je koristio tuženik u svoju korist, iznosa od 5.187,00 kn kao naknadu troška servisa bagera, iznosa od 14.000,00 kn po osnovi naknade troška najma labudice za prijevoz predmetnog bagera na relaciji O.-Z., iznosa od 103.843,96 kn po osnovi stečenog bez pravne osnove zbog bespravnog korištenja bagera tijekom ožujka 2007., iznosa od 103.843,96 kn po osnovi stečenog bez pravne osnove zbog bespravnog korištenja bagera tijekom travnja 2007. i iznosa od 38.109,14 kn po osnovi bespravnog korištenja bagera za 11 dana u svibnju 2007., odnosno ukupno 441.484,06 kn s pripadajućim kamatama, a koji zahtjev su nižestupanjski sudovi prihvatili za iznos od 47.517,00 kn s pripadajućim kamatama, a odbili za iznos od 393.967,06 kn.

Imajući na umu pitanje pod 1. koje tužitelj navodi u reviziji, valja reći, da nižestupanjski sudovi u pobijanim odlukama nisu izrazili pravno shvaćanje da se kaparom može smatrati iznos koji je dat u svezi s ugovorom koji nije pravno valjan ili nije realiziran odnosno koji nije niti sklopljen. Naime, iznos od 5.000,00 EUR-a koji je tuženik kao kupac prema utvrđenju nižestupanjskih sudova na ime kapare predao tužitelju kao prodavatelju i koji iznos je tužitelj vratio tuženiku 11. svibnja 2007. prilikom vraćanja bagera, nije predmet spora.

Stoga je za zaključiti da u odnosu na pitanje pod 1. pobijana odluka nije utemeljena na pravnom shvaćanju koje je nepodudarno shvaćanju ovog suda izraženom u odluci Rev 1361/96 od 14. svibnja 2001., kako to navodi tužitelj u reviziji.

Slijedom navedenog, ne postoje pretpostavke za dopuštenost revizije u odnosu na pitanje pod 1., dok u odnosu na pitanja pod 2. i 3. tužitelj ne navodi razloge zbog kojih smatra da su ta pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP), pa niti u odnosu na njih nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost predmetne (tzv. izvanredne) revizije.

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 392. b) st. 2. i 3. ZPP valjalo je reviziju tužitelja odbaciti kao nedopuštenu.

U Zagrebu, 26. veljače 2014.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.