Rev-994/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-994/1996-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Vjere Delić, Katarine Buljan i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G. L.-K. iz Z., koju zastupa punomoćnik M. L., odvjetnik iz Z., protiv tuženika GP B. - G. Z., kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 12. prosinca 1995. godine broj Gž-7167/94, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 26. ožujka 1993. godine broj P-3265/89, u sjednici održanoj 12. srpnja 2000. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom, ispravljenom rješenjem istog suda, tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 0,04 kn (42 HRD) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te joj naknaditi parnični trošak u iznosu od 89,30 kn (89.300 HRD), dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 5.020,17 kn (5,020.178 HRD).

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 5.020,17 kn. Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 - dalje ZPP), te iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 375. ZPP, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je preinačenje nižestupanjskih presuda i prihvaćanje tužbenog zahtjeva u cijelosti.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se nadležni državni odvjetnik izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

U provedenom postupku nije učinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 386. ZPP.

Ne postoje ni bitne povrede na koje se ukazuje navodima revizije, jer je drugostupanjski sud u obrazloženju presude ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja, te presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

Neosnovan je i prigovor revidentice da je pri donošenju pobijane presude pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužiteljice za sniženje cijene stana zbog neotklonjivih nedostataka.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi:

- da su parnične stranke sklopile 7. lipnja 1985. godine ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju određenog stana u naselju V. u Z., kojim je određena planska cijena stana i klizna skala od 50%, rok dovršenja izgradnje (najkasnije 30. studeni 1985. godine), te obveza stranaka za sklapanje posebnog kupoprodajnog ugovora za navedeni stan,

- da je pravomoćnom presudom u predmetu P-1745/90 prihvaćen zahtjev tužiteljice za predaju spornog stana u posjed, a odbijen protutužbeni zahtjev tuženika za utvrđenje da ugovor o udruživanju sredstava od 7. lipnja 1985. godine ne predstavlja kupoprodajni ugovor, te da je taj ugovor raskinut, kao i zahtjev za zaključenje kupoprodajnog ugovora za sporni stan i obvezu tužiteljice kao protutuženice na isplatu razlike kupoprodajne cijene od 8,922.916 HRD (8.922,91 kn),

- da je tužiteljica isplatila tuženiku 15. listopada 1985. godine iznos od 850 HRD (ugovoreni iznos planske cijene stana s kliznom skalom od 50%),

- da je tužiteljica u stan uselila temeljem privremene mjere dana 17. svibnja 1988. godine,

- da je odmah nakon useljenja dana 19. svibnja 1988. godine tužiteljica pokrenula postupak osiguranja dokaza radi utvrđenja nedostataka u stanu putem vještačenja,

- da utvrđeni neotklonjivi nedostaci umanjuju za 5% vrijednost predmetnog stana.

Na temelju takvih utvrđenja nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da iznos koji je tužiteljica platila po ugovoru predstavlja cijenu stana, da predmetni stan ima materijalne nedostatke u smislu čl. 479. st. 1. toč. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/99 - dalje ZOO), da tužiteljica ima pravo zahtijevati l. 488. st. 1. toč. 2. ZOO, a da se cijena snižava prema odnosu sniženje cijene temeljem č

između vrijednosti stana bez nedostatka i vrijednosti stana s nedostatkom u vrijeme sklapanja ugovora (čl. 498. ZOO).

Stoga su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su cijenu stana u iznosu od 850 HRD (0,85 kn), koju je tužiteljica u cijelosti isplatila, umanjili za 5% i taj iznos od 42 HRD (0,04 kn) kao onaj za koji je snižena cijena dosudili tužiteljici.

Neosnovano se tužiteljica poziva na nalaz vještaka, kojim vrijednost stana, kao i cijenu, preračunava u DEM, jer je cijena ugovorena i plaćena u domaćoj valuti, pa se i sniženje i obveza tuženika na isplatu tog iznosa može računati samo u toj valuti. Protivno tvrdnji revidentice, u smislu čl. 394. ZOO tuženik se može obvezati samo na isplatu onog broja novčanih jedinica na koji ta obveza glasi.

Bez obzira na razloge tužiteljice za postavljanje zahtjeva za kamate od 8. siječnja 1993. godine, kamate joj nisu mogle biti dosuđene za razdoblje od isplate cijene (15. listopada 1985. godine) do tog dana (8. siječnja 1993. godine), na što je pravilno ukazano presudom suda prvog stupnja.

Iz navedenih razloga, o reviziji tužiteljice odlučeno je na temelju čl. 393. ZPP, jer ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

U Zagrebu, 12. srpnja 2000. godine.

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.