Gž R-270/2016-1 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-270/2016-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Nediljke Radić, kao predsjednice vijeća, te Miha Mratovića (suca izvjestitelja) i Ivice Botice, u pravnoj stvari tužitelja A. Č. iz B., OIB: ..., protiv tuženika – protutužitelja A. S. d. o. o., S., zastupanog po punomoćnicima P. B. i M. B., odvjetnicima u M., radi utvrđenja zakonitosti izvanrednog otkaza ugovora o radu, te po protutužbi tuženika kao protutužitelja A. S. d. o. o., protiv tužitelja kao protutuženika A. Č. iz B., OIB: ..., radi raskida ugovora o radu, odlučujući o žalbi tuženika-protutužitelja "Autoprijevoz Sinj" d. o. o. Sinj protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju od 11. siječnja 2016. godine pod poslovnim brojem Pr-995/15, u sjednici vijeća održanoj 31. ožujka 2016. godine,

p r e s u d i o j e

Djelomično se odbija žalba tuženika-protutužitelja A. S. d. o. o. S. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju od 11. siječnja 2016. godine pod poslovnim brojem Pr-995/15 u dijelu kojim je utvrđen nedopuštenim izvanredni otkaz ugovora o radu (točka I. izreke prvostupanjske presude) i u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan protutužbeni zahtjev (točka III. izreke prvostupanjske presude).

r i j e š i o j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju od 11. siječnja 2016. godine pod poslovnim brojem Pr-995/15 u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev te naloženo tuženiku da tužitelja vrati na posao prema njegovom ugovoru o radu u roku od 8 dana (točka II. prvostupanjske presude).

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom utvrđen je nedopuštenim izvanredni otkaz ugovora o radu (točka I. izreke), naređeno je tuženiku vratiti tužitelja na posao (točka II. izreke), odbijen je tužiteljev zahtjev za nadoknadom parničnog trošak (točka III. izreke prvostupanjske presude), te je odbijen protutužbeni zahtjev.

Protiv prvostupanjske presude pravovremeno se žali tuženik-protutužitelj A. S. d. o. o. S. osporavajući presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, a odbijen protutužbeni zahtjev zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj-protutuženik nije podnio odgovor na žalbu.

Žalba je djelomično osnovana.

U ovom konkretnom slučaju prvostupanjski sud je u svojoj presudi zaključio kako je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev na raspravi održanoj 14. veljače 2013. godine, kada bi uredio tužbeni zahtjev pod točkom II. izreke prvostupanjske presude.

Međutim, nakon što je održano to ročište tužitelj je podneskom kojeg je priložio sudu na ročištu održanom 29. svibnja 2013. godine postavio konačno tužbeni zahtjev, i to na način da je zatražio samo utvrđenje da bi izvanredni otkaz bio nedopušten, a više nije tražio povratak na posao, a ovo s obzirom da bi između stranaka bio zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme.

Na ovaj način tužitelj je u biti djelomično povukao tužbu, a iz stanja spisa proizlazi kako je podnesak zajedno sa zapisnikom dostavljen punomoćniku tuženika 7. lipnja 2013. godine (dostavnica uz list spisa 77), te se tuženik nije očitovao unutar roka od 15 dana u smislu odredbe članka 193. ZPP-a, a što znači da je pristao na povlačenje tužbe.

Stoga je prvostupanjski sud počinio povredu postupka propisanu odredbom članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a kada je odlučivao o zahtjevu za vraćanje tužitelja na posao, koju povredu u žalbi osnovano i ističe tuženik-protutužitelj.

Kako je dakle prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev, to je valjalo na temelju odredbe članka 369. stavak 5. ZPP-a ukinutu prvostupanjsku presudu, i to bez vraćanja na ponovno suđenje u dijelu kojim je suđeno o zahtjevu da se tužitelja vrati na posao. Stoga je u ovom predmetu prvostupanjski sud trebao raspraviti o zahtjevu za utvrđenje da bi otkaz ugovora o radu od 31. prosinca 2010. godine bio nedopušten, odnosno o zahtjevu tuženika za raskidom ugovora o radu, i to s danom 28. ožujka 2011. godine.

Iz stanja spisa, te utvrđenja prvostupanjskog suda bi proizlazilo:

- kako je između stranaka bio zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme i to za period od 1. listopada 2010. godine do 30. studenog 2011. godine, a po kojem ugovoru je tužitelj trebao raditi na radnom mjestu vozača autobusa,

- kako je tuženik 31. prosinca 2010. godine donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju,

- kako je tužitelj podnio zahtjev za zaštitu prava unutar zakonskog roka, te zatim podnio i tužbu,

- kako su kod tuženika djelovala dva sindikata,

- kako je između sindikata postignut sporazum po kojem je A. B. sindikalni povjerenik koji preuzima sva prava i obveze radničkog vijeća u smislu tada važeće odredbe članka 152. stavak 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09 - dalje: ZR),

- kako se tuženik nije savjetovao sa sindikalnim povjerenim A. B., već je obavijest, odnosno namjeru davanja izvanrednog otkaza priopćio predstavniku drugog sindikata, koji nije imao ovlasti sindikalnog povjerenika koji preuzima prava i obveze radničkog vijeća,

- kako tužitelj nije zalijepio naljepnice za prtljagu,

- kako kod tužitelja nije bilo ranije takvih propusta.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je s obzirom da je odredbom članka 118. ZR-a propisano da namjeru otkazivanja određenog ugovora o radu poslodavac dužan priopćiti radničkom vijeću te je dužan o toj odluci savjetovati se s radničkim vijećem, te s obzirom na odredbu članka 149. ZR-a zaključio kako je odluka o izvanrednom otkazu ništetna.

Ujedno je zaključio kako je nastavak radnog odnosa moguć, pa da je protutužbeni zahtjev neosnovan.

Odredbom članka 149. stavak 1. ZR-a propisano je kako prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezinog utjecaja na položaj radnika, a odredbom članka 149. stavak 12. ZR-a propisano je kako odluka poslodavca donesena protivno odredbi članka 149. ZR-a o obvezi savjetovanja s radničkim vijećem je ništetna.

Stoga je pravilno prvostupanjski sud i prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio odluku o izvanrednom otkazu ništetnom, time da posebno u žalbi tuženik-protutužitelj niti ne elaborira ovaj dio prvostupanjske presude.

Glede postavljenog protutužbenog zahtjeva valja istaći da je odredbom članka 117. stavak 1. ZR-a propisano je da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu najmanje tri, a najviše osamnaest prosječnih mjesečnih plaća toga radnika isplaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika, a stavkom 2. citirane odredbe propisano je kako odluku može donijeti sud i na zahtjev poslodavca, ako postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć.

Odredbom članka 117. stavak 3. ZR-a propisano je kako poslodavac i radnik mogu zahtjev za prestanak ugovora o radu podnijeti do okončanja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja.

S obzirom na odredbu članka 117. stavak 3. ZR-a postavilo se pitanje pred sudovima s kojim danom ukoliko su ostvarene pretpostavke za sudski raskid ugovora o radu upravo raskinuti taj ugovor, te ipak prevladalo mišljenje kako treba cijeniti svaki slučaj za sebe, dakle cijeniti sve okolnosti pojedinog slučaja.

U ovom konkretnom slučaju tužitelju bi radni odnos da nije bilo odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu prestao 30. studenog 2011. godine, a tuženik je na ročištu održanom 16. siječnja 2013. godine postavio protutužbeni zahtjev, kojim je zatražio sudski raskid ugovora o radu.

Dakle, unatoč činjenici da je tuženik kao poslodavac mogao podnijeti takav protutužbeni zahtjev u smislu odredbe članka 117. stavak 3. ZR-a očito je da u vrijeme podnošenja protutužbenog zahtjeva više između stranaka ne bi niti mogao egzistirati radnopravni odnos, jer je ugovor o radu bio zaključen na određeno vrijeme.

Stoga, jer ovaj sud ne prihvaća zaključak prvostupanjskog suda kako tužitelj i nije počinio tešku povredu radne obveze, koja je dovela do gubitka povjerenja između stranaka, ali cijeneći okolnost da je tuženik zatražio sudski raskid ugovora o radu, nakon što je već istekao vremenski rok na koji je ugovor o radu između stranaka bio zaključen, smatra da je prvostupanjski sud unatoč pogrešnoj primijeni materijalnog prava, valjano odlučio na način kada je odbio protutužbeni zahtjev.

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika-protutužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, dok je na temelju odredbe članka 368. stavak 2. ZPP-a valjalo odbiti žalbu tuženika-protutužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev.

Kako je tužitelj u cijelosti uspio u zahtjevu kojeg je postavio, a tuženik je u cijelosti odbijen u protutužbenom zahtjevu, te kako tuženik nije niti postavio zahtjev za nadoknadom troška sastava žalbe, to je pravilno i prvostupanjski sud odbio tuženikov zahtjev za nadoknadom troškova postupka.

Slijedom navedenog odlučeno je kao izreci.

U Splitu 31. ožujka 2016.

Predsjednica vijeća:

Nediljka Radić, v. r.