II Rev-105/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev-105/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. d.o.o. Z., koga zastupa Odvjetničko društvo E. i Š., iz Z., protiv tuženika A. d.d. Z., koju zastupa S. H., odvjetnik iz Z., radi 1,306.250,00 kn, odlučujući o reviziji tužene protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 11. kolovoza 1998. godine broj Pž-3599/97-2, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 29. travnja 1997. godine broj P- 541/97, te dopuni obrazloženja revizije, na sjednici održanoj dana 9. prosinca 1999. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

r i j e š i o j e :

Odbacuje se dopuna obrazloženja revizije kao nepravovremena.

Obrazloženje

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud je svojom presudom od 11. kolovoza 1998. godine broj Pž-3599/97-2 potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu od 29. travnja 1997. godine broj P-541/97, kojom je naloženo tuženoj platiti tužitelju svotu od 1,045.000,00 kn sa zateznom kamatom kroz vrijeme od 1. svibnja 1996. godine do isplate i svotu od 261.250,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom kroz vrijeme od 7. svibnja 1996. godine do isplate, kao i nadoknaditi parnični trošak u svoti od 113.276,00 kn.

Protiv te drugostupanjske presude izjavila je reviziju tužena zbog pogrješne primjene materijalnog prava. U reviziji tužena navodi, da je garancije na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev krivotvorila direktorica poslovnice od tužene u Samoboru. Zbog toga se protiv nje vodi kazneni postupak. Kako su garancije izdane suprotno prisilnim propisima one su ništave u smislu čl. 103. Zakona o obveznim odnosima. Drugostupanjski sud nije prihvatio takav prigovor tuženika iznijet u žalbi. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, ukine presude nižestupanjskih sudova i predmet vrati na ponovno suđenje s uputom da se pričeka s parnicom okončanje kaznenog postupka protiv M.Š.

Tužena je sudu predala i dopunu obrazloženja revizije.

Protivna strana dala je odgovor na reviziju u kojemu tvrdi da garancije nisu u suprotnosti s prisilnim propisima, odnosno da tužena ne navodi koji su to propisi. Ukoliko je ovlaštena osoba učinila kazneno djelo dajući garancije, to ne može biti osnov za oslobađanje tuženoga od odgovornosti prema trećim osobama.

Predlaže da sud reviziju odbije.

Državni odvjetnik, kojemu je revizija također dostavljena u smislu čl. 390. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, dalje ZPP) nije se očitovao na sadržaj revizije.

Revizija nije osnovana.

Dopuna obrazloženja revizije je nepravovremena.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 386. ZPP ovaj sud je utvrdio da u provedenom postupku nije ostvarena bitna povreda odredbe ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 10., tj. nije ostvaren taj razlog za reviziju u bitnoj povredi odredbe ZPP na čije ostvarenje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Ostvarenje ostalih bitnih povreda odredaba ZPP iz čl. 354. u svezi sa čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP ovaj sud nije ispitivao, budući da bitne povrede odredbi ZPP nisu bile razlog za izjavljivanje revizije.

Nije ostvaren niti revizijski razlog u pogrješnoj primjeni materijalnog prava iz čl. 356. u svezi sa čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP. Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su garancije sastavljene u propisanom obliku, tj. prema odredbi čl. 1083. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, dalje ZOO), kao i da su u ime tužene potpisane od strane osobe ovlaštene za zastupanje tužene kod takove vrsti pravnih poslova. Utvrđeno činjenično stanje nadalje ne daje nikakovog osnova za zaključak, da bi u slučaju postojanja kaznenog djela direktorice M.Š. prilikom potpisivanja i davanja spornih garancija samo po sebi oslobađalo tuženu od odgovornosti prema tužitelju. Naime, nisu utvrđene okolnosti, a niti sama tužena nešto izjavljuje u tom smislu, da je tužitelj imao razloga sumnjati u istinitost i pravovaljanost garancija u vrijeme, kada su te isprave bile sastavljene. Tuženik tvrdi da su garancije izdane na nepropisani i na neuobičajeni način u poslovanju tužene, međutim, ne čini niti vjerojatnim da je tužitelj znao odnosno mogao znati, da su primljene garancije u obliku pismenih isprava izdane na nepropisani odnosno neuobičajeni način u poslovanju tužene. Sama po sebi kaznena odgovornost direktorice za sastavljanje isprava na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev ne čini taj zahtjev pravno neutemeljen. Tužitelj je u posjedu pismene isprave o garanciji, koja po svom obliku i sadržaju ima sve što je potrebno, da bi tužitelj na njoj mogao temeljiti svoj zahtjev. Prema tome, nisu ostvareni razlozi za reviziju, kako oni na koje upućuje revizija, tako ni oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog toga je ovaj sud na temelju čl. 393. ZPP reviziju odbio kao neosnovanu.

Dopunu obrazloženja revizije je ovaj sud na temelju čl. 389. st. 1. u svezi sa čl. 382. st. 1. ZPP odbacio kao nepravovremenu. Naime, tužena je drugostupanjsku presudu primila 11. rujna 1998. godine, a dopunu obrazloženja revizije predala sudu 19. siječnja 1999. godine.

U Zagrebu, 9. prosinca 1999. godine.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.