Rev-675/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-675/99-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Damira Mratovića, Ivke Zlokić, dr. Ivana Kaladića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja I. K. iz V.., zastupanog po punomoćniku Ž. Lj., odvjetniku iz K., protiv tuženika V. K. iz V. zastupanog po punomoćniku A. K., odvjetniku iz O., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Karlovcu od 19. kolovoza 1998. posl. br. Gž-465/97-2 kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Ozlju od 18. srpnja 1996. godine posl. br. P-108/92-28, u sjednici održanoj dana 5. veljače 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku platiti tužitelju s naslova nematerijalne štete iznos od 39.200,00 kn, te naslova naknade materijalne štete daljnji iznos od 5.129,00 kn a sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini od 24% tekućom od 18. srpnja 1996. godine pa do isplate i ujedno mu nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 9.250,00 kn, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Presudom suda drugog stupnja djelomično je preinačena presuda suda prvog stupnja u dijelu dosuđene naknade s naslova nematerijalne štete i zakonske zatezne kamate, i to tako što je tužitelju dosuđeno ukupno 49.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi od 24% od 18. srpnja 1996. godine do 10. rujna 1996. godine, a od 11. rujna 1996. godine po stopi od 18% do isplate, dok je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva po ovoj osnovi tužitelj odbijen.

Rješenjem suda drugog stupnja ukinuta je presuda suda prvog stupnja u odluci o dosuđenoj naknadi materijalne štete, te je u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, zajedno i sa odlukom o troškovima žalbenog postupka.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tuženik pozivajući se na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da se pobijana presuda ukine zajedno i sa presudom suda prvog stupnja i da se predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Protivna stranka je na reviziju odgovorila smatrajući ju neosnovanom, pa je predložila da se ona odbije. Zatražila je i naknadu troškova odgovora.

Nadležni se državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutog revizijskog razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91 i 91/92– dalje ZPP), ovaj je revizijski sud utvrdio da nije ostvaren kako istaknuti revizijski razlog, tako niti onaj na kojega ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Naime, u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a koja je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja, da je tužitelj zadobio tri teške tjelesne povrede, od kojih prijelom III. i IV. zapešćajne kosti od udarca tuženika tupo tvrdim predmetom – "štihačom", nakon čega je tužitelj pao i tada zadobio prijelom desne potkoljenice. Utvrđeno je nadalje da je zbog ovog učina tuženik proglašen krivim i pravomoćno osuđen u kaznenom predmetu kod Općinskog suda u O. pod posl. br. K-152/89.

Utvrđeno je i to da je tuženik isprovocirao zaustavljanje kamiona i izlazak tužitelja iz njegove kabine, a da su lake tjelesne povrede koje je tuženik zadobio nastale nakon udaranja i povređivanja tužitelja, a od kasnijeg međusobnog naguravanja.

Kraj takvih utvrđenja pravilnim se ukazuje zaključak suda drugog stupnja o isključivoj krivnji tuženika za nastup štetnog događaja i nastalu štetu tužitelju. Ovo i u odnosu na zadobivenu povredu u vidu prijeloma desne potkoljenice, pa i u situaciji kada je ona nastala prilikom pada tužitelja. Ovo stoga jer je taj pad uslijedio kao posljedica gubitka ravnoteže u fizičkom sukobu izazvanom po tuženiku.

Revizijskim navodima zato se takva utvrđenja nisu mogla dovesti u sumnju. Tuženik tako bez osnove ustrajava u tvrdnji da je do povređivanja tužitelja došlo u međusobnoj tučnjavi, kada je utvrđeno da je ono posljedica tuženikovog napada i udaranja, a zbog kojeg je učina tuženik i pravomoćno kazneno suđen.

Tuženik tako odgovara za štetu tužitelju primjenom odredbe iz čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96 – dalje u tekstu ZOO), i to u visini pravilno dosuđenoj primjenom čl. 200. ZOO. Ovo sve, a suprotno reviziji tuženika, i u odnosu na dosuđenu naknadu od 20.000,00 kn s naslova pretrpljenih fizičkih boli. Naime, tako dosuđenu visinu opravdavaju utvrđenja intenziteta i trajanja boli, jer je tužitelj trpio boli jakog intenziteta kroz 28 dana, a srednje jakog intenziteta kroz vrijeme od 84 dana. Tako utvrđeni intenzitet i trajanje boli nije u raskoraku ni sa karakterom zadobivenih, a višestrukih tjelesnih povreda tužitelja.

Tuženik je tako pravilno obvezan na naknadu nastale nematerijalne štete tužitelju u ukupnom iznosu od 49.000,00 kn, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, pa je valjalo u svemu reviziju tuženika kao neosnovanu odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

Tužitelju nije priznat trošak odgovora na reviziju jer je ocijenjeno, a u smislu čl. 155. u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP da ovaj trošak nije bio potreban u postupku izjavljivanja revizije.

U Zagrebu, 5. veljače 2002.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.