Rev-3039/2018-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3039/2018-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. D. iz B., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici u Odvjetničkom društvu M. B., odvjetnici u Z., protiv tuženika D. ... d.o.o., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva C. G. E., odvjetnicima u Z., radi isplate, odlučujući reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-155/2018-2 od 25. svibnja 2018. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2762/18-50 od 27. ožujka 2018., u sjednici održanoj 10. rujna 2019.,

p r e s u d i o j e :

I. Odbija se revizija tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-155/2018-2 od 25. svibnja 2018. u toč. I. izreke u dijelu u kojom je odbijena žalba tuženika i potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2762/18-50 od 27. ožujka 2018. kojom je tuženik obvezan isplatiti tužitelju 1.203,90 kn kao i naknadu sa prijevoz (mjesni i međumjesni) u iznosu od 11.757,07 kn s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana drugog polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, i to na:

- iznos od 203,07 kn počevši od 28.12.2011.g. pa do isplate,

- iznos od 290,00 kn počevši od 31.01.2012.g. pa do isplate,

- iznos od 290,00 kn počevši od 29.02.2012.g. pa do isplate,

- iznos od 360,00 kn počevši od 31.03.2012.g. pa do isplate,

- iznos od 360,00 kn počevši od 30.04.2012.g. pa do isplate,

- iznos od 360,00 kn počevši od 31.05.2012.g. pa do isplate,

- iznos od 360,00 kn počevši od 30.06.2012.g. pa do isplate,

- iznos od 360,00 kn počevši od 31.07.2012.g. pa do isplate,

- iznos od 360,00 kn počevši od 31.08.2012.g. pa do isplate,

- iznos od 672,00 kn počevši od 28.12.2011.g. pa do isplate,

- iznos od 960,00 kn počevši od 31.01.2012.g. pa do isplate,

- iznos od 960,00 kn počevši od 29.02.2012.g. pa do isplate,

- iznos od 1.037,00 kn počevši od 31.03.2012.g. pa do isplate,

- iznos od 1.037,00 kn počevši od 30.04.2012.g. pa do isplate,

- iznos od 1.037,00 kn počevši od 31.05.2012.g. pa do isplate,

- iznos od 1.037,00 kn počevši od 30.06.2012.g. pa do isplate,

- iznos od 1.037,00 kn počevši od 31.07.2012.g. pa do isplate,

- iznos od 1.037,00 kn počevši od 31.08.2012.g. pa do isplate,

- iznos od 1.500,00 kn počevši od 12.05.2012.g. pa do isplate,

- iznos od 1.000,00 kn počevši od 13.12.2011.g. pa do isplate,

- iznos od 400,00 kn počevši od 31.03.2012.g. pa do isplate,

- iznos od 1.203,90 kn počevši od 01.10.2012.g. pa do isplate,

sve u roku od 8 dana.

II. Prihvaća se revizija tuženika te se preinačuje citirana presuda Županijskog suda u Bjelovaru u preostalom dijelu toč. I izreke na način da se prihvaća žalba tuženika i preinačuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2762/18-50 od 27. ožujka 2018., u odluci o zahtjevu tužitelja za isplatu regresa za godišnji odmor, božićnice i uskrsnice, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u toč. II. izreke drugostupanjske presude, tako da preinačena presuda u navedenom dijelu glasi:

„1.) Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu 2.900,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana drugog polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, i to na:

- 1.500,00 kn počevši od 12.05.2012. pa do isplate,

- 1.000,00 kn počevši od 13.12.2011. pa do isplate,

- 400,00 kn počevši od 31.03.2012. pa do isplate,

sve u roku od 8 dana.

2.) Tuženiku se nalaže naknaditi tužitelju parnični trošak od 8.090,50 kn zajedno s zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana drugog polugodišta uvećana za pet postotnih poena koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 8 dana.”

III. Dužan je tužitelj nadoknaditi tuženiku trošak revizijskog postupka u iznosu od 337,50 kn, u roku od 8. dana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je tuženik obvezan isplatiti tužitelju 15.860,97 kn sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose sve preciznije navedeno u izreci pobijane presude, dok je istu (toč. II. izreke) preinačio u odnosu na troškove postupka na način da je tužitelju dosudio troškove postupka u iznosu od 10.000,00 kn sa zateznim kamatama počev od 27. ožujka 2018., do isplate, dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe kao neosnovan.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda tuženik je podnio reviziju pozivom na čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja za koje smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te traži troškove revizijskog postupka.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tuženika je djelomično osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Prema odredbi st. 3. toga članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Navedene pretpostavke iz čl. 382. st. 3. ZPP-a moraju biti kumulativno ispunjene.

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu 15.860,97 kn sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose preciznije navedene u izreci i to na ime naknade za mjesni i međumjesni prijevoz za 12/2011. i 2012., na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2012., na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2012., na ime božićnice za 2011. i na ime uskrsnice za 2012.

Tužitelj smatra da mu utuženi iznosi pripadaju kao radniku tuženika, agencije za privremeno zapošljavanje, nakon što je od 1. prosinca 2011. do 28. prosinca 2011. i od 9. siječnja 2012. do 1. listopada 2012. radio u Z. h. d.o.o., P. Č., kao ustupljeni komunalni radnik, a sve obzirom da su ta (ovdje prijeporna) materijalna prava prema Temeljnom kolektivnom ugovoru za radnike trgovačkog društva Z. h. d.o.o. primali i drugi radnici toga društva. Zahtjev temelji na odredbama čl. 24. st. 1., čl. 26. st. 5. i 6., Zakona o radu („Narodne novine” broj 149/09, 61/11 i 82/12 - dalje: ZR-a).

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da prema „Temeljnom Kolektivnom ugovoru za radnike u trgovačkim društvima, društvima u vlasništvu G. Z., Dodatkom II. i Dodacima I. do V.”, svi radnici zaposleni kod Z. h. d.o.o. Č. imaju pravo na: naknadu troškova prijevoza na posao i s posla javnim mjesnim i međumjesnim prijevozom, kupnjom mjesečne ili godišnje karte javnog prijevoza ili u gotovini u visini izdataka prema cijeni korištenja mjesečne karte; regres za godišnji odmor u iznosu od 1.500,00 kn; prigodnu isplatu za Božić i prigodnu isplatu za Uskrs - pa su to pravo ostvarivali i u ovdje prijepornom razdoblju, na koje se utuženi iznos odnosi,

- da su navedena prava osporena tužitelju, iako je u tome razdoblju on radio kao ustupljeni radnik tuženika kod korisnika Z. h. d.o.o. Č.

Nižestupanjski sudovi su zahtjev tužitelja ocijenili osnovanim i svoje shvaćanje o osnovanosti tužiteljeve tužbe obrazložili su utvrđenjima da se isti odnosi na tražbine tužitelja dospjele nakon stupanja na snagu ZR/09, te pozivanjem na odredbu čl. 26. st. 5. ZR-a kojom je izmijenjeno dotadašnje zakonsko rješenje jer je njome određeno „da ugovorena plaća i drugi uvjeti ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem ili nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom pa su na taj način radnici koji su zaposleni kod korisnika i ustupljeni radnici koji rade na istim poslovima u potpunosti izjednačeni u odnosu na plaću, ali i u odnosu na sve uvjete rada koje radnici zaposleni kod korisnika ostvaruju na osnovi kolektivnih ugovora”.

Drugostupanjski sud ne prihvaća pravno shvaćanje tuženika prema kojem se prigodne nagrade i naknade troškova prijevoza ne mogu smatrati drugim uvjetima rada i plaćom iz čl. 26. st. 5. ZR/09, nego da predstavljaju druga materijalna prava iz razloga što je Direktiva Europske unije 2008/104 EK o agencijama za privremeno zapošljavanje od 19. studenoga 2008. (dalje: Direktiva), a kojom je „...u točki 5. st. 1. uređeno da će osnovni uvjeti rada i zapošljavanja radnika agencija za privremeno zapošljavanje biti za vrijeme koje su ustupljeni kod korisnika najmanje oni koji bi se primijenili kad bi radnici bili zaposleni neposredno kod korisnika na istom radnom mjestu...”, „...ugrađena u ZR/09, a smisao odredbe čl. 26. st. 5. ZR-a je izjednačavanje uvjeta rada i zapošljavanja radnika zaposlenih kod korisnika i ustupljenih radnika. Pri tome se prigodne nagrade i troškovi prijevoza ne mogu izdvajati u samostalnu kategoriju koja bi bila izvan primjene zakonske odredbe o jednakom postupanju...”

Tuženik je u reviziji postavio sljedeća pravna pitanja:

„1.) Predstavljaju li „druga materijalna prava radnika“ (odnosno druga primanja) i to:

- naknada troškova prijevoza, regres za korištenje godišnjeg odmora, božićnica, naknada za neiskorišteni godišnji odmor, poklon djetetu do 15 godina starosti u povodu Svetog Nikole, „druge uvjete rada” ili „plaću” u smislu članka 26. stavka 5. Zakona o radu („Narodne novine” broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13)?”

„2.) Jesu li agencije za privremeno zapošljavanje bile dužne radnicima koje ustupaju korisniku isplaćivati novčane iznose s osnove troškova prijevoza, regresa za korištenje godišnjeg odmora, božićnica, naknada za korištenje godišnjeg odmora, poklona djetetu do 15 godine starosti u povodu Svetog Nikole, a temeljem propisanog u članku 26. stavku 5. ZR/09?”

Obrazlažući razloge važnosti navedenih pitanja navodi da su ta pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, i to zbog velike brojnosti parničnih postupaka u kojima se javlja isto materijalnopravno pitanje, ali i činjenice da u odnosu na navedena pitanja postoji različita praksa županijskih sudova; Županijskog suda u Zagrebu: Gžr-1603/12, Gžr-1547/13, Gžr-652/16, Gžr-1970/15, Županijskog suda u Osijeku: Gž-2979/13, Gžr-95/16 i suprotna praksa Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici Gž-1801/14.

Člankom 26. st. 5. ZR određeno je da „ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom.”, dok je u st. 6. određeno „ako se plaća, odnosno drugi uvjeti rada ne mogu utvrditi sukladno stavku 5. ovoga članka, isti se utvrđuju sporazumom o ustupanju radnika.”

Direktiva 2008/104/EC Europskog parlamenta i Vijeća (od 19. studenoga 2008.) o radu preko agencija za privremeno zapošljavanje (dalje: Direktive), stupila je na snagu 5. prosinca 2008., a donesena je kako bi se na području Europske unije (u javnim i privatnim poduzećima „koja su poduzeća za privremeno zapošljavanje ili poduzeća korisnici koji obavljaju gospodarske djelatnosti, bez obzira na to posluju li s ciljem ostvarenja dobiti ili ne”) uredili posebni oblici zapošljavanja - i radnicima zaposlenima preko agencija za privremeno zapošljavanje osiguralo pravo na jednako postupanje na načelu zabrane diskriminacije u odnosu na radnike koji rade po ugovorima o radu na neodređeno vrijeme u punom radnom vremenu, odnosno kako bi im se (kao radnicima koji su ustupljeni društvima - korisnicima za rad na određeno vrijeme pod njihovim nadzorom i rukovodstvom) i za vrijeme trajanja ustupanja (rada kod korisnika) osigurali osnovni uvjeti rada i zapošljavanja (minimalni uvjeti rada) na razini uvjeta rada i zapošljavanja koje bi imali i da su zaposleni izravno od strane tog korisnika za obavljanje istog posla, i to:

- sukladno odredbi čl. 3. st. 1. f, prema kojoj: „osnovni uvjeti rada i zapošljavanja” znači uvjeti rada i zapošljavanja utvrđeni zakonodavstvom, uredbama, administrativnim odredbama, kolektivnim ugovorima i/ili drugim općim odredbama važećim u poduzeću korisniku koji se odnose na: trajanje radnog vremena, prekovremeni rad, pauze, odmore, noćni rad, dopuste i državne praznike; plaću,

- odredbi čl. 5. stavka 1., po „načelu jednakog postupanja”, prema kojoj: „Osnovni uvjeti rada i zapošljavanja za radnike zaposlene kod poduzeća za privremeno zapošljavanje su za vrijeme trajanja njihova ustupanja poduzeću korisniku najmanje jednaki uvjetima koji bi na te radnike bili primjenljivi da ih je na isto radno mjesto izravno zaposlilo poduzeće korisnik.”,

- odredbi čl. 6. stavka 4., prema kojoj: „Ne dovodeći u pitanje članak 5. stavak 1., radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima ili kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku, posebno za prehranu, skrb za djecu i usluge prijevoza, uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljava, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima.”

Člankom 46. sada važećeg Zakona o radu („Narodne novine” broj 93/14), u st. 5. propisano je „ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima, koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom.”, dok je u st. 6. određeno da „drugi uvjeti rada ustupljenog radnika u smislu stavka 5. ovoga članka su radno vrijeme, odmori i dopusti, osiguranje mjera zaštite na radu, zaštita trudnica, roditelja, posvojitelja i mladih te zaštita od nejednakog postupanja u skladu s posebnim propisom o suzbijanju diskriminacije.”, a u st. 7. je određeno da „iznimno od stavka 5. ovoga članka, kolektivnim ugovorom sklopljenim između agencije, odnosno udruge agencija i sindikata, mogu se ugovoriti nepovoljniji uvjeti rada od uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje obavlja ustupljeni radnik.”. Stavkom 8. citiranog članka propisano je „ako se plaća, odnosno drugi uvjeti rada ne mogu utvrditi u skladu sa stavcima 5. i 6. ovoga članka, utvrđuju se ugovorom o ustupanju radnika.”

Cijeneći da odredbe ZR-a, koje su važile u razdoblju na koje se odnosi tražbina tužitelja, temeljem kojih tužitelj ostvaruje utuženo pravo, ali i sada važeće, treba promatrati u smislu citirane Direktive i njezina značaja (obzirom da je ZR i izmijenjen odredbama čl. 26. kako bi se uskladio s smislom i značajem Direktive), da se njome ostvari jedan nediskriminirajući, jasan i razmjeran zaštitni okvir za radnike zaposlene preko poslodavaca za privremeno zapošljavanje, poštujući specifičnosti pojedinačnih tržišta rada i industrijskih odnosa.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo je sporno može li se pravo na naknadu troškova prijevoza, te naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, regres, božićnicu i uskrsnicu podvesti pod pojam prava na „druge uvjete rada” iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR/09. Drugostupanjski sud je shvaćanja da radnici koji su zaposleni kod korisnika i ustupljeni radnici koji rade na istim poslovima kod korisnika moraju biti u potpunosti izjednačeni u odnosu na plaću, ali i u odnosu na sve ostale uvjete rada koje radnici zaposleni kod korisnika ostvaruju na osnovi kolektivnih ugovora, dakle i glede svih ovdje utuženih prava.

Međutim, kako revizijski sud o podnesenoj reviziji temeljem čl. 382. st. 2. ZPP-a, u smislu odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a, o njoj može odlučivati samo u okviru u njoj formuliranih pitanja, na kojima revident temelji reviziju i kojima je sam ograničio mogućnost preispitivanja osporene presude o podnesenoj reviziji ne može odlučivati izvan njezinih granica i (time) postavljenih pitanja. Stoga u ovome slučaju ne može odlučivati o pravu tužitelja koje revizijom nije uključio u postavljena pitanja, konkretno o pravu na naknadu troškova za mjesni i međumjesni prijevoz, odnosno o tome je li i naknada troškova prijevoza uključena u pojam „drugi uvjeti rada”, i to sve u smislu navedene odredbe čl. 6. stavka 4. Direktive, kojom je predviđeno da „radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima ili kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku, posebno...” i za (ovdje relevantno) i „usluge prijevoza”, k tome „uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljava, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima.”

Stoga, s obzirom na u reviziji postavljena pitanja potrebno je odgovoriti obuhvaća li pojam „drugi uvjeti rada” iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR/09 pravo na utuženu božićnicu, uskrsnicu, regres za godišnji odmor i naknadu za neiskorištene dane godišnjeg odmora i primjenjuje li se Temeljni kolektivni ugovor za radnike trgovačkog društva Z. h. d.o.o. Z., koji priznaje ta prava radnicima tog društva, na ustupljene radnike, odnosno na tužitelja.

Izloženo pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u odnosu na ta pitanja, a na kojemu se osporena presuda temelji, djelomično nije pravilno.

Naime, odgovor na ta pitanja proizlazi iz osnovne intencije i smisla odredbe čl. 26. stavka 5. ZR-a, ali (kako je to već istaknuto) tumačeći je u duhu Direktive - na čijim temeljima je i donesena (makar ona ne određuje sadržaj ili standard „drugih uvjeta rada”), a prema kojoj se radnicima zaposlenima preko agencija za privremeno zapošljavanje (ustupljenim radnicima) jamči pravo na jednako postupanje - ali shvaćeno s značajem (ili sadržajem) da će za razdoblja dok su ustupljeni i rade kod korisnika (to je ovdje odlučno) „osnovni uvjeti rada i zapošljavanja” (dakle: ne svi) biti na istoj razini (preciznije: „najmanje jednaki”) uvjetima rada i zapošljavanja koje bi imali i da su zaposleni izravno od strane tog korisnika za obavljanje istog posla: u tome se iscrpljuje osnovna intencija te odredbe, dakle - ne u potpunom izjednačavanju tih uvjeta, doslovce glede svih prava, kako ovdje drži drugostupanjski sud - jer ustupljeni radnik ipak nije radnik korisnika, već u onim temeljnim (osnovnim) - s kojim sadržajem treba tumačiti pojam „drugi uvjeti rada” iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR/09.

Prema navedenom u „druge uvjete rada” ne spada pravo radnika na božićnicu, uskrsnicu i regres za godišnji odmor jer se ti instituti već i po svojoj prirodi, svrsi (onome čemu služe) i sadržaju, neovisno što bi i za ustupljenog radnika bili korisni i što bi u uvjetima u kojima živi htio da se i njemu omoguće, ne mogu svrstati u osnovne uvjete rada („druge uvjete rada”).

Kolektivni ugovor korisnika, kojim su uređena ovdje prijeporna prava, a pravila kojeg ugovora obvezuju sve osobe koje su ga sklopile ili koje su mu pristupile i koje su bile ili su naknadno postale članovi udruge koja ih je sklopila (u smislu odredaba čl. 257. st. 1. i 2. ZR/09), se ipak odnose na radnike korisnika, što ustupljeni radnici ipak nisu, obzirom da oni ugovor o radu sklapaju s agencijom, koja je njihov poslodavac, pa se ti ustupljeni radnici ipak ne mogu u svemu (u svim primanjima iz takvog kolektivnog ugovora) već i samo po sebi (bez dodatnog sporazuma kod sklapanja ugovora o ustupanju, kojim bi i za ustupljenog radnika bila dogovorena ta prava) izjednačiti s radnicima korisnika.

To ne bi odgovaralo niti ravnoteži pravičnosti između interesa ustupljenog radnika i agencije kod koje je zaposlen, ovdje tuženika, koji mora voditi računa i o svojim drugim radnicima i o što je moguće optimalnijoj ravnopravnosti i između njih glede prava koja ostvaruju, i to sve u uvjetima kada svim tim (svojim) radnicima mora isplatiti ugovorenu plaću i omogućiti druge uvjete rada i u slučaju kada korisnik prema njemu ne ispuni obvezu koju je ugovorom prihvatio.

S druge strane, neostvarenjem svih tih prava ne vrijeđa se već opisano načelo poštivanja opće razine zaštite za radnike zaposlene preko društava (agencija) za privremeno zapošljavanje iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR/09 niti opisana svrha toga načela.

S time u svezi, pravilno je bilo odbiti zahtjev tužitelja za isplatu iz osnove tih prava kada taj zahtjev temelji na shvaćanju suprotnom iznijetom: makar ih korisnik priznaje svojim radnicima, u tim se pravima iz kolektivnog ugovora, a jer se ne mogu svrstati u „druge uvjete rada”, ustupljeni radnici ne mogu izjednačiti s radnicima zaposlenim kod korisnika.

Zbog pogrešne primjene materijalnog prava valjalo je primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a prihvatiti reviziju tuženika u dijelu u kojemu se odnosi na odluku o tome zahtjevu i preinačenjem nižestupanjskih presuda, odlukom iz toč. II. izreke ove presude, ovog odbiti. Takva situacija nije i u svezi zahtjeva tužitelja za isplatu s osnove naknade za neiskorišteni godišnji odmor.

Taj zahtjev treba vezati uz pravo tužitelja na godišnji odmor kao ustupljenom radniku: uz pravo koje tužitelju neosporno pripada kao pravo iz skupine „drugih uvjeta rada”, priznato takvim i navedenom odredbom čl. 3. st. 1. f Direktive (prema kojoj u „osnovne uvjete rada i zapošljavanja” ulazi i pravo koje se odnosi, uz ostalo, i na „odmore”).

Tako gledano, kada se ustupljenom radniku ne omogući korištenje godišnjeg odmora, kao osnovnog prava priznatog radnicima korisnika, valja mu priznati nešto što je tome godišnjem odmoru najbliže, ono čime se to neiskorišteno pravo jedino i može razumno nadomjestiti pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, koje u tim uvjetima stječe značaj navedenog „osnovnog prava” pripadajućeg „drugim uvjetima rada” iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR/09.

Uz takvo shvaćanje, za zaključiti je da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su tuženika obvezali isplatiti tužitelju iznos kojeg je utužio s osnove toga prava.

Stoga je reviziju tuženika u dijelu u kojemu se odnosi na tu odluku valjalo odbiti kao neosnovanu, odlukom iz toč. I. izreke ove presude (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

Revizijski sud kod toga tek primjećuje da je izloženo shvaćanje u tumačenju odredbe čl. 26. st. 5. ZR/09 i navedenih odredaba Direktive glede sadržaja ili dosega pravnog standarda „drugih uvjeta rada” prihvaćeno i navedenom odredbom čl. 46. sada važećeg Zakona o radu („Narodne novine” broj 93/14), što samo ukazuje na pravilnost toga shvaćanja.

Obzirom na uspjeh stranaka u postupku, valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a preinačiti i odluku o parničnom trošku iz osporene presude i odlučiti kao u izreci ove presude, u stavku II. 2.).

Tuženik je u omjeru od 18% uspio u revizijskom postupku, pa su mu temeljem čl. 154. st. 3. ZPP-a u svezi čl. 166. st. 2. ZPP-a dosuđeni troškovi tog postupka i to trošak sastava revizije u iznosu od 337,50 kn.

Zagreb, 10. rujna 2019.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.