Croatian Supreme Court dismisses appeal for lack of procedural violation and factual error in co-ownership case.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a lower court ruling establishing co-ownership shares. The defendant argued for a larger share based on construction contributions, but the court found no procedural violations and rejected arguments challenging factual findings. The court upheld the lower courts' assessment of ownership shares based on actual contributions and construction phases.
Legislator headnote
AI generatedZakon o parničnom postupku čl. 386. st. 1.; The Supreme Court may examine procedural violations ex officio only under specific conditions, and appeals based solely on challenging factual findings without specific legal grounds are inadmissible.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2021/1996-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vladimira Drakulića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej i Miljenke Vraničar, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice F. A. zastupane po punomoćniku N. F., odvjetniku iz V., protiv tuženika F. S. iz I., zastupanog po punomoćniku K. I., odvjetniku iz I., radi utvrđenja, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Varaždinu od 8. svibnja 1996. godine br. P-736/92 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Ivancu od 1. ožujka 1996. godine br. P-736/92, u sjednici održanoj dana 26. lipnja 1997. godine,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Prvostupanjskom presudom suđeno je:
"I/ Utvrđuje se prema tuženiku F.S. da je tužiteljica F.A., suvlasnica na 1/5-ini dijela cijele čkbr. 13810/1, ukupne površine 3458 m5, u k.o. I., a sa svim objektima koji se na toj nekretnini nalaze i to stambene zgrade i skladišta, garaže, svinjca i staje, sjenika s nadstrešnicom, zidanog sjenika s podrumom, betonske ograde, starih drvenih svinjaca i starog mlina, a koji objekti su navedeni u nalazu građevinskog vještaka Z. ing. V. od 20. 3. 1991.
II/ Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice F.A., da se utvrdi da je suvlasnica navedene nekretnine iz točke I/ sa svim njezinim objektima preko dosuđenog omjera od 1/5-ine dijela, a do traženog omjera od 1/3- ine dijela, kao neosnovan.
III/ Tužiteljica F.A. dužna je tuženiku F.S., nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 499,16 kn, a u roku od 15 dana, pod prijetnjom izvršenja".
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je tuženik pobijao (st. I. i III. izreke prvostupanjske presude).
Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik i to "iz svih razloga označenih u čl. 386. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91, 91/92 - u daljnjem tekstu: ZPP) uz prijedlog da se obje nižestupanjske presude preinače na način da se tužiteljica odbije s tužbenim zahtjevom podredno da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Tužiteljica nije odgovorila na reviziju niti se državni odvjetnik Republike Hrvatske o istoj izjasnio.
Revizija nije osnovana.
Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud je ocijenio da nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj revizijski sud pazi primjenom čl. 386. ZPP po službenoj dužnosti.
O svim ostalim procesnim povredama zbog kojih se može izjaviti revizija revizijski sud je ovlašten voditi računa jedino kad se revident na postojanje takvih povreda određeno i poziva.
Tuženik ne obrazlaže posebno ni jednu od takvih bitnih povreda niti ih konkretno naznačuje, pa ovaj sud ocjenjuje da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
Opravdavajući reviziju tuženik ponavlja svoje tvrdnje i prigovore koje je isticao i tijekom postupka kod nižestupanjskih sudova, a one se svode na to, da je tuženik postao samovlasnikom sporne nekretnine prije početka gradnje, te da je kuću i sve gospodarske i druge objekte na nekretnini gradio isključivo za sebe, pa pomaganja tužiteljice (njegove pomajke) u gradnji, kao i pokojnog F.A. (njegovog oca) ne mogu imati značenje stjecanja prava vlasništva na spornoj nekretnini, jer su ta pomaganja bila pomaganja sinu, odnosno dopušta da bi tužiteljica tek imala pravo na obveznopravni zahtjev i to vezano samo uz gradnju gospodarskog objekta.
Takvo pravno stajalište tuženik potkrijepljuje prikazom činjeničnog stanja odnosno ocjenom provedenih dokaza suprotstavljajući je ocjeni suda.
Bez obzira na to što tuženik ne prikazuje činjenično stanje u svjetlu ukupnih rezultata i ocjene svih bitnih okolnosti i činjenica koje rezultiraju upravo suprotnim pravnim zaključkom od onog kojeg je istakao tuženik, valja istaći da takvi prigovori revidenta se svode na pobijanje činjeničnih utvrđenja sudova, a to u ovom stadiju postupka nije dopušteno prema izričitoj zakonskoj odredbi čl. 385. st. 3. ZPP.
Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.
Prema utvrđnjima prvostupanjskog suda, a koje je u cijelosti prihvatio i drugostupanjski sud proizlazi da je predmetno zemljište sa starom kućom i nekim gospodarskim objektima pripadalo pok. ocu tuženika F.A., a mužu tužiteljice (koja mu je bila druga žena) na kojem je pokojni F.A. započeo gradnju stambenog i gospodarskog objekta, a koju gradnju je nastavio zajedno s tužiteljicom, a kasnije i s tuženikom budući je isti u vrijeme zaključenja braka pok. oca s tužiteljicom (1994. godine) bio dijete.
Nije ni sporno da je tuženik zemljišnoknjižni vlasnik predmetnih nekretnina u cijelosti, time da je uknjižen kao njihov samovlasnik temeljem provedenog postupka tzv. faktičnog sređivanja zemljišnoknjižnog stanja u predmetu br. Z-448/968 Općinskog suda Ivanec u kojem postupku tužiteljica nije sudjelovala.
S osnovom su nižestupanjski sudovi sudjelovanje tužiteljice u stjecanju sporne imovine u odnosu na pok. A. tretirali u smislu odredaba Zakona o braku i porodičnim odnosima, kao udio tužiteljice u zajedničkoj bračnoj tečevini izdvojivši pri tome posebnu imovinu pok. A. (čl. 276. i 277. citiranog zakona), dok je sudjelovanje tužiteljice i pok. A. u odnosu na tuženika u stjecanju predmetnih nekretnina tretirano prema stvarnom doprinosu svakog od njih u gradnji, jer nije utvrđeno da bi među strankama bio zaključen kakav sporazum (bilo izričit ili prećutan o suvlasničkim udjelima).
Utvrđena veličina udjela tužiteljice u 1/5 dijela, čime je samo djelomično prihvaćen njezin zahtjev utemeljena je na procjeni vrijednosti svih nekretnina prema utvrđenim fazama izgradnje, vrijednostima tih faza izgradnje, kao i sudjelovanja stranaka u stjecanju u odnosu na pojedine faze izgradnje, čiju analizu je na temelju provedenih dokaza, posebice provedenog građevinskog vještačenja iscrpno dao u razlozima svoje presude prvostupanjski sud, a drugostupanjski sud u cijelosti prihvatio takvo utvrđenje, a koje razloge i pravni zaključak prihvaća i ovaj sud, pa se radi nepotrebnog ponavljanja s obzirom da i revident posebice ne prigovara obračunskoj vrijednosti utvrđivanja omjera suvlasništva tužitljice, u tom dijelu upućuje na obrazloženje odluka nižestupanjskih sudova.
Valjalo je stoga temeljem odredbe čl. 393. ZPP, jer se nisu ispunili revizijski razlozi odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu, 26. lipnja 1997. godine,
Predsjednik vijeća:
Vladimir Drakulić, v.r.