K-1/2014-39 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: K-1/2014-39

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od suca ovoga suda Vladimira Živaljića, kao predsjednika vijeća, te Katice Aljinović i Ante Blajića kao članova vijeća, uz sudjelovanje Nives Šimić kao zapisničarke, u kaznenom postupku protiv optuženika M. P. i D. B. zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 1. Kaznenog zakona (NN 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda RH 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, dalje u tekstu KZ/97) nakon javne rasprave održane 26. listopada 2015., u nazočnosti prvooptuženika M. P. s braniteljem P. J., odvjetnikom u S.1 , te drugooptuženice D. B. s braniteljem dr. sc. D. P., odvjetnikom u S.1 i zamjenika ŽDO-a u Splitu Nikše Wagnera

p r e s u d i o j e

temeljem odredbe čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda RH, 143/12 i 56/13 – dalje u tekstu ZKP/08)

optuženici: 1. M. P. sin F. i R. rođ. D. rođen …u S.1 s prebivalištem u S. , Hrvat, državljanin RH, doktor medicine sa završenom visokom stručnom spremom, oženjen, otac dvoje djece

2. D. B. kći S. i L. rođ. D., rođena … u Š., s prebivalištem u M., Hrvatica, državljanka RH, doktor medicine sa završenom visokom stručnom spremom, udana, majka četvero djece

o s l o b a đ a j u s e o p t u ž b e

da su 15. ožujka 2007. u S.1 , prvookrivljenik dr. M. P. kao ravnatelj Doma splitsko- dalmatinske županije u nakani da drugookrivljenici specijalistici medicine rada dr. D. B. pribavi neosnovano veliku imovinsku korist na štetu Doma i Grada S.2 , a na prethodno traženje drugookrivljenice dr. D. B. na sjednici Upravnog vijeća Doma neistinito informirao Upravno Vijeće kako dr. D. B. nema nepodmirenih obveza prema Domu zbog čega je Upravno vijeće donijelo odluku kojom dopušta dr. D. B. prelazak u privatnu praksu uz zakup iste ordinacije medicine rada u Domu, te da je dana 17. travnja 2007. zastupajući Dom potpisao Sporazum o prestanku Ugovora o radu sa zaposlenom specijalisticom medicine rada dr. D. B. u kojem je neistinito naveo kako Dom nema nikakvih potraživanja prema dr. D. B., iako je bio svjestan da su Grad S.2 i Dom na temelju Ugovora o specijalizaciji s dr. D. B. od 18. srpnja 2002. platili troškove trogodišnje specijalizacije iz medicine rada za dr. D. B. u iznosu od 375.110,22 kune od čega 80% Grad S.2 , a 20% Dom sukladno Ugovoru o sufinanciranju specijalizacije od 11. srpnja 2002. i da je dr. D. B. u ugovornoj obvezi po završetku specijalizacije raditi tri godine za Dom ili naknaditi troškove specijalizacije, a prema Zaključku Poglavarstva Grada S.2 od 14. veljače 2002., koji je prethodio zaključenju ugovora o sufinanciranju, dužna odraditi dvostruko više od perioda provedenog na specijalizaciji tj. šest godina, ali da je ona odradila samo jednu godinu za Dom kao specijalist medicine rada, na koji način je na štetu Doma i Grada S.2 oslobodio dr. D. B. obveze plaćanja naknade za troškove specijalizacije za najmanje dvije godine u iznosu od 238.592,70 kuna, oštetivši Dom i Grad S.2 za navedeni iznos,

dakle, prvookrivljenik M. P. kao odgovorna osoba s ciljem da drugoj fizičkoj osobi pribavi kakvu imovinsku korist iskoristio svoj položaj, a čime je pribavljena znatna imovinska koristi i postupao je s ciljem pribavljanja takve koristi, a drugookrivljenica D. B. drugoga s namjerom potaknula da kao odgovorna osoba s ciljem da drugoj fizičkoj osobi pribavi kakvu imovinsku korist iskoristi svoj položaj, a čime je pribavljena znatna imovinska koristi i postupao je s ciljem pribavljanja takve koristi

pa da bi time prvookrivljenik M. P. počinio jedno kazneno djelo protiv službene dužnosti - zlouporabe položaja i ovlasti - opisano i kažnjivo po čl. 337. st. 4. u svezi st. 1. KZ/97, a drugookrivljenica D. B. jedno kazneno djelo protiv službene dužnosti - poticanjem na zlouporabu položaja i ovlasti - opisano i kažnjivo po čl. 337. st. 4. u svezi st. 1. i čl. 37. KZ/97.

Temeljem odredbe čl. 149. st. 1. ZKP/08 troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

Obrazloženje

Županijsko državno odvjetništvo u Splitu podigao je pred ovim sudom optužnicu broj K-DO-64/11 od 19. ožujka 2014. protiv prvooptuženika M. P. zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. u svezi s st. 1. KZ/97, te protiv drugooptuženice D. B. zbog kaznenog djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. u svezi s st. 1. i čl. 37. KZ/97.

Prvooptuženik M. P. i drugooptuženica D. B. na početku rasprave izjasnili su se kako se ne osjećaju krivim za utuženo kazneno djelo, te su naveli kako će obranu iznijeti na kraju dokaznog postupka.

Kod takvog stava optuženika prema optužnici sud je otvorio dokazni postupak. U dokaznom postupku ispitani su svjedoci A. R. (list 236 i 237 spisa), D. C. (list 238 spisa), M. D. (list 239 spisa), A. L. (list 240 spisa), I. Z. (list 241 spisa), F. K. (list 242 i 243 spisa), J. M. (list 300 i 301 spisa), D. P. (list 316 spisa), B. B. (list 378-379 spisa) i K. B. (list 379 spisa).

Također suglasnošću stranaka, a temeljem odredbe čl. 431. st. 1. t. 6. ZKP/08 na raspravi je pročitano financijsko knjigovodstveno vještačenje izrađeno 15. srpnja 2013. po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije S. K. (list 176-227 spisa), s tim da je dotični vještak i neposredno ispitan tijekom rasprave (list 382 spisa).

U dokazne svrhe pročitani su i ugovor o specijalizaciji dr. D. B. (list 11-14 spisa), obračun troškova specijalizacije dr. D. B. (list 15 spisa), odluka o dopuni Programa zakupa Doma Splitsko dalmatinske županije (list 34 spisa), odluka o početku davanja u zakup jedinica zakupa Doma splitsko dalmatinske županije od 12. ožujka 2007. (list 38 spisa), zaključak Županije splitsko-dalmatinske od 15. ožujka 2007. (list 39 spisa), sporazum o prestanku ugovora o radu dr. D. B. od 17. travnja 2007. (list 51 spisa), izvadak iz registra Trgovačkog suda u Splitu za Dom splitsko dalmatinske županije (list 61 spisa), zamolba za financiranje specijalizacije Doma S.2 prema Gradu S. (list 67 spisa), zaključak Poglavarstva Grada S.2 o sufinanciranju medicinskih specijalizacija za potrebe Doma S. od 14. veljače 2002. (list 68 i 69 spisa), ugovor o sufinanciranju medicinskih specijalizacija za potrebe Doma S.2 sklopljen između Doma S. i Grada S. 11. srpnja 2002. (list 70 spisa), potvrda Doma S.2 o financiranju specijalizacije dr. D. B. (list 74 spisa), dopis Doma a S. od 14. ožujka 2014. upućen Županijskom sudu u Splitu (list 318 spisa), dopis Grada S.2 od 2. prosinca 2013. upućen ŽDO-u Split (list 255 spisa), te dopis Splitsko dalmatinske županije od 30. prosinca 2013. upućen ŽDO-u Split (list 256 spisa).

Na kraju dokaznog postupka pročitani su i izvodi iz kaznene evidencije za optuženike M. P. (list 369 spisa) i D. B. (list 370 spisa).

Nakon što stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga sud je pristupio ispitivanju optuženika.

Prvooptuženik M. P. od početka pa do kraja postupka ustrajno negira počinjenje utuženog kaznenog djela. Tako prilikom ispitivanja pred sucem istrage u osnovi navodi kako je bio ravnatelj Doma Županije splitsko dalmatinske u vremenu od 3. listopada 2005. do 2010. Nikada nije radio protivno propisma i pravilima struke pa se na taj način nije ponašao ni u konkretnom slučaju u kojem ga se tereti da bi navodno zlouporabio položaj omogućivši dr. D. B., koja je bila specijalistica medicine rada u Domu Županije splitsko dalmatinske da "ode u zakup".

Inače, dotična je "otišla u zakup" sukladno uobičajenoj praksi u takvim slučajevima, na koju praksu HZZO nije imao primjedbi. U takvim slučajevima Upravno vijeće Doma donosi odluku, pa je tako donijelo i odluku kojom se dopušta da dr. D. B. prijeđe u privatnu liječničku praksu uz zakup ordinacije, pri čemu istoj ostaju zaposlenici, oprema i pacijenti. Nakon što Upravno vijeće Doma donese ovakvu odluku o tome se obavještava Poglavarstvo Županije splitsko dalmatinske koje daje mišljenje, a u konačnici o tome odlučuje Ministarstvo koje donosi adekvatnu odluku.

Prvooptuženik skreće pozornost kako pri donošenju takve odluke Poglavarstvo Županije splitsko dalmatinske, te posebno Ministarstvo imaju na raspolaganju sve relevantne podatke o statusu liječnika koji uzima ambulantu u zakup pa su tako imali i sve podatke potrebne za donošenje odluke o davanju u zakup ordinacije dr. D. B. Navodi kako Dom županije splitsko dalmatinske nije oslobodio dr. D. B. obveze plaćanja naknade za troškove specijalizacije za dvije godine već se od nje nije tražilo da plati te troškove obzirom na to da se podrazumijevalo kako je dotična kao zakupoprimac prostora pri Domu i dalje "djelatnik" tog Doma pa nije bila u obvezi da plati troškove specijalizacije prije nego li prijeđe u privatnu praksu.

Dalje je naveo kako bi u slučaju da liječnik ode obavljati svoju službu izvan područja Doma Županije splitsko dalmatinske, a kakav je bio slučaj kod dr. K. koji je otišao u Z., dotični trebao vratiti uložena sredstva sukladno ugovoru o specijalizaciji. Odgovarajući na pitanja istakao je kako je dr. D. B. prešla iz S.2 raditi u S. jer je u S.2 bilo problema s prostorom, a drugi ne manje važan razlog je bio taj što za njenim timom, odnosnom liječnikom medicine rada, nije bilo potrebe. Također je naveo kako je bilo još sličnih slučajeva pa je tako i dr. M., kao specijalist medicine rada, iza dr. D.

B. "otišao u zakup". Inače Dom Županije splitsko dalmatinske ima pravnu službu na čijem je čelu bila F. K. Dotična je bila u funkciji pomoćnika ravnatelja za pravne poslove. Što se tiče konkretnog slučaja njeno mišljenje je bilo kako nema osnova za traženje da dr. D. B. plati troškove specijalizacije. Naime, u to vrijeme je bio trend privatizacije pa su oni u Domu Županije splitsko dalmatinske primili i dopis Ministarstva kako je potrebno u potpunosti provesti privatizaciju koja je do tada bila provedena u opsegu od 90%.

Prvooptuženik M. P. pri svojoj obrani koju je iznio tijekom istrage ostao je i na raspravi. Povrh toga je naglasio kako je u konkretnom slučaju odlaska dr. D. B. "u zakup" u cijelosti ispoštivana procedura s tim da su sva mjerodavna tijela koja su sudjelovala u toj proceduri imala adekvatnu dokumentaciju, a postupak je bio u potpunosti transparentan. Kada na kraju procedure Zavoda pročešlja svu dokumentaciju i utvrdi da su se slijedom propisa stekli uvjeti za sklapanje ugovora o zakupu između Doma i liječnika, u tom smislu dostavlja mišljenje Ministarstvu, a koje Ministarstvo odobri sklapanje ugovora.

Potom Dom i liječnik sklope ugovor o zakupu. Pojašnjava kako je u materijalima s kojima su upoznata mjerodavna tijela bio i ugovor o specijalizaciji sklopljen između dr. D. B. i bivšeg Doma S.2 , s tim što je statusnim promjenama Dom S.2 ušao u sastav sadašnjeg Doma Županije splitsko dalmatinske. Odgovarajući na upite svog branitelja naveo je kako ni u jednom slučaju kada je liječnik kao zaposlenik Doma s Domom sklopio ugovor o zakupu poslovnog prostora i svega onoga što uz to ide, nije tražena isplata nekih sredstva koja bi se odnosila na eventualno neispoštivanje svih odredbi ugovora o specijalizaciji.

Međutim, ako bi liječnik otišao iz Doma, a ne bi sklopio ugovor o zakupu s Domom u kojem je prije radio, tražila bi se isplata sredstva uplaćenih za potrebe specijalizacije tog liječnika, ako on ne bi ono ugovoreno vrijeme ostao na radu u Domu. Takav je slučaj bio s dr. K. koji je nakon odrađene i stečene specijalizacije u Domu I. (kao jednom od pravnih prednika Doma Županije splitsko dalmatinske) dao otkaz ugovora o radu zaposlivši se u jednoj zdravstvenoj ustanovi u Z. Prvooptuženik navodi kako je u tom slučaju kao ravnatelj Doma Županije splitsko dalmatinske, a u čiji sastav je ušao i Dom I., pokrenuo parnicu protiv tog liječnika radi isplate nastale štete.

Na kraju obrane je istakao kako je kao ravnatelj Doma, s tim da je ravnatelj bio ukupno 21 godinu, na sjednicama Upravnog vijeća uvijek u potrebnoj mjeri obrazlagao prijedloge odluka koje je trebalo donijeti Upravno vijeće, te je uvijek odgovarao na pitanja koja bi mu se postavila od strane članova Upravnog vijeća i drugih sudionika sjednice. Tako je postupio i u konkretnom slučaju. Drugooptuženica D. B. također ustrajno niječe počinjenje utuženog kaznenog djela. Prilikom iznošenja obrane pred sucem istrage dotična navodi kako je stručni ispit položila 1995. nakon čega je 9 godina radila po raznim zamjenama.

S Domom S.2 sklopila je 2002. ugovor o radu na određeno vrijeme, a radi obavljanja specijalizantskog staža iz medicine rada i to nakon uredno provedenog javnog natječaja. Specijalizaciju je započela obavljati u kolovozu 2002. temeljem odluke Ministarstva RH iz srpnja 2002. s tim da je specijalizaciju dovršila polaganjem ispita u veljači 2006. Inače, ni jednim svojim postupkom da nije poticala ravnatelja Doma Županije splitsko dalmatinske M. P. na zlouporabu položaja i ovlasti. S dotičnim nikada u životu nije razgovarala na mobitel niti su ikada bili na kavi ili piću.

Također nikada u životu s M. P. nije razgovorala u svezi njenog "odlaska u zakup". A u zakup je otišla nakon što je od drugih kolega, koji su također "otišli u zakup", čula o uvjetima koje liječnik mora ispunjavati. Uz to proučila je i Pravilnik o uvjetima za davanje u zakup zdravstvenih ustanova primarne zdravstvene zaštite i liječilišta, kao i odredbe Zakona o zdravstvenoj zaštiti pa je nakon toga odlučila podnijeti molbu Upravnom vijeću Doma splitsko dalmatinske županije. Pojašnjava kako je ugovor o specijalizaciji sklopila s Domom S.2 2002. s tim da je 2003. došlo do fuziranja domova S. , S. , K. i T. u jedan objedinjeni Dom 2 1

Županije splitsko dalmatinske pa je i ona postala djelatnik tog objedinjenog Doma s tim da joj je radni odnos prestao 30. studenog 2007. odlaskom u privatnu praksu, odnosno u zakup ordinacije medicine rada. Nakon što je Upravno vijeće dalo pozitivan odgovor na njenu molbu slijedeći korak je bio uputiti molbu Poglavarstvu Županije splitsko dalmatinske koje je na svojoj sjednici održanoj u ožujku 2007. dalo suglasnost za njen "odlazak u zakup". Sve to je bilo uvjet za donošenja rješenja Ministra zdravstva od 30. ožujka 2007. kojim rješenjem se odobrava rad u privatnoj praksi u jedinici zakupa specijalističke ordinacije medicine rada Doma Županije splitsko dalmatinske. Naglašava kako su mnogi specijalizanti iz primarne zdravstvene zaštite u Splitsko dalmatinskoj županiji, a i drugim županijama čiju je specijalizaciju financirao HZZO, primjerice specijalizanti obiteljske medicine, pedijatrije, ginekologije, dobilo odobrenje da odmah po završetku specijalizacije mogu otići u koncesiju i zakup. Prema tome da njen slučaj nije iznimka već pravilo. Na prijedlog ravnatelja Doma Županije splitsko dalmatinske M. P. prešla je kao specijalizant raditi u Dom splitsko dalmatinske županije iako je željela ostati raditi u S.2 . No, ravnatelj je odgovorio kako je Dom Županije splitsko dalmatinske pravni slijednik Doma S.2 , te da on mora gledati cjelokupnu situaciju i da je najbolje da nastavi raditi u ordinaciji medicine rada dr. B. koji odlazi u mirovinu, a to posebno stoga što u S.2 ionako nema adekvatnog prostora ni opreme. Još je istakla kako nije povrijedila ni jednu odredbu ugovora o specijalizaciji budući nije prekinula specijalizantski staž, nije prekinula radni odnos svojom krivnjom i nije "nezasnovala" radni odnos u Domu Županije splitsko dalmatinske nakon specijalizacije.

Kod svoje obrane iz istrage drugooptuženica D. B. ostala je i prilikom iznošenja obrane na raspravi. Odgovarajući na upit predsjednika vijeća istakla je kako je Dom raspisao natječaj za četiri specijalizacije s tim da se ona javila na natječaj za tri specijalizacije i to za specijalizanta medicine rad, specijalizanta ginekologije i pedijatrije. Jedino se nije javila na natječaj za specijalizanta radiologije. Izabrana je za specijalizanta medicine rada s tim da je dotadašnji liječnik specijalist medicine rada I. B. (a s kojim njen suprug nije u srodstvu) odlazio u mirovinu ili je već otišao u mirovinu, pa je i ta činjenica upućivala na potrebu zasnivanja radnog odnosa s novim specijalizantom iz područja medicine rada.

Kao što je prije istaknuto tijekom dokaznog postupka ispitano je više svjedoka, te je pročitana brojna dokumentacija, a kao što je pročitano i knjigovodstveno financijsko vještačenje izrađeno po vještaku S. K. s tim da je dotični vještak i neposredno ispitan na raspravi. U nastavku obrazloženja ove presude interpretirati će se sadržaj navedene dokazne građe.

Tako svjedok A. R. navodi da je 2007. bio predsjednik Upravnog vijeća Doma Županije splitsko dalmatinske. Ministarstvo i Županija splitsko dalmatinska u to vrijeme su imali inicijativu da se smanji broj uposlenika u Domu i to kako liječnika tako i ostalog osoblja, na način da se daju u zakup prostori Doma s pripadajućim uposlenicima kao i opremom, s tim da te ordinacije moraju preuzeti postojeće pacijente. Na taj način Dom je smanjio troškove, a i dalje je obavljao sve funkcije pružanja zdravstvenih usluga. Svi koji su zatražili da bi uzeli u zakup ordinacije Doma, a kada bi njihov zahtjev došao na Upravno vijeće, ukoliko nije bilo nikakvih prepreka, da su oni na Upravnom vijeću i prihvaćali takve zahtjeve.

U to vrijeme ravnatelj Doma Županije splitsko dalmatinske bio je M. P., a drugooptuženica D. B. bila je jedna od liječnica koja je putem ravnatelja Doma podnijela zahtjev za "odlazak u zakup". Kako nije bilo nikakvih problema dotičnoj liječnici odobren je zahtjev za privatnom praksom. Nije mu poznato je li bio uvjet da specijalizant mora odraditi za Dom Županije splitsko dalmatinske tri godine, odnosno onoliko vremena koliko je bio na specijalizaciji, a tek onda podnijeti zahtjev za "odlazak u zakup". Svjedok dalje navodi da je u Upravnom vijeću Doma bio 2-3 godine i za to vrijeme u zakup je otišlo, odnosno prešlo u privatnu praksu, oko 20 liječnika i osoblja koje su sobom vodili.

Inače, domovi dobili su od Ministarstva upute u svezi davanja ordinacija u zakup liječnicima sa područja županije tog doma, a s ciljem, kako je već izjavio, da se smanje troškovi domova koji su se odnosili na plaće. Koliko je njemu poznato nikome se nije odbio zahtjev za davanje ordinacije u zakup, te smatra kako su svi ispunjavali uvjete. Naveo je kako ne bi glasovao za odluku o "davanje u zakup" prostora, odnosno ordinacije, liječniku ako bi postojala neka zapreka za to. Pojasnio je kako osobno nikada svjesno ne bi postupao protivno zakonskih normi i u tom smislu treba protumačiti njegov prethodni navod.

Za nikakve zapreke koje bi bile na strani dr. B. kod njenog odlaska "u zakup" da nije znao. Njen slučaj po ničemu se nije isticao u odnosu na druge slučajeve. Ni danas nema nikakvih saznanja o eventualnim zaprekama da Dom s dr. D. B. zaključi ugovor o zakupu ordinacije. Na kraju navodi kako se ne sjeća je li se ikada na sjednicama Upravnog vijeća Doma raspravljalo o međusobnim obvezama doma i liječnika, a kada se trebala donijeti odluka za odobrenje sklapanja ugovora o zakupu ordinacije između Doma i liječnika.

Svjedok A. L. ističe kako je on bio član Upravnog vijeća Doma Županije splitsko dalmatinske, a kada se odlučivalo o zahtjevu dr. D. B. za "odlazak u zakup". Navedenog slučaja se sjeća tako što je pogledao zapisnik kada se donosila odluka o odlasku dr. D. B. u zakup, te se podsjetio kako je utvrđeno da je dotična ispunjavala sve zakonske uvjete za odlaska u zakup, a to je jedna godina rada u Domu. Ne zna tko je podnosio izvješće Upravnom vijeću prije nego li se donijela navedena odluka. Moguće kako je to bila upravo šefica pravne službe u Domu Županije splitsko dalmatinske, F. K. Odluka o odlasku liječnika u zakup donosi se kada Upravno vijeće utvrdi da dotični liječnik ispunjava sve propisane uvjete.

Svjedok M. D. prilikom ispitivanja također navodi da je bila članica Upravnog vijeća Dom Županije splitsko dalmatinske, a kada se odlučivalo o zahtjevu dr. D. B. Poznato joj je kako je u to vrijeme nakon specijalizacije trebalo odraditi godinu dana u Domu da bi se stekao uvjet za "odlazak u zakup". I upravo na tom Upravnom vijeću pitala je M. P. kao ravnatelja Dom Županije splitsko dalmatinske ima li kakvih pravnih zapreka da dr. B. ide u privatnu praksu na što je dotični odgovorio da nema. Isto pitanje uputila je i nazočnoj pravnici i zapisničarki gđi.

M. na što je dotična odgovorila kako je dr. B. odradila godinu dana, te je stekla uvjete za odlazak u zakup. Svjedokinja dalje navodi kako oni na Upravnom vijeću nisu znali što je pisalo u ugovoru s tim da su samo dobili informaciju slijedom koje su se izjasnili na način kako je opisala. Međutim, da joj je policija prilikom saslušanja pokazala ugovor u kojem je pisalo da je dr. D. B. bila u obvezi raditi tri godine u Domu. Zna kako je prije nego li se odlučivalo o slučaju dr. D. B. bio propis odnosno odluka Ministarstva zdravstva da specijalizant nakon završene specijalizacije treba tri godine raditi u Domu s tim da je u vrijeme kada je dr. B. podnijela zahtjev za "odlazak u zakup" to se svelo na vrijeme od godinu dana.

Svjedokinja dalje navodi kako joj nije poznato koliko je bilo obvezno vrijeme provođenja u radnom odnosu u Domu, a kada je dr. B. potpisivala ugovor o zakupu. Ističe kako su ravnatelj M. P. i zapisničarka M., koja je po struci pravnica, rekli kako D. B. prema Domu nema nikakvih obveza. Inače, ravnatelj je davao izvješće, a ukoliko bi bilo stručnih problema onda bi zvao šefove službi koji bi izvijestili članove Upravnog vijeća o tekućoj problematici. Ponovila je kako je pitala ravnatelja da li ima kakvih problema sa zahtjevom dr. B. na što je on odgovorio da nema.

Kada je upitana na kakve zapreke je mislila prilikom postavljanja navedenog pitanja ravnatelju Doma, dotična je rekla kako je pri tome mislila na financijske obveze obzirom da medicina rada Domu donosi značajna sredstva. Ravnatelj M. P. je odgovorio kako dr. B. nema obveza prema domu, te da je stekla zakonsko pravo za "odlazak u zakup". Potom je pogledala prema zapisničarki J. M., te joj postavila pitanje da li ravnatelj govori istinu na što je dotična, nakon kratke stanke odgovorila sa da. Odgovarajući na upit branitelja optuženika svjedokinja se korigirala, te je rekla kako pravnica J.

M. nije odgovorila samo sa kratkim "da" već je odgovorila onako kako je iskazivala prvi put pred sucem istrage, tj, rečenicom koja je navedena u zapisniku suca istrage. Razlog njenog pitanja bio je da bi ona kao član Upravnog vijeća mogla donijeti adekvatnu odluku. Nadalje je navela kako je u vrijeme, a dok je ona bila članica Upravnog vijeća, bilo i drugih slučajeva kada bi liječnici Doma nakon odrađene godine dana u Domu stekli pravo "odlaska u zakup", te bi Upravno vijeće donosilo odluke u tom smislu, a sve na prijedlog ravnatelja.

Svjedok I. Z. navodi da je ona bila pravnica u Domu S.2 , a kada su se domovi spojili u jedinstveni Dom. Poznato joj je kako su u vrijeme spajanja domova specijalizanti nakon specijalizacije bili obvezni raditi u Domu 36 mjeseci, a pod uvjetom da ih Dom nakon specijalizacije treba i da im može osigurati uvjete za rad. Navodi kako je Ministarstvo vršilo pritisak da se što više liječnika pošalje u privatnu praksu. Jednostavno domovi su morali liječnike slati u privatizaciju, odnosno davati im u zakup ordinacije, te nikakve druge uvijete nisu morali poštivati pa se tako nije trebalo gledati ni na odrađenu obvezu rada nakon specijalizacije. Zna da je dr. D. B. bila na specijalizaciji 36 mjeseci što znači da je toliko vremena trebala odraditi u Domu nakon specijalizacije. Međutim, naredba Ministarstva je bila obvezujuća bez obzira da li su liječnici ispunili onaj uvjet o radu nakon specijalizacije pa su tako od ministra zdravstva određeni rokovi i postoci koliko liječnika mora ići u privatizaciju. Odgovarajući na upite zastupnika optužbe navodi kako je ugovor o specijalizaciji s dr. B. izradila upravo ona kao pravnica. Riječ je o tipiziranom ugovoru. Poznato joj je kako u konkretnom ugovoru, isto kao i onim ugovorima koji su služili za ogledni primjerak, je navedeno kako je dr. B. u obvezi raditi u Domu S.2 onoliko vremena koliko je provela na specijalizaciji, a to je 36 mjeseci. Kroz to vrijeme u S.2 je bila medicina rada s tim da je liječnik I. B., koji inače nije u rodbinskom odnosu sa suprugom optuženice D. B., trebao otići u mirovinu. Nije joj poznato zašto dr. D. B. nije nastavila raditi kao specijalist medicine rada u S.2 . Međutim, sve da je to i htjela u S. nije bilo nikakvog prostora koji bi se adaptirao kao ordinacija specijaliste medicine rada. A kada joj se postavlja pitanje kako je u tom prostoru mogao raditi dr. I. B. i zašto dr. D. B. nije nastavila raditi u njegovoj ordinaciji, svjedokinja navodi da je dr. I. B. bio pred mirovinu, te je dotični tu službu obavljao na jedan doista specifičan način, a k tome nije ni imao puno pacijenata.

Svjedokinja J. M. navodi kako je Ministarstvo donijelo pravilnik po kojem liječnici primarne medicinske zaštite uzimaju u zakup jedinice u kojima su radili, odnosno ordinacije. Štoviše Ministarstvo je naložilo ravnateljima domova da prisile liječnike na uzimanje u zakup svojih ordinacija. Ovaj Pravilnik se odnosio na sve liječnike bez obzira da li su završili specijalizaciju, da li su bili na specijalizaciji ili ne, te da li su izvršili obvezu iz ugovora o specijalizaciji. Pravilnik se više puta mijenjao, te je 2002. propisano da se ono vrijeme, a koje liječnik mora ostati na radu prije nego li ode u zakup smanji sa tri na jednu godinu.

Svake godine su odluke Ministarstva bile nove, a cilj politike zdravstva je bio da se primarna zdravstvena zaštita privatizira. Upravno vijeće Doma Županije splitsko dalmatinske u rujnu 2007. je donijelo odluku o odlasku u zakup svih liječnika koji su po Pravilniku trebali ići u zakup, i to te bez ikakvih uvjeta i procedure. Među njima je bila i dr. D. B. Svjedokinja dalje navodi kako ravnatelj Doma M. P. u ničemu nije pogodovao dr. D. B. prilikom sklapanja ugovora o zakupu, te zaključuje kako nitko u Domu nije sklopio ugovor o zakupu, a da nije ispunjavao sve moguće uvjete po Pravilniku o zakupu, s tim da se nije gledalo da li je ispunjeno vrijeme koje je po ugovoru o specijalizaciji liječnik trebao raditi u domu.

Kada se svjedokinji postavilo pitanje zašto je u ugovoru o specijalizaciji potrebno navesti vrijeme koje liječnik nakon položenog ispita mora ostati na radu u zdravstvenoj ustanovi koja ga upućuje na specijalizaciju, a poslije se u praksi ugovor o zakupu odnosno ugovor o koncesiji može zaključiti, a da liječnik ne provede to vrijeme na radu odnosno da uopće ne radi kao specijalist, svjedokinja navodi kako je tu riječ o neusklađenosti dva pravna akta. Već je spomenula pravilnik o specijalističkom usavršavanju doktora medicine koji donosi Ministar zdravstva slijedom kojeg pravnog akta se zaključuje ugovor o specijalizaciji s tim da se ugovori o koncesiji zaključuju po Zakonu o zdravstvenoj zaštiti i tu nije propisan uvjet u smislu provođenja određenog vremena na radu kao specijalista.

Nadalje je navela da je Dom Županije splitsko dalmatinske 2007. raspisao natječaj za više specijalizacija, a poslije se u sklopljenim ugovorima navodilo vrijeme koje bi liječnici morali ostati na radu kao specijalisti i to na onoliko vremena koliko su proveli na specijalizaciji, a na području Doma 10 godina. Ovo vrijeme od 10 godina im je nametnuo HZZO koji je financirao specijalizacije s tim da po njenom mišljenju to nije propisano zakonom. Inače, Dom sada ima tri liječnika medicine rada, s tim da joj nije poznat financijski efekt njihovih ordinacija.

Odgovarajući na upite zastupnika optužbe ističe kako je ona dostavila sudu popis liječnika Doma Županije splitsko dalmatinske koji su otišli u zakup prije nego li im je isteklo vrijeme koje su trebali provesti na radu kao specijalisti. Dalje je navela kako ni jedan liječnik, a koji je s Domom zaključio ugovor o zakupu prije isteka vremena koje je trebao provesti na radu nakon položenog specijalističkog ispita, nije tužen radi toga što bi eventualno trebalo nešto isplatit Domu. Inače, nije bio ni jedan slučaj da bi liječnik otišao iz Doma bez prethodnog zaključenja ugovora o zakupu, a da taj liječnik po nalogu ravnatelja nije tužen.

Tako se dobro sjeća dr. K. iz I. i dr. A. iz M. koje je Dom tužio. Isto se tako sjeća i jedne liječnice koja nije tužena ali je dotična Domu platila onoliko koliko je izračunato i dogovoreno da treba platiti. Ističe kako je dr. B. prilikom odlaska u zakup imala sve za to potrebne uvjete, a da dotična nije ispunjavala uvjete onda bi kao šefica pravne i kadrovske službe na tu činjenicu upozorila Upravno vijeće i ravnatelja, odnosno na to bi dotični bili upozoreni i po pomoćnici ravnatelja za pravna i ekonomska pitanja. Prilikom donošenja odluke na Upravnom vijeću Doma da se s dr. D.

B. zaključi ugovor o zakupu, članovima Upravnog vijeća nije ništa prešućeno. Točke dnevnog reda na Upravnom vijeću referira ravnatelj, a ako se nju kao pravnicu nešto pita ona na te upite i odgovori. Predmetni slučaj je spadao u rutinske slučajeve. Svjedokinja je dalje navela kako je i prije slučaja dr. D. B. bilo situacija u Domu da bi liječnici odlazili u zakup, a prije isteka vremena koje su po ugovoru o specijalizaciji trebali provesti na radu. Dotični nisu tuženi iz razloga koje je prije navela. Tako npr. nisu tuženi dr. D. M.-V., dr. S. P. i dr. A.

D. Nadalje je navela kako je ona sudjelovala u izradi sporazuma o prestanku ugovora o radu s dr. D. B. od 17. travnja 2007. Kada joj je predočen taj sporazum istakla je kako su u njemu točno navedene sve činjenice. Tako je u t.

3. sporazuma adekvatno navedeno da stranke jedna prema drugoj nemaju drugih potraživanja koja bi proizlazila iz radnog odnosa zasnovanog po ugovoru o radu od 18. travnja 2006. Kada je riječ o ugovoru o specijalizaciji i obvezama iz tog ugovora svjedokinja navodi kako se predmetni sporazum na taj ugovor ne oslanja. Inače, na Upravnom vijeću, a kada se odlučivalo o "odlasku u zakup" dr. B. nije se raspravljalo o tome što piše u ugovoru o specijalizaciji. Jednostavno dr. B. je ispunjavala propisane uvjete, radilo se o rutini i donesena je odluka da dr. B. ide u zakup.

Svjedokinja F. K. prilikom ispitivanja ističe kako je u kritično vrijeme u Domu Županije splitsko dalmatinske bila pomoćnica ravnatelja za pravna pitanja. Poznato joj je kako je dr. D. B. ispunjavala sve uvijete za odlazak u zakup. Inače, uvjete za odlazak liječnika u zakup propisalo je Ministarstvo, a koje je vršilo stravičan pritisak da se što brže izvrši ta privatizacija, s tim da je u početku bio uvjet da se u zakup može ići nakon tri godine rada u Domu bez obziran na specijalizaciju. Nakon toga taj rok je smanjen na godinu dana, a poslije nije trebalo ni jedan dan provesti u Domu da bi se išlo u privatizaciju.

Konačnu odluku o privatizaciji ne donosi Upravno vijeće Doma već nakon odluke Upravnog vijeća predmet ide na županiju, a poslije Ministarstvu i ministar zdravstva na osnovu priložene dokumentacije utvrđuje kada je završen fakultet, kada je dotična osoba zaposlena, te je li završila specijalizaciju ako ju je imala. Navodi da je prilikom posjeta policije izvadila predmet dr. D. B. i vidjela kako je dotična zaključila ugovor o specijalizaciji u kojem je pisalo kako je njena dužnost nakon specijalizacije raditi 36 mjeseci. Međutim Ministarstvo i HZZO su propisali da prednost odnosno prioritet ima, ne radni odnos nakon specijalizacije koji je ugovoren, već obveza da se ide u privatizaciju bez obzira da li je radni odnos iz ugovora ispunjen ili ne.

Napominje da su krovne organizacije kao što je Ministarstvo i HZZO, čak i u onim ugovorima koje su oni sklopili sa liječnicima specijalizantima i gdje je bio ugovoren rok rada nakon specijalizacije od 10 godina, sami prekršili taj rok i naložili da se toga ne treba držati, te su sami izdali rješenja o odlasku liječnika u privatizaciju bez obzira što taj rok nije ispunjen. To je vidljivo iz svakog rješenja Ministarstva u svezi privatizacije. Navodi kako se u konkretnom slučaju ne radi o klasičnom privatniku već o ugovornoj obvezi između Doma i liječnika o davanju u zakup ordinacije, a jedan od uvjeta je bio i taj da liječnik kojemu se ordinacija daje u zakup, mora imati ugovor s HZZO-om tako da praktički pacijenti ništa nisu gubili.

Navodi kako prilikom odlaska liječnika u zakup postoji procedura utemeljena na propisima, a koja procedura je ispoštivana i u slučaju dr. D. B. Dakle, odluku je na prijedlog ravnatelja donijelo Upravnom vijeću Doma, a poslije je ta odluka potvrđena od strane Županije splitsko dalmatinske i Ministarstva. Praktički rješenje Ministarstva je izvršna odluka. Navodi kako misli da nije bilo slučajeva gdje bi liječnik, uposlenik Doma Županije splitsko dalmatinske izrazio želju da raskine radni odnos i ide u zakup, a da mu to ne bi bilo dozvoljeno od strane ravnatelja i drugih upravnih tijela.

Svjedok D. C. navodi da je bio član Upravnog vijeća Doma Županije splitsko dalmatinske, a kada je u zakup odlazila dr. D. B. U konkretnom slučaju pravna služba je njima članovima Upravnog vijeća obrazložila kako nema zapreke da se dotičnoj liječnici odobri odlazak u zakup. Ne zna je li u svezi tog slučaja na sjednici Upravnog vijeća što iznosio ravnatelj Doma M. P. Ističe kako je bio stalni pritisak Ministarstva da liječnici iz domova odlaze u zakup, te s HZZO-om zaključuju ugovore o pružanju zdravstvenih usluga osiguranicima.

Svjedok D. P. tijekom ispitivanja ističe da je on sadašnji ravnatelj Doma Županije splitsko dalmatinske. Inače, Ministarstvo je 22. siječnja 1996. donijelo pravilnik o obveznom prelasku svih liječnika primarne zdravstvene zaštite u zakupu. Nakon toga i to 1997. da se taj pravilnik mijenja tako da u zakup moraju otići i liječnici medicine rada, te se skraćuje rok odlaska liječnika u zakup na vrijeme od dvije godine. 2002. se ponovo mijenja pravilnik gdje se postrožava kažnjavanje ravnatelja ako ne provedu plan privatizacije, odnosno ravnatelji su pozvani i prisiljavani da pritišću liječnike kako bi što prije zaključivali ugovore o zakupu.

U pravilniku iz 1997. obvezni rok u kojem je liječnik prethodno trebao provesti na radu u Domu, a prije zaključenja ugovora o zakupu je propisan u trajanju od 1 godine, s tim da se i taj uvjet poslije ukinuo tako da je morao ići u zakup svaki liječnik koji se zatekao u radnom odnosu u Domu. Dakle, liječnici su morali sklapati ugovore o zakupu bez obzira da li su ispunili obvezni rok rada nakon specijalizacije jer se to nije tražilo. Odnosno taj uvjet nije bio odlučan prilikom sklapanja ugovora o privatnoj praksi, tj. zakupu već je bilo jedino važno da liječnik ostane raditi na području doma.

Što se tiče dr. D. B. ona je čak odradila jedan veći dio ugovorenog radnog vremena vezano za ugovor o specijalizaciji, iako to uopće nije bilo bitno prilikom sklapanja ugovora o zakupu kod te liječnice. Svjedok D. P. još ističe kako je u pravilniku navedeno da s onim liječnikom koji odbije sklopiti ugovor o zakupu dom raskida radni odnos i raspisuje natječaj za popunu tog radnog mjesta. On kao ravnatelj Doma Županije splitsko dalmatinske ne postavlja imovinsko pravni zahtjev prema optuženicima. Konkretizirao je kako je odluku da se s dr. B. sklopi ugovor o zakupu donijelo Upravno vijeće Doma Županije splitsko dalmatinske, a odluku je proveo ravnatelj jer je takva procedura propisana statutom.

Inače, da se kroz računovodstvo Doma evidentiraju obveze po osnovi potraživanja od uposlenika, pa tako i potraživanja od specijalizanata. S velikom vjerojatnošću smatra da je obveza dr. D. B. po osnovu sufinanciranja njene specijalizacije evidentirana u računovodstvu Doma, a kako je to stanje saldirano da mu nije poznato. Navodi kako je bilo situacija da bi se liječnici prilikom specijalizacije financirali iz više izvora. Po završetku specijalizacije liječnici bi radili, a kako bi se sve to računovodstveno zatvaralo da mu nije poznato.

Odgovarajući na pitanja branitelja prvooptuženika svjedok je naveo ako bi liječnik odmah nakon specijalizacije otišao u zakup, odnosno ako se u zakup odlazilo nakon određenog vremena provedenog u Domu da se od tog liječnika od strane Doma nije potraživalo ništa po osnovu obavljanja specijalizacije. To iz razloga jer je taj zakup bio na području djelokruga Doma Županije splitsko dalmatinske. No, bilo je slučajeva kada bi liječnici odlazili u privatnu praksu izvan područja Županije splitsko dalmatinske, a u kojim situacijama je Dom Županije splitsko dalmatinske od njih potraživao naknadu po osnovu specijalizacije, sukladno propisima koje je donosio ministar zdravstva.

Na kraju je naveo kako po njemu D. B. nema nikakvih obveza po osnovu specijalizacije jer je ona nastavila raditi kao liječnica u zakupu na području Županije splitsko dalmatinske.

Svjedok B. B. iskazuje da je on gradonačelnik Grada S.2 i sve što mu je poznato u svezi predmetnog slučaja je činjenica kako je Grad S.2 s Domom sklopio više ugovora o sufinanciranju liječnika Doma S.2 i nikada nije bilo traženja za vraćanje iznosa s kojima su financirani specijalizanti niti se Grad S.2 smatra oštećenim jer je to bila praksa i nije bilo pravnog temelja da Grad S.2 traži povrat uloženog novca. Tako nije tražen ni povrat uloženog novca u specijalizaciju dr. D. B. Pojasnio je kako Grad S.2 nije u nikakvim formalno pravnim relacijama s dr. D. B. kao specijalizanticom, a potom i specijalistom medicine rada. Grad S.2 je bio u ugovornom odnosu s Domom u smislu sufinanciranja specijalizacije medicine rada. Ističe, kako Grad S.2 nije oštećen od Doma, a ni od dr. D. B. Inače da on s doktorom K. B., koji je u kontinuitetu bio predsjednik gradskog vijeća Grada S.2 počevši od 1997. pa do 2013., o slučaju njegove supruge dr. D. B. nikada nije razgovarao. Naveo je i da poznaje prvooptuženika dr. M. P., te da se s dotičnim susretao jer su pripadnici iste političke stranke i to HDZ-a, s tim da je jedno vrijeme dr. M. P. bio i vijećnik skupštine Grada S.2 . Nije mu poznato kako je u računovodstvu Grada S.2 iskazano ovo financiranje specijalizacije dr. D. B. jer se sve to događalo prije nego li je on postao gradonačelnik Grada S.2 .

Svjedok K. B., a koji je inače suprug od drugooptuženice D. B., navodi kako se s prvooptuženikom M. P. dobro poznaje, iako se ne druže. Obojica su članovi HDZ-a i kao takvi da su imali funkcije u skupštini Grada S.2 . On je od 1997. do 2013. u kontinuitetu obnašao dužnost predsjednika gradskog vijeća dok je M. P. u jednom mandatu, i to čini mu se od 1997. do 2001. bio gradski vijećnik. Dobar je poznanik i s B. B. s kojim je dosta vremena i usko surađivao. Naime, kroz vrijeme dok je on bio predsjednik gradskog vijeća da je B. B. i to od 2005. pa nadalje obnašao funkciju gradonačelnika Grada S.2 . Obiteljski se ne druže ali međusobno se doista uvažavaju i poštuju. U svezi odlaska njegove supruge u zakup da nikada nije razgovarao s M. P., a niti je o tome razgovarao s gradonačelnikom Grada S.2 B. B. L., onda s njima nije razgovarao i o tome kako će se Grad S.2 izjasniti po pitanju eventualnog oštećenja u ovom kaznenom slučaju. O ovim temama s dotičnima nije razgovarao jer mu tako nešto nije svojstveno niti je imao razloga da o tome priča. Akter u predmetnom slučaju je njegova supruga, koju cijeni kao osobu s potpunim integritetom. Na upite zastupnika optužbe naveo je kako je u vremenu od 23. prosinca 2003. do 11. siječnja 2008. obnašao dužnost zastupnika u Hrvatskom saboru, a na koju dužnost je došao kao zamjenik izabranog zastupnika s liste HDZ-a dr. I. S., koji je cijelo to vrijeme bio predsjednik Hrvatske vlade. Tijekom navedenog vremena obavljao je dužnost u tri saborska odbora od kojih je jedan bio i Odbor za rad, socijalnu politiku i zdravstvo, a bio je i član izaslanstva sabora u zajedničkom parlamentarnom odboru RH-EU. Naveo je kako u ni jednom trenutku nije sudjelovao u proceduri imenovanja ravnatelja Doma Županije splitsko dalmatinske niti je utjecao na to tko će biti imenovan ravnateljem. Konkretno M. P. je na funkciju ravnatelja Doma došao prije njegovog otpočimanja obavljanja zastupničkog mandata u Saboru. Dalje je istakao kako je doista u vremenu od 1996 do 2001. tj. u tri mandata koja su trajala po dvije godine, u kontinuitetu obavljao dužnost predsjednika splitske podružnice Hrvatskog katoličkog liječničkog društva. Ne sjeća se je li u tom vremenu M. P. bio član tog društva i ne sjeća se je li ikada dotični bio na sastanku tog društva kojeg je on vodio. Kada malo bolje "odvrti film" smatra kako M. P. nije bio član tog društva.

U nastavku obrazloženja presude ukazuje se na sadržaj dijela dokumentacije pročitane tijekom rasprave, a koja je od utjecaja za odlučiti u ovoj kaznenopravnoj stvari.

Nije prijeporno da su Dom S. (kao jedan od pravnih prednika) Doma Županije splitsko dalmatinske i dr. D. B. 18. srpnja 2002. sklopili ugovor o specijalizaciji radi provođenja specijalističkog staža dr. D. B. iz medicine rada, a koji ugovor je pročitan tijekom rasprave (list 11-14 spisa). U t. 2. tog ugovoru navodi se kako specijalistički staž otpočima 1. kolovoza 2002. i traje neprekidno 36 mjeseci, a završit će danom polaganja specijalističkog ispita. Prema t. 4. ugovora specijalist, tj. dr. D. B., je dužna nakon polaganja specijalističkog ispita ostati u radnom odnosu u Domu S.2 , i to u ordinaciji medicine rada na radnom mjestu liječnika specijalista medicine rada, onoliko vremena koliko je trajala njena specijalizacija, odnosno najmanje 36 mjeseci i to ukoliko za to bude postojala potreba o čemu će odlučiti nadležno tijelo Doma. U čl. 5. navedenog ugovora ističe se ukoliko specijalizantica svojom krivnjom prekine radni odnos prije isteka specijalističkog staža ili prekine radni odnos svojom krivnjom prije isteka vremena utvrđenog u t. 4. ugovora, te ukoliko ne zasnuje radni odnos na određeno vrijeme ili na neodređeno vrijeme, a za to bude postojala potreba, dužna je Domu naknaditi sve troškove nastale za vrijeme specijalizacije.

Tijekom rasprave pročitan je obračun troškova specijalizacije dr. D. B. (list 15 spisa), a koji troškovi ukupno iznosi 375.110,22 kune.

Nadalje pročitana je i Odluka o dopuni Programa zakupa Doma Županije splitsko dalmatinske od 15. ožujka 2007. (list 34 spisa), a prema kojoj Odluci Program zakupa Doma Županije splitsko dalmatinske kojim su na sjednici Upravnog vijeća održanoj dana 1. ožujka 2004. prihvaćeni programi zakupa pravnih prednika Doma Županije splitsko dalmatinske, dopunjava se na način da se djelatnici koja nije obuhvaćena Programom zakupa, a stekla je pravo zakupa jedinice zakupa u kojoj radi posljednju godinu dana, omogućava odlazak u zakup i to D. B. dr. med. spec. medicine rada u ordinaciji medicine rada u S.1 . Iz navedene Odluke je dalje razvidno kako se ista dostavlja na suglasnost Županijskom poglavarstvu splitsko dalmatinske županije.

Prema Odluci Upravnog vijeća Doma Županije splitsko dalmatinske o početku davanja u zakup jedinice zakupa dr. D. B. će se do 1. travnja 2007., odnosno nakon dobivanja suglasnosti Županijskog poglavarstva Splitsko dalmatinske županije, omogućiti odlazak u zakup jedinice zakupa i to u ordinaciju medicine rada u S.1 . I ova odluka dostavlja se na suglasnost Županijskom poglavarstvu Splitsko dalmatinske županije.

Županijsko poglavarstvo Splitsko dalmatinske županije na 28. sjednici održanoj 15. ožujka 2007., a temeljem odredbe čl. 72. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (NN 121/03, 85/06), te čl. 27. Pravilnika o uvjetima za davanje u zakup zdravstvenih ustanova primarne zdravstvene zaštite i lječilišta (NN 6/96, 29/97, 1/98, 45/99, 121/99, 112/08 i 87/02), te čl. 324. Statuta Splitsko dalmatinske županije (Službeni glasnik broj 11/01, 7/03, 2/06 i 11/06) donosi zaključak o davanju suglasnosti na Odluku o dopuni Programa zakupa Doma Županije splitsko dalmatinske, koju Odluku je donijelo Upravno vijeće Doma Županije splitsko dalmatinske na sjednici održanoj 15. ožujka 2007., a da se dr. D. B. omogući odlazak u zakup (list 39 spisa).

Prema Sporazumu o prestanku ugovora o radu Klasa 112-02/07-01/32 Urbroj 2181- 149/01-07/01 i to t. 1. Sporazuma, kojeg su potpisali radnik D. B. i ravnatelj Doma Županije splitsko dalmatinske M. P. (list 51 spisa) radnik nudi, a poslodavac prihvaća ponudu za sporazumni prestanak ugovora o radu zaključenog između istih stranaka dana 18. travnja 2006. za obavljanje poslova doktora specijaliste na poslovima specifične zdravstvene zaštite sa danom 30. travnja 2007., a zbog odlaska u privatnu praksu, tj. u zakup ordinaciji medicine rada u S.1 . U t. 2. navedenog ugovora navodi se kako su stranke suglasne kako će radnik sva prava iz rada i po osnovu rada u Domu Županije splitsko dalmatinske ostvariti do dana utvrđenog u t. 1. Sporazuma. U t. 3. sporazuma još je navedeno kako stranke suglasno utvrđuju da jedna prema drugoj nemaju nikakvih drugih potraživanja koja bi proizlazila iz radnog odnosa zasnovanog ugovorom o radu od 18. travnja 2006.

Sukladno zaključku Poglavarstva Grada S.2 o sufinanciranju medicinskih specijalizacija za potrebe Doma S.2 od 14. veljače 2002. (list 68-69 spisa) Grad S. će sufinancirati dvije medicinske specijalizacije za potrebe Doma S.2 i to za specijalista radiologa i specijalista za medicinu rada u omjeru 80% sredstava Grad S.2 , a 20 % sredstava Dom S.2 . Specijalisti nakon završenog školovanja moraju ostati na radu u Domu S. na poslovima radiologa i specijalista medicine rada najmanje dvostruko više vremena od perioda predviđenog za trajanje specijalizacije.

Poslije su i to 11. srpnja 2002. Dom S.2 (kao jedan od pravnih prednika Doma Županije splitsko dalmatinske) i Grad S.2 , zaključili ugovor o sufinanciranju medicinskih specijalizacija za potrebe Doma S.2 (list 70 i 71 spisa), a kojim ugovorom je reguliran onaj prije navedeni Zaključak Grada S.2 tj. regulirano je kako će Grad S. doista plaćati 80 % svih troškova za dva specijalizanta i to jednog specijalizanta radiologije, te jednog specijalizanta medicine rada, dok je Dom S.2 u obvezi plaćanja troškova navedenih specijalizacija u omjeru od preostalih 20% .

Dom S.2 10. rujna 2002. izdao je i potvrdu iz koje proizlazi kako će ta zdravstvena ustanova doista financirati troškove školarine poslijediplomskog studija u vidu specijalizacije medicine rada dr. D. B., a sve sukladno ugovoru o specijalizaciji kojeg su sklopili Dom S.2 i D. B. od 18. srpnja 2002. (list 74 spisa).

Na raspravi je pročitan i dopis Grada S.2 od 2. prosinca 2013. upućeni ŽDO-u Split (list 255 spisa) u kojemu se navodi kako su Grad S.2 i Dom S. potpisali Ugovor o sufinanciranju medicinskih specijalizacija za potrebe Doma S.2 dana 17. veljače 2002. Dalje se navodi kako predmetni Ugovor regulira samo plaćanje Grada S.2 prema Domu (ispostavom mjesečne fakture), a ne i obveze specijalizanata prema Domu. Ugovorom nije predviđen povrat sredstva ako specijalizanti ne ostanu određeno vrijeme na radu u Domu S.2 nakon završenog školovanja. Sukladno tome da Grad S.2 nema potraživanja prema dr. D. B. Na raspravi je također pročitan i dopis Splitsko dalmatinske županije od 30. prosinca 2013. upućen ŽDO-u Split (list 256 spisa), a u kojem se navodi kako je dr. D. B. specijalistica medicine rada trenutno koncesionar Splitsko dalmatinske županije u djelatnosti medicine rada, koji status da je ostvarila nakon provedenog javnog natječaja odnosno nakon dobivanja Suglasnosti Ministarstva Klasa UP I-510-03/13-01/13 od 4. veljače 2013., te da Županiji redovito uplaćuje koncesijsku naknadu. Nadalje je navedeno kako Splitsko dalmatinska županije nema nikakvih imovinskopravnih zahtjeva prema dr. D. B. specijalistici medicine rada, a također niti prema Domu Županije splitsko dalmatinske kao pravnom slijedniku Doma S.2.

Kao što je prije navedeno tijekom rasprave je pročitano i financijsko knjigovodstveno vještačenje izrađeno 15. srpnja 2013. po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije S. K. (list 176-221) s tim da je dotični vještak i neposredno ispitan na raspravi (list 382 spisa). Iz navedenog vještačenja proizlazi da je visina štete, a koja je proistekla iz čl. 4. i 5. Ugovora o specijalizaciji zaključenog dana 18. srpnja 2002. između Doma S.2 i specijalizantice D. B., te dokaza o duljini specijalizacije i provedenog staža nakon specijalizacije i to kao šteta prouzročena Splitsko dalmatinskoj županije odnosno Općini S.2 u iznosu od 238.592,70 kuna. Dotični vještak na raspravi je, a na upit branitelja prvooptuženika, pojasnio kao je u vještačenju koristio izraz štete uz novčani iznos za koji je izračunao da bi se odnosio na troškove specijalizacije dr. D. B., jer je u tom smislu postavljen nalog istražnog suca Županijskog suda u S.2 . Ponavlja kako je riječ o sredstvima koja su angažirana za specijalizaciju dr. D. B. i to samo za određeno vrijeme trajanja te specijalizacije, te se ograđuje od ranijih navoda da je to šteta. Je li u konkretnom slučaju navedeni iznos predstavljao štetu ili ne da se on o tome ne može izjasniti, s tim da će se o tome izjasniti drugi akteri postupka.

Sud je na kraju dokaznog postupka, ocjenjujući sve izvedene dokaze i to kako svaki dokaz pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti, utvrdio kako nema dokaza da je prvooptuženik M. P. počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 1. KZ/97, te nema dokaza da je drugooptuženica D. B. počinila kazneno djelo poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. u svezi s st. 1. i čl. 37. KZ/97.

Prvooptuženiku M. P. optužnicom se u osnovi stavlja na teret da je kao ravnatelj Doma Županije splitsko dalmatinske, u nakani da drugooptuženici, specijalistici medicine rada D. B. neosnovano pribavi veliku imovinsku korist, a na štetu Doma Županije splitsko dalmatinske i Grada S.2 , na sjednici Upravnog vijeća Doma održanoj 15. ožujka 2007. neistinito informirao Upravno vijeće kako dr. D. B. nema nepodmirenih obveza prema Domu zbog čega je Upravno vijeće donijelo odluku kojom dopušta dr. D. B. prelazak u privatnu praksu, uz zakup iste ordinacije medicine rada u Domu, te da je 17. travnja 2007. zastupajući Dom potpisao Sporazum o prestanku Ugovora o radu sa zaposlenicom, specijalisticom medicine rada dr. D. B. u kojem je neistinito naveo kako Dom nema nikakvih potraživanja prema dr. D. B. na koji način da je dr. B. oslobodio obveze plaćanja naknade za troškove specijalizacije za najmanje dvije godine i to u iznosu od 238.592,70 kuna oštetivši time za navedeni iznos Dom i Grad S.2 . Drugooptuženica D.B. se tereti da je prvooptuženik M. P. sve prije navedeno učinio na njeno prethodno traženje tj. da ga je dotična potakla na nezakonito postupanje.

Optuženici se brane kako navedeno kazneno djelo nisu počinili. Naime, obrana prvooptuženika u osnovi se svodi na to kako je dr. D. B., specijalistica medicine rada, prethodno zaposlena u Domu Županije splitsko dalmatinske "prešla u zakup" na propisani način, te da je on u predviđenoj proceduri sudjelovao propisno, dok se drugooptuženica D. B. brani kako prvooptuženika M. P. nije poticala na nezakonito ponašanje, s tim da utužene nezakonitosti nisu ni počinjene.

Obrane optuženika su osnovane.

Prvooptuženik M. P. nije počinio ono za što se u optužnici tereti pa slijedom toga ni drugooptuženica D. B. prvooptuženika nije potakla na utužene nezakonitosti. Naime, Upravno vijeće Doma Županije splitsko dalmatinske je doista na sjednici održanoj 15. ožujka 2007. donijelo odluku kojom dopušta dr. D. B., specijalistici medicine rada u Domu Županije splitsko dalmatinske, prelazak u privatnu praksu uz zakup iste ordinacije medicine rada u Domu u kojoj je radila. Na toj sjednici bio je nazočan i ravnatelj Doma prvooptuženik M. P., a koji je Upravnom vijeću predložio donošenje navedene odluke. Na istoj sjednici Upravnog vijeća bila je nazočna i pravnica, šefica pravne službe u Domu Županije splitsko dalmatinske J. M. Međutim, prvooptuženik dr. M. P. nije, a kako se to navodi u optužnici, na navedenoj sjednici Upravnog vijeća neistinito izvijestio članove Upravnog vijeća kako dr. D. B. nema nepodmirenih obveza prema Domu Županije splitsko dalmatinske, s tim da se na tu temu nije ni diskutiralo. Ravnatelj Doma Županije splitsko dalmatinske, prvooptuženik M. P. je izvijestio predsjednika i članove Upravnog vijeća kako dr. D. B. ispunjava propisane uvijete, odnosno da nema zakonskih zapreka, da dotična "ide u zakup". To je potvrdila i nazočna šefica pravne i kadrovske službe u Domu J. M. Da je tome tako proizlazi iz iskaza svih ispitanih svjedoka koji su bili nazočni sjednici Upravnog vijeća, i to A. R., kao predsjednika Upravnog vijeća, J. M., kao pravnice, koja je ujedno vodila i zapisnik, te članova Upravnog vijeća D. C., A. L. i M. D., a kojim svjedocima nije bilo razloga nevjerovati.

Prema odredbi čl. 72. Zakona o zdravstvenoj zaštiti i čl. 27. Pravilnika o uvjetima za davanje u zakup zdravstvenih ustanova primarne zdravstvene zaštite i lječilišta, liječnik doma stječe uvjete za davanje u zakup ordinacije u kojoj radi nakon isteka godinu dana rada u navedenoj zdravstvenoj ustanovi poslije položenog specijalističkog ispita, a koji uvjet je dr. D. B. nesumnjivo ispunjavala. Dotična je zaključila ugovor o radu s Domom Županije splitsko dalmatinske, nakon položenog specijalističkog ispita s tim da ugovor traje od 1. ožujka 2006. što znači da je 1. ožujka 2007. dr. D. B., a prema prije citiranim propisima, stekla uvjete za "odlazak u zakup". A o tome da li dr. D. B. ima kakvih obveza prema Domu ili prema nekom drugom, konkretno Gradu S.2 po osnovu prije zaključenog ugovora o sufinanciranju njene specijalizacije, na sjednici Upravnog vijeća uopće se nije raspravljalo niti je bilo potrebe da se o tome raspravlja, imajući u vidu prijedlog, odnosno sadržaj Odluke koja je na sjednici Upravnog vijeća donesena.

Ova Odluka je donesena tim prije, te Dom Županije splitsko dalmatinske nije inzistirao na tome da dr. D. B. ostane na radu u navedenoj zdravstvenoj ustanovi onoliko vremena koliko je bila obvezna po ugovoru o specijalizaciji tj. 36 mjeseci, iz razloga jer je i Ministarstvo, a kako to proizlazi ne samo iz obrane prvooptuženika, već i iz iskaza svjedoka F. K. kao pomoćnice ravnatelja Doma za pravna pitanja, J. M. kao šefice pravne službe, D. P. kao sadašnjeg ravnatelja Doma, te D. C., liječnika u Domu i člana Upravnog vijeća, inzistiralo (te štoviše pravilo pritisak na ravnatelje domova) da svi liječnici "idu u zakup", neovisno o tome koliko bi još vremena po ugovoru o specijalizaciji trebali ostati na radu. Upravo slijedom navedenih zahtjeva, pa i pritisaka Ministarstva, u Domu Županije splitsko dalmatinske u zakup su otišli i drugi liječnici, a prije isteka vremena koje su trebali provesti na radu nakon specijalizacije, o čemu je u svojoj obrani govorio prvooptuženik, a što su suglasno i na uvjerljiv način potvrdili i svjedoci J. M., F. K. i D. P.

Inače, da li drugooptuženica D. B. slijedom ugovora o specijalizaciji ima kakva dugovanja prema Domu Županije splitsko dalmatinske ili Gradu S.2 to je drugo pitanje u odnosu na pitanje je li ona, a sukladno propisama, mogla "ići u zakup". Naime, tu je riječ o građanskopravnim odnosima između spomenutih aktera, a koji odnosi nemaju kaznenopravnih reperkusija. To tim više jer Dom Županije splitsko dalmatinske i Grad S.2 prema optuženicima ne postavljaju imovinskopravni zahtjev. Naime, dr. D. B. je i kao zakupoprimac nastavila djelatnost na području djelokruga Doma Županije splitsko dalmatinske pružajući zdravstvene usluge istim pacijentima pa se smatra kako je dotična nastavila raditi u onom smislu kako je to bila i obvezna prema ugovoru o specijalizaciji. Slijedom toga za Dom Županije splitsko dalmatinske i Grad S.2 nije nastala nikakva šteta, a na što su zorno u svojim svjedočkim iskazima ukazali svjedoci J. M. i D. P. Upravo zbog toga navodni oštećenici nisu ni postavljali imovinskopravni zahtjev. Oni liječnici koji su otišli u privatnu praksu, a da nisu sklopili ugovor o zakupu s Domom Županije splitsko dalmatinske, s tim da su prije bili specijalizanti pri Domu Županije splitsko dalmatinske, tuženi su od strane Doma radi isplate potraživanja kao npr. dr. K., o čemu su također svjedočili D. P. i J. M.

Što se tiče druge navodne inkriminacije koja se prvooptuženiku M. P. stavlja na teret i to da je dotični 17. travnja 2007. zastupajući Dom Županije splitsko dalmatinske sklopio sporazum o prestanku ugovora o radu sa zaposlenom specijalisticom medicine rada dr. D. B., a u kojem sporazumu da je neistinito navedeno kako Dom nema nikakvih potraživanja prema dr. D. B., treba kazati kako i taj navod optužnice nije točan. Naime, valja ponovno istaći kako se u tom sporazumu navodi da ugovorne stranke suglasno utvrđuju kako jedna prema drugoj nemaju nikakvih drugih potraživanja koja bi proizlazila iz radnog odnosa zasnovanog Ugovorom o radu od 18. travnja 2006. I doista kada se ima u vidu sadržaj navedenog ugovora o radu onda je evidentno kako ni Dom Županije splitsko dalmatinske, a ni dr. D. B., prema tom ugovoru, u kojem se inače ne spominje ništa vezano za prethodno sufinaciranje specijalizacije, nemaju nikakvih potraživanja jedno prema drugom. Prema tome, prvooptuženik M. P. u predmetnom Sporazumu nije naveo ništa neistinito.

Na kraju valja kazati da je Upravno vijeće Doma Županije splitsko dalmatinske, a prilikom donošenja odluke kojom se omogućava dr. D. B. "odlazak u zakup", trebalo samo utvrditi postoje li propisani uvjeti za odlazak dotične u zakup, a što je na sjednici kroz izlaganje ravnatelja Dom Županije splitsko dalmatinske, prvooptuženika M. P., te izlaganje pravnice J. M. i utvrđeno. Je li se na toj sjednici moglo govoriti i o nečem drugom, odnosno da li je prvooptuženik te prilike mogao spominjati i činjenice vezane za specijalizaciju dr. D. B., to je druga stvar. Međutim, on nije bio dužan ništa drugo govoriti već samo onoliko koliko je to bilo potrebno za donošenje odluke, te je kao što je već rečeno, posve propisno i u potrebnoj mjeri izvijestio članove Upravnog vijeće.

Obzirom na sve iznijeto, a budući nije bilo dokaza da bi prvooptuženik M. P. počinio utuženo kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti opisano i kažnjivo po čl. 337. st. 4. u svezi st. 1. KZ/97, trebalo je u odnosu na dotičnog donijeti oslobađajuću presudu.

Pa kako nije bilo dokaza da je prvooptuženik M. P. počinio utuženo kazneno djelo onda po logici stvari nema ni dokaza da je drugooptuženica D. B. dotičnog poticala na počinjenje kaznenog djela. Štoviše, tijekom rasprave nije izveden ni jedan dokaz koji bi potvrđivao navode iz optužnice vezane za drugooptuženicu D. B., tj. nije izveden niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da bi drugooptužnica učinila nešto, a što bi podrazumijevalo postupanje u smislu kaznenopravnog instituta poticanja propisanog u odredbi čl. 37. KZ/97. Naime, drugooptuženica od prvooptuženika M. P. nije tražila da bilo što učini ili ne učini, niti ima dokaza da ga je ona na bilo što upućivala ili ohrabrivala. Stoga je i u odnosu na drugooptuženicu D. B. zbog utuženog kaznenog djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti opisanog i kažnjivog po čl. 337. st. 4. u svezi st. 1. i čl. 37. KZ/97 trebalo donijeti oslobađajuću presudu.

Kako je prema prvooptuženiku M. P. i drugooptuženici D. B. donesena oslobađajuća presuda, to je temelje odredbe čl. 149. st. 1. ZKP/08 sudsko vijeće odredilo da troškovi kaznenog postupaka padaju na teret proračunskih sredstava.

Obzirom na sve iznijeto odlučeno je kao u izreci.

U Splitu 26. listopada 2015.

Predsjednik vijeća:

Zapisničarka:

Vladimir Živaljić

Nives Šimić