Rev-1995/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1995/1990-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegović kao predsjednika vijeća, te Stanka Jesenković, Radomire Felicijan Maoduš, Borisa Guttmann, i Stanislava Plazonić, kao članova vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužitelja M. V. iz L. i D. C. iz P., protiv tuženika Z. B. iz P., radi raskida nagodbe o uređenju međe,rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćnog rješenja Okružnog suda u Bjelovaru od 26. travnja 1990.godine br. Gž-622/90, kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Pakracu od 1. veljače 1990. godine broj P-202/89, u sjednici održanoj dana 27. prosinca 1990. godine

r i j e š i o j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Rješenjem drugostepenog suda potvrđeno je rješenje prvostepenog suda o odbacivanju revizije tužitelja izjavljene protiv presude drugostepenog suda kojim je potvrđena presuda prvostepenog suda kojom je odbijen tužbeni zahtjev da se raskine nagodba sklopljena 16. kolovoza 1987. godine u predmetu prvostepenog suda br. R-46/85 o uređenju međe između nekretnina na kčbr. 2410/100 i nekretnina na kčbr. 2410/194 u k.o. P. i da se tuženiku naloži napuštanje posjeda po toj nagodbi zauzetog zemljišta.

Protiv ovog pravomoćnog rješenja tužitelji su izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, s prijedlogom da se nižestepena rješenja preinače odnosno ukinu i postupak nastavi po njihovoj izjavljenoj reviziji.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se nadležni javni tužilac izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Pravilna je ocjena sudova da revizija tužitelja nije dopuštena, jer vrijednost predmeta spora ne prelazi granični iznos preko kojeg je u sporu kao što je ovaj, revizija dopuštena. Predmet je, naime, ovog spora nenovčano potraživanje, koje ne spada među sporove označene u čl. 382. st. 4. Zakona o parničnom postupku - dalje ZPP - pa je za pravo izjavljivanja revizije, prema čl. 40. st. 2. ZPP, mjerodavna ona vrijednost predmeta spora koju tužitelj naznači u tužbi, odnosno ona koju bi sud najkasnije na pripremnom ročištu, a ako ovo nije održano, tada na glavnoj raspravi prije početka raspravljanja o glavnoj stvari brzo i na prikladan način provjerom utvrdio.

Tužitelji su propustili naznačiti u tužbi vrijednost predmeta spora iako su prema izričitoj odredbi čl. 186. st. 3. ZPP bili dužni to učiniti, i kad Je sud na prvom ročištu glavne rasprave (pripremno ročište nije održano) pozvao tužitelje da taj propust otklone, oni su odbili to učiniti, već su zatražili i to naknadno da sud odredi vrijednost predmeta spora, pa Je sud utvrdio vrijednost predmeta spora iznosom od 45.000 prijašnjih (4.50 konv.) dinara, čime su se tužitelji suglasili.

S obzirom na takvo ponašanje tužitelja i činjenicu da su prihvatili vrijednost predmeta spora utvrđenu od strane suda upravo na njihov prijedlog, nema dvojbe, da je za njihovo pravo izjavljivanja revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora u iznosu od 45.000 prijašnjih (4,50 konv.) dinara, kako su to sudovi ispravno zaključili.

Budući da je granični iznos preko kojeg je revizija dopuštena, prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP u vezi s članom 2. Zakona o izmjenama i dopuni ZPP ("Sl. list SFRJ" br. 69/82), koju u ovom slučaju treba primijeniti, 50.000 prijašnjih (5,00 konv.) dinara sudovi su izjavljenu reviziju s pravom odbacili kao nedopuštenu (čl. 389. ZPP).

U vezi prigovora tužitelja u reviziji o nekakvom šikanoznom postupku suda prema njima, valja istaknuti da iz stvarnog postupka suda proizlazi baš suprotno od toga.

Sud je, naime, trebao, na temelju čl. 109. st. 4. ZPP konstatirati povlačenje tužbe odnosno odbaciti tužbu nakon što su tužitelji na poziv suda naveli da vrijednost predmeta spora oni neće naznačiti. Međutim, time što nije primijenio ovu zakonsku odredbu sud nipošto nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka na štetu tužitelja, već naprotiv, eventualno na štetu tuženika. Zbog toga ta povreda nije od odlučnog značaja za mogućnost donošenja druge odluke u ovom sporu.

U vezi prigovora da je vrijednost predmeta spora prenisko naznačena, treba reći da vrijednost predmeta spora ne mora nužno odgovarati protuvrijednosti imovine koja je predmet spora.

Utvrđeno je tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je stoga na temelju čl. 393. u vezi s članom 400. st. 4. ZPP, revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 27. prosinca 1990.

Predsjednik vijeća:

Đorđe Bjegović, v.r.