Legislator Case Law & Legislation
Revr-394/2011-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses review for lack of uniform law application due to missing conflicting lower court decisions.

Case Number Revr-394/2011-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia rejected both the prosecutor's and the kindergarten's reviews as inadmissible. The prosecutor sought to overturn a second-instance ruling on damages, while the kindergarten challenged a decision regarding litigation costs. The court found that the applicants failed to cite specific conflicting decisions from other second-instance courts within the same legal matter, which is a mandatory requirement under Article 382 of the Civil Procedure Act to establish a need for uniform law application.

Legislator headnote

AI generated

čl. 382. st. 2. t. 1. i t. 3. ZPP: A review is admissible only if the applicant cites specific conflicting decisions from different second-instance courts in the same legal matter; without such citations, the review is inadmissible.

Keywords

AI generated
Civil Procedure Act Uniform Law Application Review Admissibility Conflicting Decisions Litigation Costs Second Instance Court Inadmissible Review

Cited Legislation

AI generated

Cited Case Law

AI generated
Rev-735/07
Croatian Supreme Court dismisses appeal in property dispute where claim value under 100,000 kn threshold.
Pž-4035/06
ZPP poziva i na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske – Pž-4035/06 od 23.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

Broj: Revr 394/11-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužiteljice M. T. iz S., koju zastupa punomoćnik B. K., odvjetnik u Z., protiv prvotuženika Grada Splita, S. i drugotuženika Dječjeg vrtića „G. V.“, S., kojeg zastupa punomoćnica R. P. I., odvjetnica u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljica i tuženika Dječjeg vrtića „G. V.“, protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžri-129/10 od 12. studenoga 2010., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-478/09 od 23. prosinca 2009., u sjednici vijeća održanoj 28. kolovoza 2013.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužiteljice i revizija tuženika „G. V.“ odbacuju se kao nedopuštene.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim se nalaže I- i II-tuženicima da joj solidarno isplate iznos od 5.950,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom, zajedno s porezom na dohodak te obveznim doprinosima za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, dok je u točki II. izreke naloženo tužiteljici naknaditi II-tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.845,00 kn.

Presudom suda drugog stupnja djelomično je odbijena žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke. Rješenjem suda drugog stupnja djelomično je uvažena žalba tužiteljice kao osnovana i preinačena prvostupanjska presuda u odluci o troškovima pod točkom II. izreke prvostupanjske presude te je suđeno da je tužiteljica dužna naknaditi parnične troškove II- tuženiku iznosu od 476,62 kn, dok je zahtjev II-tuženika za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 1.368,37 kn odbijen kao neosnovan.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. t. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava navodeći da je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protiv drugostupanjskog rješenja kojim je odlučeno o troškovima postupka tuženik Dječji vrtić „G. V.“ je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP, navodeći da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju postupovnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene zakona te da je o tim pitanjima Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo pravno shvaćanje, ali da je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, kao i da je riječ o pitanjima o kojima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predlaže pobijano rješenje preinačiti i drugotuženiku priznati parnični trošak prema priloženom troškovniku, podredno ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovori na reviziju nisu podneseni.

Revizije nisu dopuštene.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (čl. 382. st. 3. ZPP).

Dakle, iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

U konkretnom slučaju tužiteljica u reviziji nije postavile određeno materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, već u istoj navodi da se pobijana presuda temelji na pogrešnoj primjeni obvezujućeg pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske Jpzg-29/06-7 od 2. ožujka 2009. obrazlažući pritom pogrešnu primijenjenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka u pobijanoj odluci.

U pravnom shvaćanju ovoga suda Jpzg-29/06 od 2. ožujka 2009., navodi se sljedeće:

„Prilikom utvrđivanja visine plaće odgajateljima zaposlenim u dječjim vrtićima u vlasništvu jedinica lokalne uprave i samouprave ne primjenjuju se odredbe Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“, broj 3/02) i odredbe Kolektivnog ugovora za plaće i materijalna davanja službenika i namještenika u osnovnom školstvu, visokom obrazovanju i znanosti („Narodne novine“, broj 183/03), ako dječji vrtići nisu pristupili tim kolektivnim ugovorima ili ako na njih nije proširena primjena istih.“

Vezano na izraženo pravno shvaćanje i odluku u ovom sporu mogu se postaviti različita materijalnopravna ili postupovnopravna pitanja, a revizijski sud nije ovlašten sam pronalaziti i kreirati pravno pitanje prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, jer bi se takvim širokim tumačenjem izgubila granica koja je zakonom postavljena između redovne i izvanredne revizije.

S obzirom da revizija tužiteljica nije sastavljena u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP i ne sadrži određeno pravno pitanje zbog kojeg je jedino mogla biti podnesena, revizija tužiteljice protiv drugostupanjske presude nije dopuštena.

Zbog izloženog je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP valjalo reviziju tužiteljice odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.

Pravno pitanje koje je tuženik postavio u reviziji je:

- kako se u smislu čl. 35. i čl. 37. st. 2. ZPP određuje vrijednost predmeta spora u parničnom postupku u situaciji kada se na strani tužitelja nalazi veći broj tužitelja koji u parnici imaju položaj običnih suparničara i vezano uz to koji trošak pripada tuženiku koji u cijelosti uspije u parnici jer je tužbeni zahtjev odbijen (čl. 154. st. 1. ZPP)?

Pozivajući se na razloge važnosti iz čl. 382. st. 2. t. 1. i 3. ZPP tuženik navodi da postoji različita praksa istog Županijskog suda u Splitu koji je donio pobijanu odluku (primjerice Gžri-36/10, Gžri-38/10, Gžri-35/10, sve odluke od 11. lipnja 2010., Gžri-33/10 od 24. lipnja 2010., Gžmal-33/10 od 14. lipnja 2010...) kao i da je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-735/07od 2. listopada 2007., izraženo pravno shvaćanje suprotno onom koje je izraženo u pobijanoj odluci i to u pogledu procesnopravnog pitanja postavljenog u tuženikovoj reviziji.

U odnosu na razloge važnosti postavljenog pitanja na koje se revident poziva u smislu odredbe čl. 382. st. 2. t. 1. i 3. ZPP valja reći da se ne radi samo o razlozima koji se po samom smislu i sadržaju međusobno isključuju, već i o razlozima koji postavljeno pitanje, u konkretnom slučaju, ne čine važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti građana.

Naime, obrazlažući razlog važnosti postavljenog pitanja, koji je, primjerice propisan u čl. 382. st. 2. t. 1. ZPP, revident se poziva na različitu praksu istog drugostupanjskog suda koji je donio i pobijanu odluku. Međutim, prema shvaćanju revizijskog suda, razlog iz čl. 382. st. 2. t. 1. ZPP smatra se određenim ako se revident u reviziji pozove na odluke različitih županijskih sudova donesenih u istoj pravnoj stvari o kojoj je odlučivano u pobijanoj odluci, a koje odluke su po izraženim shvaćanjima različite shvaćanju izraženim u pobijanoj odluci ili ako, barem navede gdje su te odluke, uz naznaku njihovog poslovnog broja, objavljene. Navedeno proizlazi iz samog sadržaja ove zakonske norme, jer se njome traži postojanje različite prakse različitih drugostupanjskih sudova u istoj pravnoj stvari pa je očigledno da mora biti riječ o različitoj praksi u istoj pravnoj stvari bar na dva drugostupanjska suda. S obzirom da u reviziji revident nije naveo različite odluke drugostupanjskih sudova u istoj pravnoj stvari, niti je naveo gdje su eventualno takve odluke objavljene u konkretnom slučaju nije moguće ispitati radi li se doista o razlogu koji postavljeno pitanje čini važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Obrazlažući razlog važnosti, primjerice propisan čl. 382. st. 2. t. 3. ZPP tuženik navodi da je u odluci revizijskog suda, poslovni broj Rev-735/07 od 2. listopada 2007. o postavljenom pitanju taj sud zauzeo shvaćanje suprotno kojem je shvaćanje zauzeto u pobijanoj odluci. Međutim, tom odlukom razmatrao je samo pitanje vrijednosti predmeta spora glede dopuštenosti revizije iz čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP kada više tužitelja jednom tužbom ističe zahtjeve za naknadu štete. Revizijski sud u toj odluci nije odlučivao o troškovima postupka pa nije mogao ni izraziti bilo kakvo shvaćanje o visini troškova u slučaju kada u jednoj tužbi protiv istog tuženika pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji, kao što je u ovom predmetu slučaj.

Revident se također, obrazlažući razlog važnosti propisan odredom čl. 382. st. 2. toč. 1. ZPP poziva i na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske – Pž-4035/06 od 23. kolovoza 2006., smatrajući da je u tom predmetu zauzeto različito pravno shvaćanje u odnosu na odluku drugostupanjskog suda u ovom predmetu. Međutim, u toj odluci Visoki trgovački sud Republike Hrvatske navodi da u konkretnom predmetu nije bilo moguće utvrditi koliki iznos je prvostupanjski sud pojedinom tužitelju priznao s naslova pojedinih parničnih radnji te iz tog razloga ukida pobijanu prvostupanjsku presudu, a sve to obzirom na to da je prvostupanjski sud naložio tuženiku da svim tužiteljima (od 1.–11.) naknadi troškove parničnog postupka u ukupnoj svoti, a ne svakom tužitelju posebno. Iz navedenog proizlazi da u odluci poslovni broj Pž-4035/06 od 23. kolovoza 2006. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije zauzeo pravno shvaćanje o visini parničnih troškova u situaciji na koju se odnosi postavljeno pravno pitanje u konkretnom predmetu.

Zbog toga nije riječ o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji pa u konkretnom slučaju postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana ni pozivom na čl. 382. st. 2. t. 3. ZPP.

Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP valjalo reviziju tuženika Dječji vrtić „G. V.“ odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.

U Zagrebu, 28. kolovoza 2013.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.