Supreme Court quashes High Court's dismissal of appeal due to procedural error in calculating appeal period.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court found the High Court's decision dismissing an appeal inadmissible because it incorrectly calculated the appeal period based on a postal receipt date rather than the actual delivery date. The defendant argued that the High Court failed to verify the true receipt date, leading to an unjust dismissal of his timely appeal. Consequently, the Supreme Court set aside the High Court's ruling and remanded the case for a substantive decision on the appeal.
Legislator headnote
AI generatedčl. 381. st. 1. ZKP; čl. 372. ZKP; čl. 359. ZKP: When a court of second instance dismisses an appeal as untimely without verifying the actual receipt date of the judgment, it violates the right to defense and must set aside the dismissal to allow a merits review.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Kzz-12/1992-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u općoj sjednici održanoj 16. lipnja 1993. na temelju čl. 49. stavak 2. alineja 2. Zakona o redovnim sudovima, u svezi s čl. 23. st. 8. ZKP (sada 21. st. 8.) pod predsjedanjem Milana Vukovića, predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, uz sudjelovanje tajnice Vrhovnog suda Republike Hrvatske Dunje Matulić, kao zapisničara, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti javnog tužitelja Republike Hrvatske od 14. svibnja 1992. godine Ktz-63/90, podnesenom protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. kolovoza 1989. godine I Kž-453/87-5 u krivičnom predmetu protiv V.B. i dr. zbog krivičnih djela pljačke iz čl. 143. st. 1. i dr. KZRH, nakon saslušanja zamjenika javnog tužitelja Republike Hrvatske B.P.
p r e s u d i o j e :
Utvrđuje se da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan.
Ukida se rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. kolovoza 1989.g. I Kž-453/87-5 i predmet vraća tome sudu, kao sudu drugog stupnja, da meritorno odluči o žalbi opt. V.B..
O b r a z l o ž e n j e
Presudom Okružnog suda u Zagrebu od 12. veljače 1987. IK-309/86-19 presuđeni su:
opt. V.B. zbog jednog krivičnog djela pljačke iz čl.143. st. 1. KZRH i jednog krivičnog djela krivotvorenja službene isprave iz čl. 227. st. 1. i 2. KZRH i opt. B.R. zbog jednog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz čl. 222. st. 1. KZRH.
Za navedena krivična djela (činjenični opisi djela ispušteni, kao nepotrebni za odlučivanje o zahtjevu za zaštitu zakonitosti), opt. V.B. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, a opt. B.R. izrečena je uvjetna osuda tako da mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istodobno određeno da se ta kazna neće izvršiti ako optuženik za vrijeme od tri godine ne učini novo krivično djelo.
Istom presudom na temelju čl. 350. toč. 3. ZKP (sada 340. toč. 3.), opt. V.B. i opt. B.R. oslobođeni su optužbe da bi počinili: opt. V.B. jedno krivično djelo zloupotrebe ovlaštenja u privrednom poslovanju iz čl. 106. st. 2. KZRH i jedno krivično djelo prevare iz čl. 142. st. 2. KZRH, a opt. Babić Rade jedno krivično djelo nesavjesnog privrednog poslovanja iz čl. 103. st. 2. KZRH (činjenični opisi djela ispušteni, kao nepotrebni za odlučivanje o zahtjevu za zaštitu zakonitosti).
Protiv te presude podnijeli su žalbe, javni tužitelj u odnosu na oslobađajući dio zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, opt. Vasilj Berislav zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te opt. B.R. zbog povrede krivičnog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni.
Odlučujući o žalbama javnog tužitelja, opt. V.B. i opt. B.R., Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, presudom i rješenjem od 23. kolovoza 1989. godine I Kž-453/87-5 u cijelosti je odbio žalbe javnog tužitelja i opt. Babić Rade kao neosnovane, te potvrdio presudu suda prvog stupnja.
Žalbu opt. V.B. odbacio je kao nepravovremenu, a u obrazloženju rješenja utvrđuje, da je: "opt. V.B. dobio presudu dana 27. veljače 1987. godine, od kada mu na osnovi čl. 123. st. 4. ZKP (sada 115. st. 4.) teče rok za žalbu, a žalba je predana dana 17. ožujka 1987. godine (datum kad je predana na poštu), koja žalba je primljena u sudu dana 18. ožujka 1987. godine, dakle kad je optuženik predao žalbu na poštu dana 17. ožujka 1987. godine smatra se da je tada predana onome kome je upućena a to je izvan zakonskog roka od petnaest dana - zbog čega je kao nepravovremena i odbačena.
Valja ovdje istaći da su opt. V.B. i njegov branitelj zahtijevali da budu obaviješteni o sjednici. Međutim, rješenje iz čl. 382. ZKP (sada 372.) (odbačaj nepravovremene žalbe) može se donijeti i bez obavještavanja stranaka o sjednici vijeća (čl. 371. st. 7. ZKP - sada 361. st. 7.), pa stoga ovi o sjednici nisu obaviješteni."
Javni tužitelj Republike Hrvatske drži da je ovako pravno utvrđenje citiranog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske pogrešno i da sadrži povredu zakona i to odredbe čl. 359. ZKP (sada 349.) u svezi s odredbom čl. 382. ZKP (sada čl. 372.). U daljnjim argumentima svog zahtjeva za zaštitu zakonitosti javni tužitelj Republike Hrvatske navodi slijedeće:
Prema dopisu HPT Zagreb od 17. kolovoza 1990.,koji je na zahtjev javnog tužitelja Republike Hrvatske, putem Okružnog javnog tužitelja u Zagrebu, priložen zahtjevu za zaštitu zakonitosti, proizlazi da je opt. V.B. preporučena pošiljka s presudom suda prvog stupnja uručena 2. ožujka 1987. godine, pri čemu se u tom dopisu posebice ističe, da ta pošiljka, koja je zaprimljena u pošti 41000 Zagreb 27. veljače 1987. godine, nije mogla istog dana biti i uručena opt. V.B.. U dopisu se dalje ističe, da je datum 27. veljače 1987. godine otisnut na poleđini "povratnice", kao dan prijema pošiljke, stvorio dilemu, jer je vrlo sličan datumu otisnutom u desnom gornjem dijelu lista "prijemne knjige", koja je dostavljena od Okružnog suda u Zagrebu. Na kraju u tom dopisu HPT Z. još se dodaje, da radnik PTT nije upisao dan uručenja preporučene pošiljke opt. V.B., što je bio dužan učiniti, već je samo uručenje potvrdio poštanskim žigom.
Javni tužitelj Republike Hrvatske smatra, da iz navedenog proizlazi, da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, citiranim rješenjem odbacio žalbu opt. V.B. kao nepravovremenu, iako nisu bili ispunjeni uvjeti iz čl. 382. ZKP (sada čl. 372.), čime je povrijedio zakon na štetu opt. V.B., jer mu je time uskratio pravo na podnošenje žalbe protiv citirane presude.
Stoga je javni tužitelj Hrvatske predložio, da Vrhovni sud Republike Hrvatske u smislu čl. 422. ZKP (sada 409.) citirano rješenje ukine.
Nepravovremenost žalbe opt. V.B.Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ustanovio je bez ikakvih provjeravanja, prema datumu navedenom u dostavnici, tako da je zaključio, da je opt. V.B. primio presudu suda prvog stupnja 27. veljače 1987. godine i da je od tog dana za njega počeo teći rok za žalbu.
Pravovremenost žalbe, doduše, cijeni se prema datumu dostavljanja presude navedene u dostavnici, ali pri tome Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nije imao u vidu, da dostavnica nije uvijek apsolutni dokaz o vremenu i prijemu presude i o početku roka za žalbu, što je očito imao na umu javni tužitelj Republike Hrvatske, koji je prije podnošenja zahtjeva za zaštitu zakonitosti, pribavio od HPT Zagreb objašnjenje datuma iz dostavnice o prijemu prsude suda prvog stupnja.
Prema pismenom objašnjenju HPT Zagreb (priloženom uz zahtjev za zaštitu zakonitosti), opt. V.B. primio je presudu suda prvog stupnja 2. ožujka 1987., a ne kako je to ustanovio Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, 27. veljače 1987. godine, a što se moglo ustanoviti i bez dodatnog objašnjenja, pravilnim čitanjem datuma na dostavnici. Prije svega, očito je da opt. V.B. nije mogao primiti presudu suda prvog stupnja istog dana kad je tu pošiljku primila prijemna pošta (27. veljače 1987.). Zatim, u rubrici koja se popunjava u odredištu, u rubrici datum, vidi se da radnik pošte nije upisao dan uručenja preporučene pošiljke, odnosno presude suda prvog stupnja opt. V.B., već je u toj rubrici, što radnik pošte nikad ne čini, datumarom otisnut 27. veljače 1987. godine, vrlo slično otisnutoj adresi pošiljatelja, Okružnog suda u Zagrebu i datumima otisnutim po dostavljaču tog suda, prilikom dostavljanja putem prijemne knjige. No, ovdje je bitno, da je radnik pošte samo uručenje pošiljke presude suda prvog stupnja opt. V.B. potvrdio poštanskim žigom, vidljivim na obje strane povratnice, iz kojeg proizlazi, da je opt. V.B. primio presudu suda prvog stupnja 2. ožujka 1987. godine i da je od tog dana za njega počeo rok za žalbu, a ne od 27. veljače 1987. godine, kako je to pogrešno, bez provjeravanja ustanovio Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja.
U svezi s datumom dostavljanja presude suda prvog stupnja opt. V.B., od kojeg za njega počinje rok za žalbu, napominje se: da je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, kao sudu drugog stupnja, bio sporan taj datum, odnosno da su mu nedostajali podaci potrebni da se ustanovi vrijeme i prijem presude suda prvog stupnja, o čemu ovisi donošenje rješenja o odbacivanju žalbe opt. V.B., onda bi sudac - izvjestitelj, kad su spisi po žalbama javnog tužitelja, opt. V.B. i opt. B.R. stigli Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, kao sudu drugog stupnja, prema čl. 370. st. 4. ZKP (sada 360. st. 4.), kratkim putem pribavio potrebne izvještaje i objašnjenja.
Iz izloženoga proizlazi, da Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, kao sudu drugog stupnja, prilikom odlučivanja o žalbi opt. V.B., nije bio sporan datum, kad je tom optuženiku dostavljena presuda, jer je bez provjeravanja uzeo da je datumarom uneseni 27. veljače 1987. godine dan kad je opt. V.B. primio presudu suda prvog stupnja i da od tada za njega počinje rok za žalbu, što je suprotno drugim podacima u povratnici iz kojih proizlazi, da je pošiljku, presudu suda prvog stupnja, 27. veljače 1987. godine primila pošta, a ne opt. V.B., koji je pošiljku, presudu suda prvog stupnja, primio 2. ožujka 1987. godine i od tada za njega počinje rok za žalbu, što je potvrdio radnik pošte, poštanskim žigom vidljivim na obje strane povratnice. To što radnik pošte nije u rubrici datum upisao dan uručenja i što je u tu rubriku datumarom unesen 27. veljače 1987. godine, s obzirom na druge podatke u povratnici, koji se potvrđuju i posebnim izvještajem HPT Zagreb (priloženim uz zahtjev za zaštitu zakonitosti), očita je omaška, koja ne dovodi u pitanje 2. ožujak 1987. godine, kao dan kad je opt. V.B. primio presudu suda prvog stupnja i od kada je za njega počeo teći rok za žalbu, koju je on podnio pravovremeno 17. ožujka 1987. godine.
Iz svega izloženog proizlazi, da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, pogrešno ustanovio, da je žalba opt. V.B. nepravovremena i da je zbog toga pogrešno rješenjem odbacio žalbu tog optuženika kao nepravovremenu (čl. 381. st. 1. - sada 371. i čl. 372. ZKP). Kako se u stvari radilo o pravovremenoj žalbi opt. V.B., ona se nije mogla odbaciti na izloženi način, odnosno opt. V.B. nije mogao biti doveden u položaj da izgubi pravo na žalbu, kao što je pobijanim rješenjem izgubio (čl. 359. ZKP), već je trebalo i o njegovoj žalbi meritorno odlučiti.
Kako je na temelju svega izloženog utvrđeno, da je pobijanim rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, doista povrijeđeno pravo na obranu opt. V.B., što ističe i javni tužitelj, to je Vrhovni sud Republike Hrvatske u općoj sjednici ukinuo to rješenje i predmet vratio Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, kao sudu drugog stupnja, da meritorno odluči o žalbi opt. V.B..
Na temelju svega izloženog prsuđeno je kao u izreci ove presude (čl. 409. st. 1.ZKP).
U Zagrebu, 16. lipnja 1993.
Zapisničar:
Predsjednik:
Dunja Matulić v.r.
Milan Vuković v.r.
Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava
Viši stručni referent:
(Vladimir Vuletin)